arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

kult. šk. god.


Kulturna školska godina 2003./2004. stigla je svome kraju. Prije nego što se djeca razmile na kulturne domaće zadaće po obali i ponekom krutom kopnu, vrijeme je da se donesu i ocjene. Za nas je to učinila učiteljica Nataša Bodrožić. I nije bila stroga.

 

Ljeto je u gradu. Eurokaz je završio, a i novi Zagrebački sajam knjiga koji se pretvorio u ćaskanje s piscima, jer interakcije nikad dosta... Ne čini se da sezona 2003./2004. umire, ali iskustvo nam govori da Zagreb ima još petnaestak dana fore, a onda ravna crta ------ i biiiiip.

Kraj sezone vrijeme je i za osvrt na period od rujna 2003., mentalno češljanje, mjesec po mjesec, čisto da vidimo što je ostalo. Naravno, govorim o kulturnoj ponudi grada (ili onome što se tako može nazvati), i to pozivajući se isključivo na vlastite dojmove u stilu “ovo je meni bilo dobro, okej ili vrijedno bilježenja".

Deveti mjesec, rujan, septembar - vrijeme kad se Zagreb vraća s mora, kad studenti južnjaci bivaju rastrgani izborom: poetična vala + more + sunce ili stolica pred KIC-om. Rješavaju se ispiti, tu i tamo razmišlja što dalje, ali uglavnom se šetucka, sabire ljeto i pije kava. Rujan je sam po sebi malo melankoličan i prazan pa su se ljudi od kulture dosjetili da razbiju letargiju i, po uzoru na europske kulturne jeseni, pokrenu još jedan - festival. Radi se, naravno, o Festivalu svjetskog kazališta koji je prvi put startao prošle jeseni i proizveo kontroverze. Projekt Ivice Buljana i Vladimira Stojisavljevića napala je Eurokazova Gordana Vnuk, optužujući ih za uzimanje velike love poreznim obveznicima a da bi prikazao, samo revijalno, predstave (režisere) koji su “in” vani i koje uglavnom voli zapadna kritika. Kako se to odrazilo na raju (ups, raja nije kategorija koju viđamo u kazalištu ili?!)? Zagrebačkoj publici, naročito mlađoj ekipi (koja se ovom prilikom zahvaljuje na blagonaklonosti ljudi na ulazu koji su ih puštali na izvedbe, nakon što su posjedale sve velike guze koje su imale za skupu kartu), svidio se Robert Lepage s «Trilogijom zmajeva», a Nekrošiusova «Godišnja doba» izdržali su oni najpredaniji.

Iz devetog se, kao što znamo, prelazi u deseti mjesec, listopad. A mjesec je započeo - fenomenalno. U ritmu tanga. Naime, u Tvornici je svirao Gothan Project, jedan od najboljih i najcjenjenijih sastava, danas. Publika je bila ekstatična, koncert - nevjerojatan! Zakasnila sam na početak i žalila danima.

