arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Iako smo o kazališnoj predstavi "S druge strane" Nataše Rajković i Bobe Jelčića već pisali nakon prošlogodišnje premijere, njezino novo uprizorenje na Dubrovačkim ljetnim igrama bilo je dobar povod da se na nju osvrne i Marko Sjekavica. Taj briljantni uradak, koji vraća vjeru u domaće kazalište, trebao bi biti model i za buduće festivalske koncepcije, ako već nije moguće imati učestaliju vlastitu produkciju te kvalitete, drži naš dopisnik.

 

"Mama, ako te zanima samo kakvo je vrijeme u Zagrebu, molim te da me ne zoveš, pogledaj na internetu prognozu! Zašto ti je toliko faking bitno što su u eSCeu kuhali za objed, koliko sam stranica ispita danas  naučio?! Zašto me nikad ne pitaš kako se osjećam, jesam li zaljubljen, koja je najdraža boja moje prijateljice Ivonne? Zašto mi nikad ne pričaš o sebi; što te muči, zašto se stari i ti već godinama svađate? Tata, zašto me ne zoveš?"

Iako je kazališna predstava "S druge strane" Nataše Rajković i Bobe Jelčića svoju premijeru doživjela pred više od godinu dana, u Zagrebačkom kazalištu mladih, iako je puno gostovala od svoje praizvedbe, pokupivši brojne nagrade, a i pohvale kupusaste također, njezina izvedba na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama inspirirala me na ovo pisanje.

Priča se dogodila u ugodno klimatiziranoj nutrini tvrđave Revelin (prošlogodišnjem poprištu plesne predstave Jana Fabrea, o kojoj smo vam ovdje opširnije već pisali) koja se od svoje nedavne obnove pokazala kao izvrstan scenski prostor za predstave manjih dimenzija. Koncerte također. Da je interes dubrovačke publike za Natašin i Bobin rad velik, još od njihove "Radionice za šetanja, pričanje i izmišljanje", nagrađene "Orlandom" na Igrama AD2003., pokazala je i prepuna dvorana. Opremljena, usput budi rečeno, novim, solidnim sjedećim inventarom, nakon lanjskih blamaža s jadnim i pucajućim stolicama plastičarama.

Ovaj redateljski dvojac već godinama gradi svoj osebujan i prepoznatljiv kazališni izričaj koji je doživio i značajno međunarodno priznanje. Oni ne polaze od mimezisa, prenošenja vanjskog svijeta na scenu, njegovoga oponašanja i reprodukcije. Oni žele ukinuti razliku između svijeta i teatra, dodirujući se poetike hiperrealizma. I u tome uspijevaju jer ona granica koja razdvaja strane glumaca i publike, stvarnosti i igre, promatrača i aktera, blijedi i iščezava. Ovakvim dramaturškim diskursom poneseni, zaista mijenjamo strane. Nalazimo sami sebe s druge strane, ulovljeni u analitičkom vrtlogu promišljanja, potaknuti na kreaciju, režiranje priče, uključivanje vlastitoga lika u sam scenarij predstave. Predstave koja je tako nenametljiva i prisna. U kojoj naizgled slučajni i spontani, a zapravo dobrano promišljeni i vrsno izrežirani, pad reflektora pored scene, tehnički problemi s pomahnitalim zvučnicima i nestankom struje te time prouzrokovan žamor i zbunjenost publike, ukidaju svaku granicu između pojedinih sfera realiteta. Predstave koja nas izvlači, makar spoznajno i deklarativno, iz mehanizacije vlastite svakodnevice, banalizacije i shematizacije osobnih društvenih općenja.

Scenografija je jednostavna, ponekad samo iscrtana kredom. Jedan šarmantni, koliko to komadi namještaja uopće mogu biti, stariji kauč daje joj posebnu draž. Tijekom radnje, ako uopće tu neke konkretne, klasične fabule i ima, jedan će je od protagonista, Nikša Butijer, obogatiti s još par lagano trošnih kuhinjskih elemenata: frižiderom, sudoperom i štednjakom, koje će sam unijeti na scenu, ne bi li svoju susjedu, Kseniju Marinković, zainteresirao za vlastitu priču, skuhao joj kafu, ponudio sok, ma samo natočio čašu hladne vode i tako je uveo, makar, u predsoblje vlastitog postojanja.

