festival svjetskog queera
arhiva
naslovnica
kolumne
kontakt
Od 5. do 10. svibnja zemlja u kojoj su izložbe o nacističkim zločinima nad homoseksualcima heterofobne, u kojoj lezbijstvo iziskuje hospitalizaciju i ujedno zemlja u kojoj HTV ne prikazuje spot protiv homofobije zbog previše eksplicitnog poljupca, ugostit će umjetnike koji misle posve drukčije. Na pnom što bi se u mainstreamu zvalo Festival svjetskog queera, Euroqueer ili Tjedan suvremenog queera, vidjet ćemo iznimne predstave. Što ne propustiti, preporučuje Zvonimir Dobrović, programski voditelj festivala Queer Zagreb.

 

Festival Queer Zagreb svake godine doprinosi raznovrsnosti kulturne ponude u Hrvatskoj, privlačeći najširu publiku na svoje programe i omogućujući joj da vidi stvari drugačije – ali i da vidi drugačije stvari. Snaga ovogodišnjeg programa našeg festivala, koji je stekao svoju redovitu publiku upravo predstavljajući umjetnike koji propituju norme estetike i sadržaja unutar kojih većina domaće kulture obitava uspavana vlastitom dosadom i omamljena ustajalim smradom nepomičnog mediokriteta, leži upravo u rasponu umjetničkih estetika i pristupa tijelu na sceni kao alatu detaljno koreografirane plesne interpretacije, izvoru privatnog i javnog užitka ili boli, prostoru nasilja, inkubatoru bolesti. Okupljen je zaista respektabilan zbor umjetničkih glasova iz Brazila, Argentine, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Bugarske koji će omogućiti da ova godina u Hrvatskoj ne bude zapamćena samo kao godina krize, već i godina 7. Queer Zagreb festivala.

Raimund Hoghe dolazi u Zagreb sa predstavom "Boléro Variations", u kojoj je čitav ansambl njegove trupe, što će sigurno biti prilika svima koji su gledali njegov "Swan Lake, 4 Acts" na festivalu prije tri godine, kada je upravo to gostovanje obilježilo festival, ali i plesnu sezonu u Zagrebu, da još jednom svjedoče dubokom razumijevanju odnosa plesa, glazbe i scene ovog njemačkog koreografa. No, ne sumnjam da će Raimund Hoghe steći i nove obožavatelje i štovatelje u Zagrebu, jer predstava "Boléro Variations" njegovo je remek-djelo.

Ove godine sa zadovoljstvom predstavljamo čak četiri predstave iz Francuske, što zasigurno na svoj način obilježava ukupan program Queer Zagreba. Alain Buffard, veteran francuske plesne scene, tako gostuje sa dvije predstave – "Good Boy", solo izvedbom koja nas svojom jednostavnošću i ljepotom nenametljivo uvlači u najintimniji prostor umjetnikove privatnosti. Njegova druga predstava, "Les inconsolés", posve je drugačija u svom odnosu s publikom, jer je mnogo direktnija, mračnija i gledatelje pretvara u šutljive svjedoke, ako već ne u same sudionike fizičke i emocionalne tragedije.

Uz bok Alaina Buffarda predstavljamo i dvije produkcije mladih koji u obje predstave na festivalu izazivaju granice svojih tijela i odnose tih granica s mogućnosti izvedbe, pokreta i izražajnosti. Njihove predstave su istovremeno i duhovite i dramatične, seksualne i aseksualne, ali u svakom slučaju izvedbeno zahtjevne i neuobičajene. Osim Raimunda Hoghea, ove godine imamo još jednog gosta čije ime je već poznato domaćoj publici – Ivo Dimčev iz Bugarske. Gostovanje njegove nove predstave "Paris", koju je napravio za drugog bugarskog izvođača, Christiana Bakalova, koji inače pleše u trupi Jana Fabrea, također stavljamo u francuski segment festivala, jer govori o Parizu, gradu čija težina se najbolje vidi kroz oči imigranta. Motiv predstave je i biografski povezan s izvođačem, Christianom Bakalovim, jer on u Parizu živi već skoro dvadeset godina.

Iz Velike Britanije imamo priliku predstaviti mladog Dominica Johnsona, čija se estetika naslanja na body art, ali koji ne ostaje tek na elementu šokiranja, već se poigrava s idejom spektakla i rituala. Izvedba "Transmission" možda nije za svačije oči, ali će Dominic Johnson sasvim sigurno biti jedno od spominjanijih imena ovogodišnjeg festivala.

I na kraju dolazi na red Brazil, odakle dovodimo gotovo dijametralno suprotna kazališna iskustva. André Masseno je performer, plesač i koreograf čije predstave "Billboard Body Machine" i "The Dying Swan or I am not Here" dovode do izražaja njegovu iznimnu mogućnost tjelesne transformacije i najmanjim pokretom ili pozom. André Masseno tematizira rodne uloge, seksualnost i društvene percepcije queera. Jednostavnost njegovog plesnog izraza i scenskih intervencija čini njegove predstave iznimno otvorenima publici.

