rem u zadru!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Prepoznatljiva vizura zadarskoga Foruma postala je rajskim labirintom za električne autiće. Ponuda je i šira - šećerna vata i kokice pojele su srdele; grad koji se dosad dičio "najljepšim zalaskom sunca na svijetu" ugostio je sumrak sumraka. Za razinu tog kulturno-turističkog ekstrema ne bismo ni doznali da nismo posjetili festival suvremenog kazališta Zadar snova. Nismo pritom doznali da samo zadarski gradski establišment uživa u R.E.M. fazi sna; u Saloni smo, recimo, svjedočili i porno uratku.

 

O čemu sanja Zadar? Sanja li o turistu koji cijeni arhitekturu, povijest, umjetničke dosege, kulturno nasljeđe, gastronomsku tradiciju? Ili pak više sanja o usputnom prolazniku koji nipošto ne smije parkirati kamp-prikolicu na rivi, ali zato do davljenja može guštati u klipu kukuruza, šećernoj vati ili kloniranoj sladolednoj kugli? I dok taj usnuli Zadar sanja, bunca li pritom samo o Hitchcocku koji je, tamo davne 1968., sjedio na rivi i, oh kako prikladno, baš pijući maraschino mrmljao o navodno najljepšem zalasku sunca na svijetu, koji ma ne samo da je najljepši na svijetu, nego je ljepši i od onog u Kaliforniji, ili ga u tom snu prene i neka misao da turizam, ta u nas vječno neodsanjana vizija profiliranog turističkog odredišta, ne može biti mjeren samo brojem noćenja (ili sanjanja)?

Pojavi se, ekscesno, u svakom takvom gradu koji ne zna što bi sa samim sobom, uvijek neka vizionarska skupina koja, plivajući protiv struje i juga, pomiče u snu iscrtane granice, proglašvajući se bar nakratko dijelom nekog drugog svijeta. Jedanaesti put zaredom tu se trudi Zadar snova, međunarodni festival suvremenog kazališta  (koji je očito prerastao donedavni podnaslov "festivala novog kazališta“). Kad sam u medijima pročitao da zadarska pročelnica Ureda za kulturu Branka Radman na sva zvona hvali festival koji da se "profilirao u jedan ozbiljan festival s tradicijom“ i da se "uspio othrvati banalnosti i sačuvati svoju originalnost i inovativnost“, pomislio sam – ma nije valjda? Usnula kulturna pročelnica, usnuli kulturni establišment – nakon desetljeća predanoga rada udruge – protrljali su iz očiju krmelje veličine omanjeg otoka i ugledali "festival s tradicijom“? Nije valjda da se dogodilo da je lokalna vlast konačno prepoznala kako tamo neki Zadrani s minimalnom financijskom injekcijom uspijevaju činiti ono što je zapravo posao te iste lokalne vlasti; ucrtavanje Zadra na nešto širu – regionalnu ili svjetsku – kulturno-turističku kartu. Ma ako je tako, moram ići pogledati tu širinu velikodušne potpore establišmenta, istog tog establišmenta koji voli doći na otvarajuću press konferenciju festivala i završiti na novinskim stranicama kao "netko tko prepoznaje kulturne trendove“... Je li se doista nešto promijenilo ili je press konferencija bila tek kratki alarmić koji je krmeljive oči gospođe Trnoružice Radman prenuo iz REM faze. Alarmić koji šutneš rukom i nastaviš drijemati u tom istom godinama njegovanom vrtu od lavande i letargije.