revizija
Autor    Nataša Bodrožić
Listopad se nastavio u znaku Zagreb Film Festivala, bebice Borisa T. Matića i njegove ekipe koja je, van svih očekivanja, oživjela prostore Studentskog centra. Tu nije bilo nekih zamjerki, T. Matić je lik kojeg raja voli, vjeruje mu sto posto, pa je samo trebalo svakodnevno dolaziti u veliku retro kino dvoranu i uživati u debitantskim (ili drugim po redu!) ostvarenjima režisera iz svih krajeva svijeta. Moglo se vidjeti brdo dobrih & friških filmova, od kojih su neki kasnije postali najbolji filmovi kino-sezone (npr. "Lost in Translation" Sophie Copolle), a velik dio ZG-publike otkrio je Pjera Žalicu i njegov film “Gori va-
tra” koji je i pobijedio na festivalu. ZFF je ponudio i brojne druge sadržaje: predstavljanje različitih filmskih škola, predavanja o digitalnoj tehnologiji, književne promocije, koncerte... Bila je tu i (književna) zvijezda Frédéric Beigbeder koji je đuskao s rajom na partijima… A partija je bilo svaku večer. Bilo je tu još onih malih delicija, tipa dobri tipovi, najzgodniji DJ-evi, ali budimo profesionalni…
U studenom se održava “Interliber”, sajam knjiga koji motivira, barem ovaj jedan put u godini, kulturnu migraciju prema drugoj strani Save, do Velesajma. “Čist je fino” svratiti na Interliber, čupkati šećernu vatu i kupiti jeftino knjigu. I ova je manifestacija svake godine sve naprednija, program osmišljeniji i sve bogatiji. Već drugu godinu za redom, posebna je strepnja proglašenje pobjednika VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Prošle godine 100.000 kuna, po pola, odnijeli su Marinko Koščec i Jelena Marković, za knjigu “Wonderland”, odnosno “Escajg za teletinu”. Prvi je roman uzrokovao žustru raspravu na Internet forumu Odsjeka romanistike Filozofskog faksa jer je autor (omiljeni) profesor francuske književnosti te je uzbibao krhke osjećajčiće studentica. “Escajg” je pravo malo osvježenje na sto i nešto stranica, nostalgična i topla zbirka sličica, iz života dakako.

Slabo se sjećam detalja studenog, zapravo sve tamo do sredine prosinca kad te puknu (pred)božićne radosti. Čekićem. Nećemo biti sarkastični, već se prisjetiti što se događalo u mraku regularnih kino dvorana. Otvorio se Cinestar u Branimirovoj, all shiny and new, multiplex čije ljubazne kasijerke prodaju skupe ulaznice, al zato možeš uzeti ljubavno sjedalo, pa se razbaškariti na njemu i saviti noge u položaj lotosa. I gledati fenomenalni “Dogville”, film Larsa von Triera. I nakon ovog filma ekscentričnog Danca publika iz kina izlazi zapjenjena, žustro gestikulirajući i argumentirajući, prijateljstva pucaju, veze dolaze u krizu, a sve zato jer ga ili voliš ili mrziš, ili ti je fenomenalan ili pretenciozni drek. I moraš pričati o njemu, ne možeš si pomoći.

Kad sam već kod filmova, odmah ću pobrojiti moje ovosezonske favorite. “Irreversible”, francuski film Gaspara Noea, s Monicom Belluci i nenadjebivim Vincentom Casselom, mučna drama s ispremještanim vremenskim sekvencama, film koji je dobio financijsku podršku na račun par stranica scenarija, film koji je po mnogo čemu eksperiment, kušnja za glumce, režisera, ali i publiku. Ona je teško izdržavala naturalističku scenu silovanja u trajanju od… Čovječe, stvarno dugo traje! Vezano uz tu scenu, u kojoj prelijepa Belluci trpi analni sex u pariškom tunelu, režiser filma je u jednom intervjuu rekao da različiti segmenti publike različito reagiraju, tj. najslabije ju podnose heteroseksualni muškarci koji često tada napuštaju dvoranu, dok žene i gay populacija stoički podnose (vizualno) nasilje nad sobom. Gaspar Noe to objasnjava nesposobnošću i odbijanjem muškaraca da se sužive sa žrtvom!

Već spomenuti film “Lost in Translation” Copolle juniorke priča je o dvoje ljudi, muškarcu i ženi koji se pronalaze u kaosu (emocionalnom, tehnološkom, kulturnom) i pomalo prolaze njime. Odavno nije tako fino prikazan kontrast vanjskog svakodnevnog ludila i paučinaste tišine nutrine čovjeka, žene. Ovo je novi romantični film, pri čemu bi romantiku trebalo nazvati nekim novim imenom.