S druge strane, Teatro Oficina, pod vodstvom vjerojatno najpoznatijeg brazilskog redatelja José Celsa, produkcijski je mnogo zahtjevniji zalogaj. Oficina je obilježila pola stoljeća brazilskog teatra, uvodeći nove kazališne prakse kroz pokret tropikalizma i antropofagije, što je najvažniji umjetnički i društveni pokret u Brazilu, jer mijenja odnos prema kolonizaciji i povijesnom iskustvu. Teatro Oficina i José Celso zaslužni su za razvoj tropikalizma i njegov široki utjecaj na umjetnost u Brazilu. Zé Celsovo gostovanje u Zagrebu nazvao bih velikim kulturnim događajem i zbog mogućnosti domaćih umjetnika da s njim rade na produkciji Platonova "Simpozija" s kojim ujedno i zatvaramo program festivala.

Eto, to je tih deset predstava koje bi dale naslutiti da je queeru u Hrvatskoj dobro, ali varljiva je slutnja. Svi smo ostali zatečeni činjenicom da se kod nas još uvijek može izvršiti psihijatrijska hospitalizacija djevojke jer je lezbijka. U Hrvatskoj javna televizija još uvijek ima obraza bunkerirati TV-spot protiv homofobije zbog previše eksplicitnog poljupca dvojice mladića u spotu, dok istodobno mlade osobe u svoje slobodno vrijeme prakticiraju nasilje nad homoseksualcima. Nadalje, institucija nadležna za kvalitetu obrazovnih programa u školama olako će odbaciti inicijativu o podučavanju mladih o stradanjima homoseksualnih osoba za vrijeme nacizma. Sve ovo govori koliko je pred nama još posla, a queer kultura, kao glavni alat Queer Zagreba još uvijek je socijalno marginalizirana. Da se neki od zagrebačkih festivala možda zovu Festival svjetskog queera, Euroqueer ili Tjedan suvremenog queera možda bismo neskriveni queer identitet već odavna imali prilike vidjeti u Zagrebu, ali onda barem u okviru tih deset puta većih produkcijskih mogućnosti, uz daleko veću potporu gradskih i državnih institucija te mnogo veću pompu. Ili bi zapravo i ti festivali zbog imena bili svedeni u okvire jeftinog eksperimenta društvene tolerancije, unutar kojih Queer Zagreb zapravo još uvijek obitava.

 

 

 

Detaljan program festivala Queer Zagreb 2009. potražite ovdje.

 

kazalište
Autor   Zvonimir Dobrović
kupus
festival svjetskog queera
arhiva
naslovnica
kolumne
kontakt
Od 5. do 10. svibnja zemlja u kojoj su izložbe o nacističkim zločinima nad homoseksualcima heterofobne, u kojoj lezbijstvo iziskuje hospitalizaciju i ujedno zemlja u kojoj HTV ne prikazuje spot protiv homofobije zbog previše eksplicitnog poljupca, ugostit će umjetnike koji misle posve drukčije. Na pnom što bi se u mainstreamu zvalo Festival svjetskog queera, Euroqueer ili Tjedan suvremenog queera, vidjet ćemo iznimne predstave. Što ne propustiti, preporučuje Zvonimir Dobrović, programski voditelj festivala Queer Zagreb.

 

Festival Queer Zagreb svake godine doprinosi raznovrsnosti kulturne ponude u Hrvatskoj, privlačeći najširu publiku na svoje programe i omogućujući joj da vidi stvari drugačije – ali i da vidi drugačije stvari. Snaga ovogodišnjeg programa našeg festivala, koji je stekao svoju redovitu publiku upravo predstavljajući umjetnike koji propituju norme estetike i sadržaja unutar kojih većina domaće kulture obitava uspavana vlastitom dosadom i omamljena ustajalim smradom nepomičnog mediokriteta, leži upravo u rasponu umjetničkih estetika i pristupa tijelu na sceni kao alatu detaljno koreografirane plesne interpretacije, izvoru privatnog i javnog užitka ili boli, prostoru nasilja, inkubatoru bolesti. Okupljen je zaista respektabilan zbor umjetničkih glasova iz Brazila, Argentine, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Bugarske koji će omogućiti da ova godina u Hrvatskoj ne bude zapamćena samo kao godina krize, već i godina 7. Queer Zagreb festivala.

Raimund Hoghe dolazi u Zagreb sa predstavom "Boléro Variations", u kojoj je čitav ansambl njegove trupe, što će sigurno biti prilika svima koji su gledali njegov "Swan Lake, 4 Acts" na festivalu prije tri godine, kada je upravo to gostovanje obilježilo festival, ali i plesnu sezonu u Zagrebu, da još jednom svjedoče dubokom razumijevanju odnosa plesa, glazbe i scene ovog njemačkog koreografa. No, ne sumnjam da će Raimund Hoghe steći i nove obožavatelje i štovatelje u Zagrebu, jer predstava "Boléro Variations" njegovo je remek-djelo.

