hoće li gromaču izlemati baba?

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Zadnja ovogodišnja kazališna premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama je "[email protected]čka.hr". Paolo Magelli, Željka Udovičić i prijatelji prema Aristofanovim motivima stvorili su Pticograd na novoj "kazališnoj" lokaciji Medarevo, još jednom davši force diskusiji o ambijentalnom kazalištu. Trinaest ptica-glumica u perju otišao je pogledati i Marko Sjekavica kojeg je pradavni i sveopći ljudski mit o letenju inspirirao za dubinsku analizu granica slobode čiju latinsku inačicu Dubrovnik grad nosi čak i na zastavi. Smiju li se slikati ružne slike, treba li tetku poslati u onu stvar, može li se gradonačelnicu gurnuti pod tuš od noćnoga bokarića i hoće li Tatjanu Gromaču izlemati njezina baba?

 

Paolo Magelli, intelektualac, kozmopolit, rođeni Talijan s hrvatskim pasaportom, redatelj antologijskih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, esteta, i dalje se bavi životinjama. Ovoga puta pticama. Riječ je o njegovoj novoj predstavi "[email protected]čka.hr", premijerno izvedenoj na ovim, pedeset i sedmim Dubrovačkim ljetnim igrama. A zimus sam u Zekaemu gledao njegove "Životinje u magli" ("Animali nella nebbia"). Ptice kao beštije koje lete, koje ponekad iskljucaju nekome oči, i kao Aristofanov uradak također. Točka kao znak da je opredmećenje utopije moguće. Pa makar i u grmu vrtnog utopijara. Hr kao oznaka da je ovo jedna predstava iz Hrvatske, ne o Hrvatskoj, ali (i) iz hrvatske perspektive.

Zanimljiv je taj potez koji spaja čovjeka i živinu. Klasična komedija nije poznavala granicu među njima. Zanimljiva je živina taj čovjek. Jer ona sanja, sanja Ikarov let prema Suncu. Čezne za sretnim licem sutrašnjega dana. Želi imati krila da leti, da nekome šapuće o svojoj umornoj kosi probudivši se skupa s jutrom, nakon dugog noćnog leta; da posere po glavi prodavače magle, nacionaliste, HAlave-DEkadentno-demokratke-ZEusovce, teroriste, homofobe; da brže pobjegne kad nekoga opljačka, orobi, zamlati, ako hoćeš; da uštedi na avio kartama Zagreb – Dubrovnik i obratno. Raznoliki su razlozi zbog kojih čovjeku trebaju krila, poput Abraskasa, dobri i zli. Onda kada demokracija postane ljudsko meso nasječeno motornom pilom, zapakirano prozirnom najlon folijom i uredno složeno na police supermaršea. Made in Libanon je posebno danas u modi. Jedna moja prijateljica je ko studentica radila kao unapređivačica prodaje u poznatom prehrambenom lancu. Siguran sam da je u toj svojoj part tajm đob raboti unaprjeđivala i prodaju zaleđenih očerupanih tica.

Još je slavni grčki komediograf Aristofan, čije je djelo Magelliju, dramaturginji i pravnici Željki Udovičić i prijateljima poslužilo kao dramski predložak (iako, kako sam redatelj kaže, više toničan nego dominantan), u petom stoljeću prije Krista uvidio da ljudi hoće biti ptice. Stoga da ne moraju po diktatu žderati nečije meso. Ali i s tim da će možda i sami u dubinskom smrzavanju ili na gradelama okončati nečijim mesom. Sloboda u prostranstvima podno bogova, a povrh ljudi primamljiva je.