A da, “Sretno dijete” Igora Mirkovića podiglo mi je jednu nedjeljnu večer. Svakako vrijedno spomena, ako ništa, edukacije radi. Bilježim i premještanje Filmskog centra (otvaranje) u kino Tuškanac.

Što se tiče kazališta, ovih standardnih zagrebačkih, moram spomenuti Exit. Najbolja je predstava, sad već kultna, «To samo Bog zna». Tko to ne pogleda, totalni je papak! Navojec Bojan, Lorenci Darija, Rushdait Rakan kick asses. Režiser je Saša Anočić i mora da je dobar kit! U tom teatrinu, u Ilici dvjesto i nešto, gledala sam i Zijaha Sokolovića, tj. njegovog “Psa, ženu, muškarca”, što opet toplo preporučam u idućoj sezoni. Branko Brezovec je u ZKM-u postavio «Peto evanđelje», predstavu-stroj, prema knjizi “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića. Ne može se pričati o toj predstavi, a da se ne ispadne pretenciozan. Ona se mora vidjeti, barem stoga jer se ne može usporediti ni s čim drugim u ZG-repertoarnom okviru. Simpatična mi je bila i «Tirza» Zlatana Freya, starinska “fantazmagorija” u Gavelli.

U novoj 2004. godini u Martićevoj je ulici otvorena Booksa, književni klub i omiljeni kafić-salon koji vode tri predane, simpatične cure, e koje su uslikali svi časopisi i magazini u boji (a koji drže do sebe). Uostalom, tako i treba. Booksa se brine da književnost i dalje ostane živa, ugošćuje pisce, različite književne i kulturne projekte, prodaje Cedevitu. Knjižara im je slatka, kao i čitav prostor.
Da su knjige opet u modi, podsjetile su nas i dnevne novine. Kladila bih se da nema kućanstva u Hrvata (a koje isto imalo drži do sebe) a da nema barem jednu-dvije knjige biblioteke Jutarnjeg tj. Večernjeg lista. Da mediji čuda rade, podsjetile su nas one TV-reportaže s početka ove književno-novinske akcije kad su gnjevne domaćice, majke, penzioneri i ostali rigali vatru u kamere protiv svoje prodavačice u dućanu jer im, besramnica, nije ostavila primjerak "Imena ruže" ili "Lolite". S "Lolitom" je nekako sve krenulo, "Lolitu" nikako ne opraštaju… Kad smo već kod Jutarnjeg, nagradu ovog dnevnika za najbolje književno djelo odnio je kući, u Novi Zagreb, Miljenko Jergović. Radi se, naravno, o (povijesnom) romanu “Dvori od oraha”.
Što se tiče party sezone, ograničit ću se samo na par stvari, sigurno će mi brojni partijaneri reći da nemam pojma, al eto… Ja ću se prisjetiti koncerta Beady Belle u Aquariusu, “sofisticirani i chic nu-jazz iz Norveške”, te odličnog nastupa “4 heroes”, u istom jarunskom klubu. Sjećam se da sam nosila bundu, znači bila je zima, kad sam išla u B.P. club, slušati bossa-novu. Gostovali su Katia & boys from Brasil i oduševili ekipu oko stolova. Odličan mi je bio i nastup njemačkog dvojca Mouse on Mars (dovela ih je ekipa iz Mame) u KSET-u, klubu koji je ove sezone postao žrtva zlih susjeda i sanitaraca, valjda. Bez obzira što program završava negdje oko ponoći, KSET je i dalje omiljeni ćumez svih onih koji imaju istančaniji muzički ukus ili jednostavno žele, kad izađu, osjećati se kao kod kuće. Dobar je bio i party u Klaonici u Heinzlovoj, za Dan Zagreba. Reženerator, to mu je bio radni naslov, glavne uloge imale su DJ-ice, žene dakle, plesalo se do jutra, ali stvarno, do 6, 7 a.m. Još nešto, vrlo subjektivno, oko muzike: album koji je zauzeo moj prostor i vrijeme, sigurno i više od jedne sezone, jest “Talkie Walkie”, francuskog dua Air. Air je i dalje bend koji najuvjerljivije i najerotičnije vodi u neke druge predjele i priče. Isprike osjetljivim želucima na trashy poetici, ali Air mi je super.
Konac travnja obilježili su i bijeli plakati s velikim slovom Q, zebra u duginim bojama i mooving oko kina Tuškanac. Razlog: festival Queer Zagreb 2004. Grandiozno otvaranje u kinu Europa, šačica demode evangelističkih prosvjednika i kino popunjeno do posljednjeg mjesta, pozitivna vibra i svijest da se nešto važno događa, dokaz je da je to okej. Heteronormativnost se propitivala i podrivala svuda po gradu, problematizirala se čak i u koncertnoj dvorani Lisinski, gdje je Radojka Šverko otprašila svoje s London Gay Symphony Orchestra. Doduše, tada sam propustila Lambchop u SC-u, ali eto, sve “for the cause”.
Nakon Queera, još jedno otvaranje. Tjedan suvremenog plesa. Nisam pratila program. Opening party u kinu Lika, koje je bilo puno fotelja na puhanje, nekako je bio trom i ispuhan, pa me tu večer zabolila glava.