Likovi si žele, i nam žele, ispričati svoje životne priče. Koje vežu pojedine spone, a ipak su samo otoci u nebu usamljenosti. Dvadesetpetogodišnja studentica Jadranka Đokić, sjajna i snažna u interpretaciji, izrevoltirana je buntovnica koja želi ukinuti hipokriziju i izboriti se za iskrenost i osjećajnost u odnosima sa svojom neposrednom okolinom. Krešimir Mikić je izgubljeni tridesetogodišnjak željan sadržajnosti razgovora sa svojom majkom, željan prihvaćanja sebe od drugih, kao režisera svoga života, traumatiziran nenalaženjem zdravih obiteljskih odnosa. Nikša, susjed u svojim četrdesetima. Beskrajno sam, s dosta mersaultovskih elemenata u proživljavanju gubitka majke, pokušava pronaći nekakvu, bilokakav splav s kojim će isplutati iz letargične i smrtonosne usamljensoti. Otuđenosti.

U Ksenije je ova dijagnoza poprimila šizofreno-paranoidni oblik. Strah od života je tjera da prestane živjeti. Da se zakopa u okaminu vlastitih strahova i tuga, praveći od sebe žrtvu, žrtvovanu pred iluzornim, hipnotičkim i manipulatorskim svijetom koji joj, najveći dio slobodnog vremena, pred nosom titra s tog demonskog malog TeVe ekrana.

Ovaj nam Rajković-Jelčić briljantni uradak ipak ne servira nikakva jednostavna rješenja i odgovore na iznesenu problematiku frenetičnih međuljudskih odnosa i začepljenih im komunikacijskih kanala. Jer odgovori ipak, e da bi bili od nekoga konkretnoga značenja i uspjeha za pojedinca, moraju doći iznutra. Potaknuti, dakako, nečim. Možda upravo ovim.

Šteta je da Dubrovačke ljetne igre nemaju više ovakvih dramskih gostovanja, ako već ne mogu imati učestaliju vlastitu produkciju te kvalitete. Transferirajući se s druge strane inercije vlastite poprilično duge i etablirane festivalske egzistencije, krizu srednjih godina mogli bi prevaliti, iskrenim i dubljim propitkivanjem senzibiliteta i afiniteta nove, kritičke publike velikih očekivanja, kao i osluškivanjem odjeka koraka Evolucije po daskama na kojim se život prenosi, živi i stvara.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
s dubrovačke strane
kupus
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Iako smo o kazališnoj predstavi "S druge strane" Nataše Rajković i Bobe Jelčića već pisali nakon prošlogodišnje premijere, njezino novo uprizorenje na Dubrovačkim ljetnim igrama bilo je dobar povod da se na nju osvrne i Marko Sjekavica. Taj briljantni uradak, koji vraća vjeru u domaće kazalište, trebao bi biti model i za buduće festivalske koncepcije, ako već nije moguće imati učestaliju vlastitu produkciju te kvalitete, drži naš dopisnik.

 

"Mama, ako te zanima samo kakvo je vrijeme u Zagrebu, molim te da me ne zoveš, pogledaj na internetu prognozu! Zašto ti je toliko faking bitno što su u eSCeu kuhali za objed, koliko sam stranica ispita danas  naučio?! Zašto me nikad ne pitaš kako se osjećam, jesam li zaljubljen, koja je najdraža boja moje prijateljice Ivonne? Zašto mi nikad ne pričaš o sebi; što te muči, zašto se stari i ti već godinama svađate? Tata, zašto me ne zoveš?"

Iako je kazališna predstava "S druge strane" Nataše Rajković i Bobe Jelčića svoju premijeru doživjela pred više od godinu dana, u Zagrebačkom kazalištu mladih, iako je puno gostovala od svoje praizvedbe, pokupivši brojne nagrade, a i pohvale kupusaste također, njezina izvedba na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama inspirirala me na ovo pisanje.

Priča se dogodila u ugodno klimatiziranoj nutrini tvrđave Revelin (prošlogodišnjem poprištu plesne predstave Jana Fabrea, o kojoj smo vam ovdje opširnije već pisali) koja se od svoje nedavne obnove pokazala kao izvrstan scenski prostor za predstave manjih dimenzija. Koncerte također. Da je interes dubrovačke publike za Natašin i Bobin rad velik, još od njihove "Radionice za šetanja, pričanje i izmišljanje", nagrađene "Orlandom" na Igrama AD2003., pokazala je i prepuna dvorana. Opremljena, usput budi rečeno, novim, solidnim sjedećim inventarom, nakon lanjskih blamaža s jadnim i pucajućim stolicama plastičarama.