Tako su neka dva čovjeka, Atenjanina, Euelpid i Pisteter, oboružani velikim škarama za sjeći žicu, bodljikavu i običnu, svejedno, otišli daleko od sigurnosti svoga polisa tražiti ptice. Da ih prime u svoje jato, da skupa izgrade grad, naprave državu. Državu između neba i zemlje. Put ih je doveo u šumoviti gaj Medareva, pravijem Dubrovkinjama i Dubrovčanima i danas znanog kao Beneševa, predjela Dubrovnika dalekog od gradske vreve, opsade turista, gdje je režiser naumio sviti skrovito gnijezdo za svoje ptice. Na generalnoj probi bijeg mu nije bio u potpunosti uspio poradi napada buke popularne glazbe koja je pristizala sa poprilično udaljene pučke veselice zvane Gruška noć. Ili je to, bit će, legendarni i nota bene meni simpatični Milo Hrnić pod tušem, soto voče, zapjevao "...Golubice bije-e-e-e-e-la...". No ptice se nisu dale smesti, prebjezima su ponudile izvjesne bobice od kojih su im narasle perušine, niknula im krila. Zajedno osnovaše novi poredak... Rodi se Kukumaglajgrad.

Lokalitet je predstave zaista jedinstven, efektan, u šumi, kala zida opasača imanja ljetnikovca vlastele iz roda Beneša, starog petstotinjak godina. I tada su ljudi svojim zidovima prodirali prirodi u skute, bježeći od sebe samih, jureći od čovjeka ka ptici. Slažući kamen na kamen među travama, htjeli su ozbiljiti utopije iz svojih glava. Takozvane heterotopijske prostore, protuprostore koji su samo u njihovom biću postojali kao odraz strahova ili praznina srca možda. Nisu li takvi i prostori koje sam u sebi gradio hranjen kao mladičak američkim filmovima? Nije li takav život koji ćemo početi živjeti od SUTRA? Nije li to dvorac u koji će nas jednog dana odvesti princ na bijelom konju ili princeza na zelenoj bicikli?

Kralj od ptica je pupavac. Doris Šarić Kukuljica. Koju, uvijek snažnu, nikada nisam vidio uvjerljiviju i u boljem izdanju. U odličnoj formi, koncentraciji, zanesena, dramatična, svoja. Ostale ptice su svijeh vrsta. Pojavljuju se na prilično visokom zidu, jer Paolo Magelli hoće se u potpunosti srodit s ambijentom. Sjećam se kako je Pere Martinović opisivala jednom zgodom vratolomije svojih veranja po desetak metara visokim stablima u njegovom Grižuli. A vidi je sad, eno, na vrhu mira. Treba imat force!

A koji kostimi! Radio ih je, onako ptičje, lijepe i perušinaste, Leo Kulaš i odlično ih uskladio s fazonom ptica glumica. Nina Violić, Rozina mama u rozom: vrućim hlaćicama, velikim perjem oko struka. Senka Bulić elegantna i fatalna u crnom, s ogromnim šeširom i karminom na usnama. Lucija Šerbedžija, ko neka ptica vestalinka, sva u bijelom, s baletankama istoga kolora na nogama. Ili kanarinska Jelena Perčin sa slikama na najlonkama držanim halterima. Bilo je i kvira u kostimografiji kad je Branimir Vidić glumeći Iridu na scenu s Olimpa sišao u srebrnim poluplatforma natikačama, Galliano Pahor, pjesnik laureat okrunjen zlatnim lovorom, u šumu je pošao pticama pojati ogrnut tanahnom, mrežastom, gejiš maramom, a kao Posejdon u perajama, ronilačkom odijelu i plivaćim očalama provlačio se kroz žbunje (ona ista moja prija koja je unapređivala prodaju hrane, jednom je prilkom s plivaćim očalama na nosu ispratila drugu si na vlak) ili pak doajenka dubrovačkog teatra Milka Podrug Kokotović u pop art majici s licima Kurta Cobaina. Milan Pleština je, kad se na sceni prezentao ko Prometej, imao kostim koji je jednim okom gledan kostim antičkog junaka, sa sandalama, kožnim pojasom, ali pak drugim okom gledan je neka jeftina treš haljinica s odgovarajućom istorodnom obućom.

Fakat je nenadsmješiv dobri stari Predrag Vušović – Pređo. Bez njega bi i dobroj komediji teško bilo biti komičnom.