Krajem svibnja, još jedan “diskretni” festival u Zagreb-gradu. Radi se o Festivalu europske kratke priče. Čini mi se da je ovogodišnji najbolji dosad, organizacijski i sadržajno. Ili ljudi jednostavno više čitaju. Odvijao se na različitim mjestima u gradu, a finale imao u u KC Centra Kaptol, gdje su čitali i ćaskali domaći pisci i stranci (Rhodes, Scarpa, Jergović, Karuza, Koščec…) . Zvijezda je bio Wladimir Kaminer koji je klub Gjuro tog utorka pretvorio u russian disco. Ljudi su “odlepili”, bilo je pregusto da vidim što je bilo na kraju.

Lipanj je mjesec kad Zagreb miriše na bazgu, lipu i kesten. Eurokaz 2004. vratio je povjerenje ZG-publike. Nije Eurokaz nikad radio kompromise, upravo suprotno, ali ove godine ljudi otprilike znaju što idu gledati (razlog tomu je i gostovanje grupa koje je Eurokaz već predstavljao i koje su u Zagrebu stekle kultni status, Societas Rafaello Sanzio primjerice). Opet, efekt iznenađenja i senzacije ne izostaje. Funkcija je ovog festivala novog kazališta i dalje neupitna. Bez obzira što komentari gledatelja i kritike tu i tamo variraju, Eurokaz u Zagreb dovodi inovativne umjetnike koji izazivaju, (ove godi-
ne) uvlače u samu izvedbu, govore jezikom suvremenosti. Seks, nasilje, cirkus, šarene su lizalice koje mame kazališnog posjetitelja, ali ne garantiraju sladak okus u ustima na kraju.

Zagrebački sajam knjiga je završio. Predstavila su nam se brojna nova ostvarenja renomiranih književnika, bili su tu Dani litavske književnosti, ćaskanje s piscima u Booksi, Rade Šerbedžija u Gjuri, popust od 20% na cijenu knjiga. Tema je sajma pisac-novinar, tj. kako to dvoje funkcionira u jednom. Zanimljivo, nema sumnje, još u trajanju od sedam dana.

 

 

 

 

 

Na kraju, i ljeto ima svoje aute: od laganog popunjavanja kulturnih niša po gradu (ljetna scena Amadeo koja je otvorena koncertom Arsena Dedića, Zagrebači barokni festival - tko voli, kazališta na Opatovini…) do nešto žešćeg partijanja na EXIT festivalu, u obližnjem Novom Sadu. Naravno, tu je i Motovun krajem srpnja... A možda se samo treba uputiti duž obale i isprazniti se. Potpuno.

kupus
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

kult. šk. god.