I doista, jednodnevni posjet Zadru snova pokazao je da se toliko toga promijenilo. Mogao bih ovdje pisati o angažiranom nadahnuću koreografkinje Sanje Petrovski koja u predstavi inspiriranoj biografijom Emily Dickinson - "Večer s četvrtka na petak“ - isrctava svijet žene-otoka, ono što sam vidio kao svijet odbačene djevojčice koja stoga komunicira s vlastitim sjenama i zamišljenim prijateljima, snažno obilježena okolinom koja ju ne prihvaća niti komunicira s njezinim porukama, a završava jednom bulimičnom gozbom krvi kao esencije života, nedostojnom slavljeničke aureole pjenušca ili kakvog biranog podrumskog vina. Mogao bih ovdje pisati i o uzbudljivoj interpretaciji Lade Petrovski koja u koreografiji Petre Hrašćanec Herceg "Sjedi, 1“ uprizoruje konstatno preispitivanje samoga sebe i svijeta u potrazi za zadovoljavanjem normi koje nameću društvo, obitelj, nedoživljene ljubavi – to je svijet nabubren od neispunjenih želja koje se, baš praznovjerju u inat, ovdje izgovaraju naglas, znajući da su možda već od rođenja osuđene na propast – a kamoli ako su izgovorene u gradu poput Zadra ("Želim da zabrane Thompsona! Želim da Zadrane više poštuju!...“). Mogao bih ovdje pisati i o sjajnom potezu bratimljenja Zadra snova s Tabor Film Festivalom, te ingenioznim animacijama kultnoga Jana Švankmajera čije sam filmove u jednom dahu uspio pogledati u zadarskoj selekciji filmova kratkog metra. Ali zašto pisati o tome kad onaj pravi Zadar - a to je neminovno Zadar kulturne pročelnice – sanja  o nečem posve drugom?

Više prazna negoli puna Providurova palača na otvarajućoj predstavi večeri, baš kao i otužno prazni stolci na Švankmajervoj projekciji u Sv. Donatu (čovjek je Čeh, a ako igdje trenutačno ima Čeha, ima ih valjda na Jadranu!) – iznimka je te večeri bilo tek možda ugodno puno gledalište pred predstavnicima mlade zadarske plesne garde... Ta dijagnoza kulturnih konzumenata, dok istodobno zadarske ulice nimalo ne zjape prazne, ne govori nipošto o lošem programu ili sposobnosti organizatora da provocira i privlači, već isključivo o sposobnosti grada da saživi s nečim suvremenim. Sve dok zadarske ulice nude prvenstveno kruha, igara i šljokica, uzaludne su sve, pa i minimalne investicije kakvima se časte manifestacije poput Zadra snova. Jer zadarsko kulturno dobro, ono koje je na ulicama i trgovima, dakle izloženo besplatno i svima, danas izgleda naprosto sramotno.

Džabe sve investicije u informativne ploče koje govore o zadarskim kulturnim znamenitostima, kad Forumom, središnjom zadarskom ikonom koja u pristojnom obliku danas postoji još samo na razglednicama, dominiraju vašarske petparačke trice zbog kojih bi se i Alfred Hitchcock postidio zadarskoga zalaska sunca jer bi mu, već usred bijela dana, pao mrak na oči. Ispod velikoga (i proporcionalno nevidljivoga) natpisa o "172 godine Arheološkog muzeja“ ispija se kava, vjetrić pirka mirise kokica i rozih šećernih vata, a na štandovima vas mame šarene drangulije kakve se ni u kineskim dućanima "Sve po 12“ više ne mogu naći. Ostaci Foruma iz trećega stoljeća, najvećeg na hrvatskom području, postali su trkalište električnih automobila u kojem petparački turisti djeci kupuju petominutnu radost za 10 kuna (ili 15 – ako u isti automobilić uspiju utrpati dvoje djece). Deset kuna stoji i uspon na vidikovac sa zvonika katedrale sv. Stošije, ako želite iz ptičje perspektive fotoaparatom ovjekovječiti taj nezaboravni pogled na Forum  kojim antičku prašinu diže Vaš mališan – dakako, ukoliko se za vozačkih "pet minuta“ uspijete popeti. Svaki automobilić dobije svoj sat-štopericu i nema šanse da voziš ni sekundu duže. Pa na Forumu je cijeli red petparačkih turista od kojih treba izmusti 10 kuna za najbjednije iskustvo koje mogu konzumirati u sjeni Sv. Donata. Koncesija, pa sve da je izdana i za neke bijesne pare, jedna je od najkatastrofalnijih odluka turističkog establišmenta i ocrtava ignoranciju onog kulturnoga koji ne zna konzervirati i štititi dobro koje nudi, već ga u bescjenje prostituira, vješto spuštajući poglede turista sa stoljećima stare arhitekture na šarenu lunapark scenografiju. Time se kreira i dugoročni profil nekog grada pa je šteta koju nanosi establišment još ubitačnija. 