Dojmljivo osmišljena rasvjeta još se malo uhodavala, a glazba je grlila radnju varirajući od jazza, preko pjevanih singlova samih ptica, do laganog repa. Ne ptičjeg, nego onog što ga u Americi pišu s "a". Predivno je bilo viditi staru damu Milku u šik papagalo kostimu kako džuska pod krošnjama i izazovno diže noge na debla. (Ovaj je komad političan i socijalan.) Ta nije li to sloboda? Ona divna, nesputana, zračna sloboda koju je iskao ptičji grad, da bi je na kraju, institucionaliziravši je, okovao na rešetku gradela. Jes, sloboda je to! Libertas.

Libertas da stara dama bude drukčija, bez da joj objese neku grezu etiketu. Libertas da slikaš ružne slike jer ti to želiš i to tebe čini sretnim. Libertas da mrziš prirodu i visinu. Libertas da lakiraš u crno nokte na nozi na letu Pariz – Dubrovnik. Preko Zagreba. Libertas da nosiš Stradunom bursu s rasterom beogradskih ulica i ne strahuješ da će ti netko zapaliti auto. Libertas da pitaš parče pice u jednoj piceriji na Zelenoj Pijaci i da im spališ natpis koji obavještava da tu ne prodaju i nikad neće prodavati picu na parče. Libertas da ne prodaješ picu na parče. Libertas da ministru kulture ispušeš nos u lentu ako je nekulturan. Libertas da tetki rečeš da odjebe ako ti prigovori da si od sotone jer ti je dečko gej. Libertas da curicu Tatjanu Gromaču ne će izlemati baba kad s njom podijeli svoju novu večernju molitvu koja glasi "Isus Krist - motorist, Majka Božja - biciklist". Libertas da gradonačelniku rasparaš besplatni bilbord jer te silno iritira kao i jedna predsjednička kandidatkinja zvana sinjorina Pašteta; da napraviš fekalnu svinjariju i gradonačelnici proliješ sadržinu noćnog bokarića po glavi kad je sretneš u prvom redu kina jer Aristofan kaže da je kriva što je kormilarka polisa koji je, odgovornošću svoje posade, ostao bez najboljeg ljetnog kina. Libertas! Libertas... Libertas! Skoro će i "Libertas" - filmski festival! A libertas je čak i fakt da je autobus javnog gradskog prijevoznika "Libertas" koji vozi do grada ptica specijalno za ovu priliku dobio broj linije 57.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica

Fotografije     Damil Kalogjera

kupus

hoće li gromaču izlemati baba?

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Zadnja ovogodišnja kazališna premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama je "[email protected]čka.hr". Paolo Magelli, Željka Udovičić i prijatelji prema Aristofanovim motivima stvorili su Pticograd na novoj "kazališnoj" lokaciji Medarevo, još jednom davši force diskusiji o ambijentalnom kazalištu. Trinaest ptica-glumica u perju otišao je pogledati i Marko Sjekavica kojeg je pradavni i sveopći ljudski mit o letenju inspirirao za dubinsku analizu granica slobode čiju latinsku inačicu Dubrovnik grad nosi čak i na zastavi. Smiju li se slikati ružne slike, treba li tetku poslati u onu stvar, može li se gradonačelnicu gurnuti pod tuš od noćnoga bokarića i hoće li Tatjanu Gromaču izlemati njezina baba?

 

Paolo Magelli, intelektualac, kozmopolit, rođeni Talijan s hrvatskim pasaportom, redatelj antologijskih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, esteta, i dalje se bavi životinjama. Ovoga puta pticama. Riječ je o njegovoj novoj predstavi "[email protected]čka.hr", premijerno izvedenoj na ovim, pedeset i sedmim Dubrovačkim ljetnim igrama. A zimus sam u Zekaemu gledao njegove "Životinje u magli" ("Animali nella nebbia"). Ptice kao beštije koje lete, koje ponekad iskljucaju nekome oči, i kao Aristofanov uradak također. Točka kao znak da je opredmećenje utopije moguće. Pa makar i u grmu vrtnog utopijara. Hr kao oznaka da je ovo jedna predstava iz Hrvatske, ne o Hrvatskoj, ali (i) iz hrvatske perspektive.