Kulturna školska godina 2003./2004. stigla je svome kraju. Prije nego što se djeca razmile na kulturne domaće zadaće po obali i ponekom krutom kopnu, vrijeme je da se donesu i ocjene. Za nas je to učinila učiteljica Nataša Bodrožić. I nije bila stroga.

 

Ljeto je u gradu. Eurokaz je završio, a i novi Zagrebački sajam knjiga koji se pretvorio u ćaskanje s piscima, jer interakcije nikad dosta... Ne čini se da sezona 2003./2004. umire, ali iskustvo nam govori da Zagreb ima još petnaestak dana fore, a onda ravna crta ------ i biiiiip.

Kraj sezone vrijeme je i za osvrt na period od rujna 2003., mentalno češljanje, mjesec po mjesec, čisto da vidimo što je ostalo. Naravno, govorim o kulturnoj ponudi grada (ili onome što se tako može nazvati), i to pozivajući se isključivo na vlastite dojmove u stilu “ovo je meni bilo dobro, okej ili vrijedno bilježenja".

Deveti mjesec, rujan, septembar - vrijeme kad se Zagreb vraća s mora, kad studenti južnjaci bivaju rastrgani izborom: poetična vala + more + sunce ili stolica pred KIC-om. Rješavaju se ispiti, tu i tamo razmišlja što dalje, ali uglavnom se šetucka, sabire ljeto i pije kava. Rujan je sam po sebi malo melankoličan i prazan pa su se ljudi od kulture dosjetili da razbiju letargiju i, po uzoru na europske kulturne jeseni, pokrenu još jedan - festival. Radi se, naravno, o Festivalu svjetskog kazališta koji je prvi put startao prošle jeseni i proizveo kontroverze. Projekt Ivice Buljana i Vladimira Stojisavljevića napala je Eurokazova Gordana Vnuk, optužujući ih za uzimanje velike love poreznim obveznicima a da bi prikazao, samo revijalno, predstave (režisere) koji su “in” vani i koje uglavnom voli zapadna kritika. Kako se to odrazilo na raju (ups, raja nije kategorija koju viđamo u kazalištu ili?!)? Zagrebačkoj publici, naročito mlađoj ekipi (koja se ovom prilikom zahvaljuje na blagonaklonosti ljudi na ulazu koji su ih puštali na izvedbe, nakon što su posjedale sve velike guze koje su imale za skupu kartu), svidio se Robert Lepage s «Trilogijom zmajeva», a Nekrošiusova «Godišnja doba» izdržali su oni najpredaniji.

Iz devetog se, kao što znamo, prelazi u deseti mjesec, listopad. A mjesec je započeo - fenomenalno. U ritmu tanga. Naime, u Tvornici je svirao Gothan Project, jedan od najboljih i najcjenjenijih sastava, danas. Publika je bila ekstatična, koncert - nevjerojatan! Zakasnila sam na početak i žalila danima.