Ovaj redateljski dvojac već godinama gradi svoj osebujan i prepoznatljiv kazališni izričaj koji je doživio i značajno međunarodno priznanje. Oni ne polaze od mimezisa, prenošenja vanjskog svijeta na scenu, njegovoga oponašanja i reprodukcije. Oni žele ukinuti razliku između svijeta i teatra, dodirujući se poetike hiperrealizma. I u tome uspijevaju jer ona granica koja razdvaja strane glumaca i publike, stvarnosti i igre, promatrača i aktera, blijedi i iščezava. Ovakvim dramaturškim diskursom poneseni, zaista mijenjamo strane. Nalazimo sami sebe s druge strane, ulovljeni u analitičkom vrtlogu promišljanja, potaknuti na kreaciju, režiranje priče, uključivanje vlastitoga lika u sam scenarij predstave. Predstave koja je tako nenametljiva i prisna. U kojoj naizgled slučajni i spontani, a zapravo dobrano promišljeni i vrsno izrežirani, pad reflektora pored scene, tehnički problemi s pomahnitalim zvučnicima i nestankom struje te time prouzrokovan žamor i zbunjenost publike, ukidaju svaku granicu između pojedinih sfera realiteta. Predstave koja nas izvlači, makar spoznajno i deklarativno, iz mehanizacije vlastite svakodnevice, banalizacije i shematizacije osobnih društvenih općenja.

Scenografija je jednostavna, ponekad samo iscrtana kredom. Jedan šarmantni, koliko to komadi namještaja uopće mogu biti, stariji kauč daje joj posebnu draž. Tijekom radnje, ako uopće tu neke konkretne, klasične fabule i ima, jedan će je od protagonista, Nikša Butijer, obogatiti s još par lagano trošnih kuhinjskih elemenata: frižiderom, sudoperom i štednjakom, koje će sam unijeti na scenu, ne bi li svoju susjedu, Kseniju Marinković, zainteresirao za vlastitu priču, skuhao joj kafu, ponudio sok, ma samo natočio čašu hladne vode i tako je uveo, makar, u predsoblje vlastitog postojanja.

Likovi si žele, i nam žele, ispričati svoje životne priče. Koje vežu pojedine spone, a ipak su samo otoci u nebu usamljenosti. Dvadesetpetogodišnja studentica Jadranka Đokić, sjajna i snažna u interpretaciji, izrevoltirana je buntovnica koja želi ukinuti hipokriziju i izboriti se za iskrenost i osjećajnost u odnosima sa svojom neposrednom okolinom. Krešimir Mikić je izgubljeni tridesetogodišnjak željan sadržajnosti razgovora sa svojom majkom, željan prihvaćanja sebe od drugih, kao režisera svoga života, traumatiziran nenalaženjem zdravih obiteljskih odnosa. Nikša, susjed u svojim četrdesetima. Beskrajno sam, s dosta mersaultovskih elemenata u proživljavanju gubitka majke, pokušava pronaći nekakvu, bilokakav splav s kojim će isplutati iz letargične i smrtonosne usamljensoti. Otuđenosti.

U Ksenije je ova dijagnoza poprimila šizofreno-paranoidni oblik. Strah od života je tjera da prestane živjeti. Da se zakopa u okaminu vlastitih strahova i tuga, praveći od sebe žrtvu, žrtvovanu pred iluzornim, hipnotičkim i manipulatorskim svijetom koji joj, najveći dio slobodnog vremena, pred nosom titra s tog demonskog malog TeVe ekrana.

Ovaj nam Rajković-Jelčić briljantni uradak ipak ne servira nikakva jednostavna rješenja i odgovore na iznesenu problematiku frenetičnih međuljudskih odnosa i začepljenih im komunikacijskih kanala. Jer odgovori ipak, e da bi bili od nekoga konkretnoga značenja i uspjeha za pojedinca, moraju doći iznutra. Potaknuti, dakako, nečim. Možda upravo ovim.

Šteta je da Dubrovačke ljetne igre nemaju više ovakvih dramskih gostovanja, ako već ne mogu imati učestaliju vlastitu produkciju te kvalitete. Transferirajući se s druge strane inercije vlastite poprilično duge i etablirane festivalske egzistencije, krizu srednjih godina mogli bi prevaliti, iskrenim i dubljim propitkivanjem senzibiliteta i afiniteta nove, kritičke publike velikih očekivanja, kao i osluškivanjem odjeka koraka Evolucije po daskama na kojim se život prenosi, živi i stvara.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
s dubrovačke strane