Navečer Forum ugošćuje glazbenu gozbu Jacquesa Houdeka i Ivane Kindl, koju je Turistička zajednica odlučila pokloniti Zadranima i svojim gostima baš u isto vrijeme kad je u Sv. Donatu zakazana projekcija filmova Zadra snova, tog od Grada navodno prepoznatog i važnog festivala. Tek kiša uništava koncert i spašava da se Švankmajer može pogledati, pa makar i sa zakašnjenjem u festivalskoj satnici. Eto, o toj usnuloj gradskoj sviti govorim. Zbog predanoga rada na srozavanju kulturno-turističke ponude čak su i morske orgulje postale mjesto okupljanja drečave djece, razblebetanih baba i mlađarije koja voli skakati u more baš tamo gdje ono navodno treba stvarati zvuk romantike. Glupo je, naime, kreirati turističku ponudu u neku svrhu (koja god ona bila), a potom je ostaviti da diše sama za sebe i bez ikakvog vizionarskog nadzora uguši se u vlastitom kaosu. To je ono što se događa Zadru – ako hoćeš vašar, pa daj stavi kuću strave u Donata. Ako hoćeš "recommended by UNESCO", e pa onda ne možeš baš s električnim autićima pucati na titulu.

Bilo bi nepošteno tvrditi da je samo Zadar sposoban za takve turističke kuriozitete. Samo usputnim posjetom Splitu i tamo sam uočio kroničnu razinu kulturne patetike. Na Peristilu se izmjenjuju mladci kojima ni brčići propupali nisu, odjeveni u broj prevelike odore nekakve rimske straže, te žvakaćim gumama u ustima najavljuju dolazak Dioklecijana s pramenovima. Ta smiješna svakodnevna rutinska priredbica nevjerojatan je primjer neke razrađene i osviještene turističke vizije, pa je tim više žalosna. Antička Salona pak trune u jednakom nemaru kakvim se diči zadarski Forum. Besplatan ulaz omogućuje da među sarkofazima s djecom zaigrate nogomet, među zidinama antičkoga grada prošećete psa da obavi nuždu, a na ostacima očito nedovoljno vrednovanog amfiteatra ugledate prizor iz nekog erotskog foto-sessiona gdje se odeblja žena razgolićuje među prastarim ruševinama pred fotoobjektivom znojavog lupino-amatera – prizor toliko šokantan da u nevjerici ti kao promatrač osjećaš sram pa ne posežeš za  vlastitim aparatom da bi ovjekovječio prizor koji je istovremeno za sjećanje i – protiv sjećanja.

A cijelo to vrijeme turističke patrole mjere jadranska odredišta raskošnošću vrtova i čistoćom prilaza mjestu (u skladu s potrošenom parolom "više cvijeća, manje smeća“). Nabrojani ekscesni primjeri još bi tako mogli ući u tablicu s plusevima, kao dio turističke ponude. Doista, što mi to hoćemo? Nezadovoljni smo kad se ne nudi ništa, a negodujemo i ako se nudi svega i svačega. Pobogu, ako želimo biti turistička velesila, valjda moramo otrpjeti da se produlji i radno vrijeme električnih automobila. Pa ne mogu oni prestati raditi u 22 navečer, kad ljudi tada tek izlaze van.