revizija
Autor    Nataša Bodrožić
Listopad se nastavio u znaku Zagreb Film Festivala, bebice Borisa T. Matića i njegove ekipe koja je, van svih očekivanja, oživjela prostore Studentskog centra. Tu nije bilo nekih zamjerki, T. Matić je lik kojeg raja voli, vjeruje mu sto posto, pa je samo trebalo svakodnevno dolaziti u veliku retro kino dvoranu i uživati u debitantskim (ili drugim po redu!) ostvarenjima režisera iz svih krajeva svijeta. Moglo se vidjeti brdo dobrih & friških filmova, od kojih su neki kasnije postali najbolji filmovi kino-sezone (npr. "Lost in Translation" Sophie Copolle), a velik dio ZG-publike otkrio je Pjera Žalicu i njegov film “Gori va-
tra” koji je i pobijedio na festivalu. ZFF je ponudio i brojne druge sadržaje: predstavljanje različitih filmskih škola, predavanja o digitalnoj tehnologiji, književne promocije, koncerte... Bila je tu i (književna) zvijezda Frédéric Beigbeder koji je đuskao s rajom na partijima… A partija je bilo svaku večer. Bilo je tu još onih malih delicija, tipa dobri tipovi, najzgodniji DJ-evi, ali budimo profesionalni…
U studenom se održava “Interliber”, sajam knjiga koji motivira, barem ovaj jedan put u godini, kulturnu migraciju prema drugoj strani Save, do Velesajma. “Čist je fino” svratiti na Interliber, čupkati šećernu vatu i kupiti jeftino knjigu. I ova je manifestacija svake godine sve naprednija, program osmišljeniji i sve bogatiji. Već drugu godinu za redom, posebna je strepnja proglašenje pobjednika VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Prošle godine 100.000 kuna, po pola, odnijeli su Marinko Koščec i Jelena Marković, za knjigu “Wonderland”, odnosno “Escajg za teletinu”. Prvi je roman uzrokovao žustru raspravu na Internet forumu Odsjeka romanistike Filozofskog faksa jer je autor (omiljeni) profesor francuske književnosti te je uzbibao krhke osjećajčiće studentica. “Escajg” je pravo malo osvježenje na sto i nešto stranica, nostalgična i topla zbirka sličica, iz života dakako.

Slabo se sjećam detalja studenog, zapravo sve tamo do sredine prosinca kad te puknu (pred)božićne radosti. Čekićem. Nećemo biti sarkastični, već se prisjetiti što se događalo u mraku regularnih kino dvorana. Otvorio se Cinestar u Branimirovoj, all shiny and new, multiplex čije ljubazne kasijerke prodaju skupe ulaznice, al zato možeš uzeti ljubavno sjedalo, pa se razbaškariti na njemu i saviti noge u položaj lotosa. I gledati fenomenalni “Dogville”, film Larsa von Triera. I nakon ovog filma ekscentričnog Danca publika iz kina izlazi zapjenjena, žustro gestikulirajući i argumentirajući, prijateljstva pucaju, veze dolaze u krizu, a sve zato jer ga ili voliš ili mrziš, ili ti je fenomenalan ili pretenciozni drek. I moraš pričati o njemu, ne možeš si pomoći.

Kad sam već kod filmova, odmah ću pobrojiti moje ovosezonske favorite. “Irreversible”, francuski film Gaspara Noea, s Monicom Belluci i nenadjebivim Vincentom Casselom, mučna drama s ispremještanim vremenskim sekvencama, film koji je dobio financijsku podršku na račun par stranica scenarija, film koji je po mnogo čemu eksperiment, kušnja za glumce, režisera, ali i publiku. Ona je teško izdržavala naturalističku scenu silovanja u trajanju od… Čovječe, stvarno dugo traje! Vezano uz tu scenu, u kojoj prelijepa Belluci trpi analni sex u pariškom tunelu, režiser filma je u jednom intervjuu rekao da različiti segmenti publike različito reagiraju, tj. najslabije ju podnose heteroseksualni muškarci koji često tada napuštaju dvoranu, dok žene i gay populacija stoički podnose (vizualno) nasilje nad sobom. Gaspar Noe to objasnjava nesposobnošću i odbijanjem muškaraca da se sužive sa žrtvom!

Već spomenuti film “Lost in Translation” Copolle juniorke priča je o dvoje ljudi, muškarcu i ženi koji se pronalaze u kaosu (emocionalnom, tehnološkom, kulturnom) i pomalo prolaze njime. Odavno nije tako fino prikazan kontrast vanjskog svakodnevnog ludila i paučinaste tišine nutrine čovjeka, žene. Ovo je novi romantični film, pri čemu bi romantiku trebalo nazvati nekim novim imenom.