Ove godine sa zadovoljstvom predstavljamo čak četiri predstave iz Francuske, što zasigurno na svoj način obilježava ukupan program Queer Zagreba. Alain Buffard, veteran francuske plesne scene, tako gostuje sa dvije predstave – "Good Boy", solo izvedbom koja nas svojom jednostavnošću i ljepotom nenametljivo uvlači u najintimniji prostor umjetnikove privatnosti. Njegova druga predstava, "Les inconsolés", posve je drugačija u svom odnosu s publikom, jer je mnogo direktnija, mračnija i gledatelje pretvara u šutljive svjedoke, ako već ne u same sudionike fizičke i emocionalne tragedije.

Uz bok Alaina Buffarda predstavljamo i dvije produkcije mladih koji u obje predstave na festivalu izazivaju granice svojih tijela i odnose tih granica s mogućnosti izvedbe, pokreta i izražajnosti. Njihove predstave su istovremeno i duhovite i dramatične, seksualne i aseksualne, ali u svakom slučaju izvedbeno zahtjevne i neuobičajene. Osim Raimunda Hoghea, ove godine imamo još jednog gosta čije ime je već poznato domaćoj publici – Ivo Dimčev iz Bugarske. Gostovanje njegove nove predstave "Paris", koju je napravio za drugog bugarskog izvođača, Christiana Bakalova, koji inače pleše u trupi Jana Fabrea, također stavljamo u francuski segment festivala, jer govori o Parizu, gradu čija težina se najbolje vidi kroz oči imigranta. Motiv predstave je i biografski povezan s izvođačem, Christianom Bakalovim, jer on u Parizu živi već skoro dvadeset godina.

Iz Velike Britanije imamo priliku predstaviti mladog Dominica Johnsona, čija se estetika naslanja na body art, ali koji ne ostaje tek na elementu šokiranja, već se poigrava s idejom spektakla i rituala. Izvedba "Transmission" možda nije za svačije oči, ali će Dominic Johnson sasvim sigurno biti jedno od spominjanijih imena ovogodišnjeg festivala.

I na kraju dolazi na red Brazil, odakle dovodimo gotovo dijametralno suprotna kazališna iskustva. André Masseno je performer, plesač i koreograf čije predstave "Billboard Body Machine" i "The Dying Swan or I am not Here" dovode do izražaja njegovu iznimnu mogućnost tjelesne transformacije i najmanjim pokretom ili pozom. André Masseno tematizira rodne uloge, seksualnost i društvene percepcije queera. Jednostavnost njegovog plesnog izraza i scenskih intervencija čini njegove predstave iznimno otvorenima publici.

S druge strane, Teatro Oficina, pod vodstvom vjerojatno najpoznatijeg brazilskog redatelja José Celsa, produkcijski je mnogo zahtjevniji zalogaj. Oficina je obilježila pola stoljeća brazilskog teatra, uvodeći nove kazališne prakse kroz pokret tropikalizma i antropofagije, što je najvažniji umjetnički i društveni pokret u Brazilu, jer mijenja odnos prema kolonizaciji i povijesnom iskustvu. Teatro Oficina i José Celso zaslužni su za razvoj tropikalizma i njegov široki utjecaj na umjetnost u Brazilu. Zé Celsovo gostovanje u Zagrebu nazvao bih velikim kulturnim događajem i zbog mogućnosti domaćih umjetnika da s njim rade na produkciji Platonova "Simpozija" s kojim ujedno i zatvaramo program festivala.

Eto, to je tih deset predstava koje bi dale naslutiti da je queeru u Hrvatskoj dobro, ali varljiva je slutnja. Svi smo ostali zatečeni činjenicom da se kod nas još uvijek može izvršiti psihijatrijska hospitalizacija djevojke jer je lezbijka. U Hrvatskoj javna televizija još uvijek ima obraza bunkerirati TV-spot protiv homofobije zbog previše eksplicitnog poljupca dvojice mladića u spotu, dok istodobno mlade osobe u svoje slobodno vrijeme prakticiraju nasilje nad homoseksualcima. Nadalje, institucija nadležna za kvalitetu obrazovnih programa u školama olako će odbaciti inicijativu o podučavanju mladih o stradanjima homoseksualnih osoba za vrijeme nacizma. Sve ovo govori koliko je pred nama još posla, a queer kultura, kao glavni alat Queer Zagreba još uvijek je socijalno marginalizirana. Da se neki od zagrebačkih festivala možda zovu Festival svjetskog queera, Euroqueer ili Tjedan suvremenog queera možda bismo neskriveni queer identitet već odavna imali prilike vidjeti u Zagrebu, ali onda barem u okviru tih deset puta većih produkcijskih mogućnosti, uz daleko veću potporu gradskih i državnih institucija te mnogo veću pompu. Ili bi zapravo i ti festivali zbog imena bili svedeni u okvire jeftinog eksperimenta društvene tolerancije, unutar kojih Queer Zagreb zapravo još uvijek obitava.

 

 

 

Detaljan program festivala Queer Zagreb 2009. potražite ovdje.

 

kazalište
Autor   Zvonimir Dobrović