Zanimljiv je taj potez koji spaja čovjeka i živinu. Klasična komedija nije poznavala granicu među njima. Zanimljiva je živina taj čovjek. Jer ona sanja, sanja Ikarov let prema Suncu. Čezne za sretnim licem sutrašnjega dana. Želi imati krila da leti, da nekome šapuće o svojoj umornoj kosi probudivši se skupa s jutrom, nakon dugog noćnog leta; da posere po glavi prodavače magle, nacionaliste, HAlave-DEkadentno-demokratke-ZEusovce, teroriste, homofobe; da brže pobjegne kad nekoga opljačka, orobi, zamlati, ako hoćeš; da uštedi na avio kartama Zagreb – Dubrovnik i obratno. Raznoliki su razlozi zbog kojih čovjeku trebaju krila, poput Abraskasa, dobri i zli. Onda kada demokracija postane ljudsko meso nasječeno motornom pilom, zapakirano prozirnom najlon folijom i uredno složeno na police supermaršea. Made in Libanon je posebno danas u modi. Jedna moja prijateljica je ko studentica radila kao unapređivačica prodaje u poznatom prehrambenom lancu. Siguran sam da je u toj svojoj part tajm đob raboti unaprjeđivala i prodaju zaleđenih očerupanih tica.

Još je slavni grčki komediograf Aristofan, čije je djelo Magelliju, dramaturginji i pravnici Željki Udovičić i prijateljima poslužilo kao dramski predložak (iako, kako sam redatelj kaže, više toničan nego dominantan), u petom stoljeću prije Krista uvidio da ljudi hoće biti ptice. Stoga da ne moraju po diktatu žderati nečije meso. Ali i s tim da će možda i sami u dubinskom smrzavanju ili na gradelama okončati nečijim mesom. Sloboda u prostranstvima podno bogova, a povrh ljudi primamljiva je.

Tako su neka dva čovjeka, Atenjanina, Euelpid i Pisteter, oboružani velikim škarama za sjeći žicu, bodljikavu i običnu, svejedno, otišli daleko od sigurnosti svoga polisa tražiti ptice. Da ih prime u svoje jato, da skupa izgrade grad, naprave državu. Državu između neba i zemlje. Put ih je doveo u šumoviti gaj Medareva, pravijem Dubrovkinjama i Dubrovčanima i danas znanog kao Beneševa, predjela Dubrovnika dalekog od gradske vreve, opsade turista, gdje je režiser naumio sviti skrovito gnijezdo za svoje ptice. Na generalnoj probi bijeg mu nije bio u potpunosti uspio poradi napada buke popularne glazbe koja je pristizala sa poprilično udaljene pučke veselice zvane Gruška noć. Ili je to, bit će, legendarni i nota bene meni simpatični Milo Hrnić pod tušem, soto voče, zapjevao "...Golubice bije-e-e-e-e-la...". No ptice se nisu dale smesti, prebjezima su ponudile izvjesne bobice od kojih su im narasle perušine, niknula im krila. Zajedno osnovaše novi poredak... Rodi se Kukumaglajgrad.

Lokalitet je predstave zaista jedinstven, efektan, u šumi, kala zida opasača imanja ljetnikovca vlastele iz roda Beneša, starog petstotinjak godina. I tada su ljudi svojim zidovima prodirali prirodi u skute, bježeći od sebe samih, jureći od čovjeka ka ptici. Slažući kamen na kamen među travama, htjeli su ozbiljiti utopije iz svojih glava. Takozvane heterotopijske prostore, protuprostore koji su samo u njihovom biću postojali kao odraz strahova ili praznina srca možda. Nisu li takvi i prostori koje sam u sebi gradio hranjen kao mladičak američkim filmovima? Nije li takav život koji ćemo početi živjeti od SUTRA? Nije li to dvorac u koji će nas jednog dana odvesti princ na bijelom konju ili princeza na zelenoj bicikli?

Kralj od ptica je pupavac. Doris Šarić Kukuljica. Koju, uvijek snažnu, nikada nisam vidio uvjerljiviju i u boljem izdanju. U odličnoj formi, koncentraciji, zanesena, dramatična, svoja. Ostale ptice su svijeh vrsta. Pojavljuju se na prilično visokom zidu, jer Paolo Magelli hoće se u potpunosti srodit s ambijentom. Sjećam se kako je Pere Martinović opisivala jednom zgodom vratolomije svojih veranja po desetak metara visokim stablima u njegovom Grižuli. A vidi je sad, eno, na vrhu mira. Treba imat force!