A da, “Sretno dijete” Igora Mirkovića podiglo mi je jednu nedjeljnu večer. Svakako vrijedno spomena, ako ništa, edukacije radi. Bilježim i premještanje Filmskog centra (otvaranje) u kino Tuškanac.

Što se tiče kazališta, ovih standardnih zagrebačkih, moram spomenuti Exit. Najbolja je predstava, sad već kultna, «To samo Bog zna». Tko to ne pogleda, totalni je papak! Navojec Bojan, Lorenci Darija, Rushdait Rakan kick asses. Režiser je Saša Anočić i mora da je dobar kit! U tom teatrinu, u Ilici dvjesto i nešto, gledala sam i Zijaha Sokolovića, tj. njegovog “Psa, ženu, muškarca”, što opet toplo preporučam u idućoj sezoni. Branko Brezovec je u ZKM-u postavio «Peto evanđelje», predstavu-stroj, prema knjizi “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića. Ne može se pričati o toj predstavi, a da se ne ispadne pretenciozan. Ona se mora vidjeti, barem stoga jer se ne može usporediti ni s čim drugim u ZG-repertoarnom okviru. Simpatična mi je bila i «Tirza» Zlatana Freya, starinska “fantazmagorija” u Gavelli.

U novoj 2004. godini u Martićevoj je ulici otvorena Booksa, književni klub i omiljeni kafić-salon koji vode tri predane, simpatične cure, e koje su uslikali svi časopisi i magazini u boji (a koji drže do sebe). Uostalom, tako i treba. Booksa se brine da književnost i dalje ostane živa, ugošćuje pisce, različite književne i kulturne projekte, prodaje Cedevitu. Knjižara im je slatka, kao i čitav prostor.
Da su knjige opet u modi, podsjetile su nas i dnevne novine. Kladila bih se da nema kućanstva u Hrvata (a koje isto imalo drži do sebe) a da nema barem jednu-dvije knjige biblioteke Jutarnjeg tj. Večernjeg lista. Da mediji čuda rade, podsjetile su nas one TV-reportaže s početka ove književno-novinske akcije kad su gnjevne domaćice, majke, penzioneri i ostali rigali vatru u kamere protiv svoje prodavačice u dućanu jer im, besramnica, nije ostavila primjerak "Imena ruže" ili "Lolite". S "Lolitom" je nekako sve krenulo, "Lolitu" nikako ne opraštaju… Kad smo već kod Jutarnjeg, nagradu ovog dnevnika za najbolje književno djelo odnio je kući, u Novi Zagreb, Miljenko Jergović. Radi se, naravno, o (povijesnom) romanu “Dvori od oraha”.
Što se tiče party sezone, ograničit ću se samo na par stvari, sigurno će mi brojni partijaneri reći da nemam pojma, al eto… Ja ću se prisjetiti koncerta Beady Belle u Aquariusu, “sofisticirani i chic nu-jazz iz Norveške”, te odličnog nastupa “4 heroes”, u istom jarunskom klubu. Sjećam se da sam nosila bundu, znači bila je zima, kad sam išla u B.P. club, slušati bossa-novu. Gostovali su Katia & boys from Brasil i oduševili ekipu oko stolova. Odličan mi je bio i nastup njemačkog dvojca Mouse on Mars (dovela ih je ekipa iz Mame) u KSET-u, klubu koji je ove sezone postao žrtva zlih susjeda i sanitaraca, valjda. Bez obzira što program završava negdje oko ponoći, KSET je i dalje omiljeni ćumez svih onih koji imaju istančaniji muzički ukus ili jednostavno žele, kad izađu, osjećati se kao kod kuće. Dobar je bio i party u Klaonici u Heinzlovoj, za Dan Zagreba. Reženerator, to mu je bio radni naslov, glavne uloge imale su DJ-ice, žene dakle, plesalo se do jutra, ali stvarno, do 6, 7 a.m. Još nešto, vrlo subjektivno, oko muzike: album koji je zauzeo moj prostor i vrijeme, sigurno i više od jedne sezone, jest “Talkie Walkie”, francuskog dua Air. Air je i dalje bend koji najuvjerljivije i najerotičnije vodi u neke druge predjele i priče. Isprike osjetljivim želucima na trashy poetici, ali Air mi je super.
Konac travnja obilježili su i bijeli plakati s velikim slovom Q, zebra u duginim bojama i mooving oko kina Tuškanac. Razlog: festival Queer Zagreb 2004. Grandiozno otvaranje u kinu Europa, šačica demode evangelističkih prosvjednika i kino popunjeno do posljednjeg mjesta, pozitivna vibra i svijest da se nešto važno događa, dokaz je da je to okej. Heteronormativnost se propitivala i podrivala svuda po gradu, problematizirala se čak i u koncertnoj dvorani Lisinski, gdje je Radojka Šverko otprašila svoje s London Gay Symphony Orchestra. Doduše, tada sam propustila Lambchop u SC-u, ali eto, sve “for the cause”.
Nakon Queera, još jedno otvaranje. Tjedan suvremenog plesa. Nisam pratila program. Opening party u kinu Lika, koje je bilo puno fotelja na puhanje, nekako je bio trom i ispuhan, pa me tu večer zabolila glava.