kazalište / skandal
Autor    Ivan Kralj
kupus
rem u zadru!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Prepoznatljiva vizura zadarskoga Foruma postala je rajskim labirintom za električne autiće. Ponuda je i šira - šećerna vata i kokice pojele su srdele; grad koji se dosad dičio "najljepšim zalaskom sunca na svijetu" ugostio je sumrak sumraka. Za razinu tog kulturno-turističkog ekstrema ne bismo ni doznali da nismo posjetili festival suvremenog kazališta Zadar snova. Nismo pritom doznali da samo zadarski gradski establišment uživa u R.E.M. fazi sna; u Saloni smo, recimo, svjedočili i porno uratku.

 

O čemu sanja Zadar? Sanja li o turistu koji cijeni arhitekturu, povijest, umjetničke dosege, kulturno nasljeđe, gastronomsku tradiciju? Ili pak više sanja o usputnom prolazniku koji nipošto ne smije parkirati kamp-prikolicu na rivi, ali zato do davljenja može guštati u klipu kukuruza, šećernoj vati ili kloniranoj sladolednoj kugli? I dok taj usnuli Zadar sanja, bunca li pritom samo o Hitchcocku koji je, tamo davne 1968., sjedio na rivi i, oh kako prikladno, baš pijući maraschino mrmljao o navodno najljepšem zalasku sunca na svijetu, koji ma ne samo da je najljepši na svijetu, nego je ljepši i od onog u Kaliforniji, ili ga u tom snu prene i neka misao da turizam, ta u nas vječno neodsanjana vizija profiliranog turističkog odredišta, ne može biti mjeren samo brojem noćenja (ili sanjanja)?

Pojavi se, ekscesno, u svakom takvom gradu koji ne zna što bi sa samim sobom, uvijek neka vizionarska skupina koja, plivajući protiv struje i juga, pomiče u snu iscrtane granice, proglašvajući se bar nakratko dijelom nekog drugog svijeta. Jedanaesti put zaredom tu se trudi Zadar snova, međunarodni festival suvremenog kazališta  (koji je očito prerastao donedavni podnaslov "festivala novog kazališta“). Kad sam u medijima pročitao da zadarska pročelnica Ureda za kulturu Branka Radman na sva zvona hvali festival koji da se "profilirao u jedan ozbiljan festival s tradicijom“ i da se "uspio othrvati banalnosti i sačuvati svoju originalnost i inovativnost“, pomislio sam – ma nije valjda? Usnula kulturna pročelnica, usnuli kulturni establišment – nakon desetljeća predanoga rada udruge – protrljali su iz očiju krmelje veličine omanjeg otoka i ugledali "festival s tradicijom“? Nije valjda da se dogodilo da je lokalna vlast konačno prepoznala kako tamo neki Zadrani s minimalnom financijskom injekcijom uspijevaju činiti ono što je zapravo posao te iste lokalne vlasti; ucrtavanje Zadra na nešto širu – regionalnu ili svjetsku – kulturno-turističku kartu. Ma ako je tako, moram ići pogledati tu širinu velikodušne potpore establišmenta, istog tog establišmenta koji voli doći na otvarajuću press konferenciju festivala i završiti na novinskim stranicama kao "netko tko prepoznaje kulturne trendove“... Je li se doista nešto promijenilo ili je press konferencija bila tek kratki alarmić koji je krmeljive oči gospođe Trnoružice Radman prenuo iz REM faze. Alarmić koji šutneš rukom i nastaviš drijemati u tom istom godinama njegovanom vrtu od lavande i letargije.