Krajem svibnja, još jedan “diskretni” festival u Zagreb-gradu. Radi se o Festivalu europske kratke priče. Čini mi se da je ovogodišnji najbolji dosad, organizacijski i sadržajno. Ili ljudi jednostavno više čitaju. Odvijao se na različitim mjestima u gradu, a finale imao u u KC Centra Kaptol, gdje su čitali i ćaskali domaći pisci i stranci (Rhodes, Scarpa, Jergović, Karuza, Koščec…) . Zvijezda je bio Wladimir Kaminer koji je klub Gjuro tog utorka pretvorio u russian disco. Ljudi su “odlepili”, bilo je pregusto da vidim što je bilo na kraju.

Lipanj je mjesec kad Zagreb miriše na bazgu, lipu i kesten. Eurokaz 2004. vratio je povjerenje ZG-publike. Nije Eurokaz nikad radio kompromise, upravo suprotno, ali ove godine ljudi otprilike znaju što idu gledati (razlog tomu je i gostovanje grupa koje je Eurokaz već predstavljao i koje su u Zagrebu stekle kultni status, Societas Rafaello Sanzio primjerice). Opet, efekt iznenađenja i senzacije ne izostaje. Funkcija je ovog festivala novog kazališta i dalje neupitna. Bez obzira što komentari gledatelja i kritike tu i tamo variraju, Eurokaz u Zagreb dovodi inovativne umjetnike koji izazivaju, (ove godi-
ne) uvlače u samu izvedbu, govore jezikom suvremenosti. Seks, nasilje, cirkus, šarene su lizalice koje mame kazališnog posjetitelja, ali ne garantiraju sladak okus u ustima na kraju.

Zagrebački sajam knjiga je završio. Predstavila su nam se brojna nova ostvarenja renomiranih književnika, bili su tu Dani litavske književnosti, ćaskanje s piscima u Booksi, Rade Šerbedžija u Gjuri, popust od 20% na cijenu knjiga. Tema je sajma pisac-novinar, tj. kako to dvoje funkcionira u jednom. Zanimljivo, nema sumnje, još u trajanju od sedam dana.

 

 

 

 

 

Na kraju, i ljeto ima svoje aute: od laganog popunjavanja kulturnih niša po gradu (ljetna scena Amadeo koja je otvorena koncertom Arsena Dedića, Zagrebači barokni festival - tko voli, kazališta na Opatovini…) do nešto žešćeg partijanja na EXIT festivalu, u obližnjem Novom Sadu. Naravno, tu je i Motovun krajem srpnja... A možda se samo treba uputiti duž obale i isprazniti se. Potpuno.