I doista, jednodnevni posjet Zadru snova pokazao je da se toliko toga promijenilo. Mogao bih ovdje pisati o angažiranom nadahnuću koreografkinje Sanje Petrovski koja u predstavi inspiriranoj biografijom Emily Dickinson - "Večer s četvrtka na petak“ - isrctava svijet žene-otoka, ono što sam vidio kao svijet odbačene djevojčice koja stoga komunicira s vlastitim sjenama i zamišljenim prijateljima, snažno obilježena okolinom koja ju ne prihvaća niti komunicira s njezinim porukama, a završava jednom bulimičnom gozbom krvi kao esencije života, nedostojnom slavljeničke aureole pjenušca ili kakvog biranog podrumskog vina. Mogao bih ovdje pisati i o uzbudljivoj interpretaciji Lade Petrovski koja u koreografiji Petre Hrašćanec Herceg "Sjedi, 1“ uprizoruje konstatno preispitivanje samoga sebe i svijeta u potrazi za zadovoljavanjem normi koje nameću društvo, obitelj, nedoživljene ljubavi – to je svijet nabubren od neispunjenih želja koje se, baš praznovjerju u inat, ovdje izgovaraju naglas, znajući da su možda već od rođenja osuđene na propast – a kamoli ako su izgovorene u gradu poput Zadra ("Želim da zabrane Thompsona! Želim da Zadrane više poštuju!...“). Mogao bih ovdje pisati i o sjajnom potezu bratimljenja Zadra snova s Tabor Film Festivalom, te ingenioznim animacijama kultnoga Jana Švankmajera čije sam filmove u jednom dahu uspio pogledati u zadarskoj selekciji filmova kratkog metra. Ali zašto pisati o tome kad onaj pravi Zadar - a to je neminovno Zadar kulturne pročelnice – sanja  o nečem posve drugom?

Više prazna negoli puna Providurova palača na otvarajućoj predstavi večeri, baš kao i otužno prazni stolci na Švankmajervoj projekciji u Sv. Donatu (čovjek je Čeh, a ako igdje trenutačno ima Čeha, ima ih valjda na Jadranu!) – iznimka je te večeri bilo tek možda ugodno puno gledalište pred predstavnicima mlade zadarske plesne garde... Ta dijagnoza kulturnih konzumenata, dok istodobno zadarske ulice nimalo ne zjape prazne, ne govori nipošto o lošem programu ili sposobnosti organizatora da provocira i privlači, već isključivo o sposobnosti grada da saživi s nečim suvremenim. Sve dok zadarske ulice nude prvenstveno kruha, igara i šljokica, uzaludne su sve, pa i minimalne investicije kakvima se časte manifestacije poput Zadra snova. Jer zadarsko kulturno dobro, ono koje je na ulicama i trgovima, dakle izloženo besplatno i svima, danas izgleda naprosto sramotno.

Džabe sve investicije u informativne ploče koje govore o zadarskim kulturnim znamenitostima, kad Forumom, središnjom zadarskom ikonom koja u pristojnom obliku danas postoji još samo na razglednicama, dominiraju vašarske petparačke trice zbog kojih bi se i Alfred Hitchcock postidio zadarskoga zalaska sunca jer bi mu, već usred bijela dana, pao mrak na oči. Ispod velikoga (i proporcionalno nevidljivoga) natpisa o "172 godine Arheološkog muzeja“ ispija se kava, vjetrić pirka mirise kokica i rozih šećernih vata, a na štandovima vas mame šarene drangulije kakve se ni u kineskim dućanima "Sve po 12“ više ne mogu naći. Ostaci Foruma iz trećega stoljeća, najvećeg na hrvatskom području, postali su trkalište električnih automobila u kojem petparački turisti djeci kupuju petominutnu radost za 10 kuna (ili 15 – ako u isti automobilić uspiju utrpati dvoje djece). Deset kuna stoji i uspon na vidikovac sa zvonika katedrale sv. Stošije, ako želite iz ptičje perspektive fotoaparatom ovjekovječiti taj nezaboravni pogled na Forum  kojim antičku prašinu diže Vaš mališan – dakako, ukoliko se za vozačkih "pet minuta“ uspijete popeti. Svaki automobilić dobije svoj sat-štopericu i nema šanse da voziš ni sekundu duže. Pa na Forumu je cijeli red petparačkih turista od kojih treba izmusti 10 kuna za najbjednije iskustvo koje mogu konzumirati u sjeni Sv. Donata. Koncesija, pa sve da je izdana i za neke bijesne pare, jedna je od najkatastrofalnijih odluka turističkog establišmenta i ocrtava ignoranciju onog kulturnoga koji ne zna konzervirati i štititi dobro koje nudi, već ga u bescjenje prostituira, vješto spuštajući poglede turista sa stoljećima stare arhitekture na šarenu lunapark scenografiju. Time se kreira i dugoročni profil nekog grada pa je šteta koju nanosi establišment još ubitačnija. 

Navečer Forum ugošćuje glazbenu gozbu Jacquesa Houdeka i Ivane Kindl, koju je Turistička zajednica odlučila pokloniti Zadranima i svojim gostima baš u isto vrijeme kad je u Sv. Donatu zakazana projekcija filmova Zadra snova, tog od Grada navodno prepoznatog i važnog festivala. Tek kiša uništava koncert i spašava da se Švankmajer može pogledati, pa makar i sa zakašnjenjem u festivalskoj satnici. Eto, o toj usnuloj gradskoj sviti govorim. Zbog predanoga rada na srozavanju kulturno-turističke ponude čak su i morske orgulje postale mjesto okupljanja drečave djece, razblebetanih baba i mlađarije koja voli skakati u more baš tamo gdje ono navodno treba stvarati zvuk romantike. Glupo je, naime, kreirati turističku ponudu u neku svrhu (koja god ona bila), a potom je ostaviti da diše sama za sebe i bez ikakvog vizionarskog nadzora uguši se u vlastitom kaosu. To je ono što se događa Zadru – ako hoćeš vašar, pa daj stavi kuću strave u Donata. Ako hoćeš "recommended by UNESCO", e pa onda ne možeš baš s električnim autićima pucati na titulu.

Bilo bi nepošteno tvrditi da je samo Zadar sposoban za takve turističke kuriozitete. Samo usputnim posjetom Splitu i tamo sam uočio kroničnu razinu kulturne patetike. Na Peristilu se izmjenjuju mladci kojima ni brčići propupali nisu, odjeveni u broj prevelike odore nekakve rimske straže, te žvakaćim gumama u ustima najavljuju dolazak Dioklecijana s pramenovima. Ta smiješna svakodnevna rutinska priredbica nevjerojatan je primjer neke razrađene i osviještene turističke vizije, pa je tim više žalosna. Antička Salona pak trune u jednakom nemaru kakvim se diči zadarski Forum. Besplatan ulaz omogućuje da među sarkofazima s djecom zaigrate nogomet, među zidinama antičkoga grada prošećete psa da obavi nuždu, a na ostacima očito nedovoljno vrednovanog amfiteatra ugledate prizor iz nekog erotskog foto-sessiona gdje se odeblja žena razgolićuje među prastarim ruševinama pred fotoobjektivom znojavog lupino-amatera – prizor toliko šokantan da u nevjerici ti kao promatrač osjećaš sram pa ne posežeš za  vlastitim aparatom da bi ovjekovječio prizor koji je istovremeno za sjećanje i – protiv sjećanja.

A cijelo to vrijeme turističke patrole mjere jadranska odredišta raskošnošću vrtova i čistoćom prilaza mjestu (u skladu s potrošenom parolom "više cvijeća, manje smeća“). Nabrojani ekscesni primjeri još bi tako mogli ući u tablicu s plusevima, kao dio turističke ponude. Doista, što mi to hoćemo? Nezadovoljni smo kad se ne nudi ništa, a negodujemo i ako se nudi svega i svačega. Pobogu, ako želimo biti turistička velesila, valjda moramo otrpjeti da se produlji i radno vrijeme električnih automobila. Pa ne mogu oni prestati raditi u 22 navečer, kad ljudi tada tek izlaze van.

kazalište / skandal
Autor    Ivan Kralj