A koji kostimi! Radio ih je, onako ptičje, lijepe i perušinaste, Leo Kulaš i odlično ih uskladio s fazonom ptica glumica. Nina Violić, Rozina mama u rozom: vrućim hlaćicama, velikim perjem oko struka. Senka Bulić elegantna i fatalna u crnom, s ogromnim šeširom i karminom na usnama. Lucija Šerbedžija, ko neka ptica vestalinka, sva u bijelom, s baletankama istoga kolora na nogama. Ili kanarinska Jelena Perčin sa slikama na najlonkama držanim halterima. Bilo je i kvira u kostimografiji kad je Branimir Vidić glumeći Iridu na scenu s Olimpa sišao u srebrnim poluplatforma natikačama, Galliano Pahor, pjesnik laureat okrunjen zlatnim lovorom, u šumu je pošao pticama pojati ogrnut tanahnom, mrežastom, gejiš maramom, a kao Posejdon u perajama, ronilačkom odijelu i plivaćim očalama provlačio se kroz žbunje (ona ista moja prija koja je unapređivala prodaju hrane, jednom je prilkom s plivaćim očalama na nosu ispratila drugu si na vlak) ili pak doajenka dubrovačkog teatra Milka Podrug Kokotović u pop art majici s licima Kurta Cobaina. Milan Pleština je, kad se na sceni prezentao ko Prometej, imao kostim koji je jednim okom gledan kostim antičkog junaka, sa sandalama, kožnim pojasom, ali pak drugim okom gledan je neka jeftina treš haljinica s odgovarajućom istorodnom obućom.

Fakat je nenadsmješiv dobri stari Predrag Vušović – Pređo. Bez njega bi i dobroj komediji teško bilo biti komičnom.

Dojmljivo osmišljena rasvjeta još se malo uhodavala, a glazba je grlila radnju varirajući od jazza, preko pjevanih singlova samih ptica, do laganog repa. Ne ptičjeg, nego onog što ga u Americi pišu s "a". Predivno je bilo viditi staru damu Milku u šik papagalo kostimu kako džuska pod krošnjama i izazovno diže noge na debla. (Ovaj je komad političan i socijalan.) Ta nije li to sloboda? Ona divna, nesputana, zračna sloboda koju je iskao ptičji grad, da bi je na kraju, institucionaliziravši je, okovao na rešetku gradela. Jes, sloboda je to! Libertas.

Libertas da stara dama bude drukčija, bez da joj objese neku grezu etiketu. Libertas da slikaš ružne slike jer ti to želiš i to tebe čini sretnim. Libertas da mrziš prirodu i visinu. Libertas da lakiraš u crno nokte na nozi na letu Pariz – Dubrovnik. Preko Zagreba. Libertas da nosiš Stradunom bursu s rasterom beogradskih ulica i ne strahuješ da će ti netko zapaliti auto. Libertas da pitaš parče pice u jednoj piceriji na Zelenoj Pijaci i da im spališ natpis koji obavještava da tu ne prodaju i nikad neće prodavati picu na parče. Libertas da ne prodaješ picu na parče. Libertas da ministru kulture ispušeš nos u lentu ako je nekulturan. Libertas da tetki rečeš da odjebe ako ti prigovori da si od sotone jer ti je dečko gej. Libertas da curicu Tatjanu Gromaču ne će izlemati baba kad s njom podijeli svoju novu večernju molitvu koja glasi "Isus Krist - motorist, Majka Božja - biciklist". Libertas da gradonačelniku rasparaš besplatni bilbord jer te silno iritira kao i jedna predsjednička kandidatkinja zvana sinjorina Pašteta; da napraviš fekalnu svinjariju i gradonačelnici proliješ sadržinu noćnog bokarića po glavi kad je sretneš u prvom redu kina jer Aristofan kaže da je kriva što je kormilarka polisa koji je, odgovornošću svoje posade, ostao bez najboljeg ljetnog kina. Libertas! Libertas... Libertas! Skoro će i "Libertas" - filmski festival! A libertas je čak i fakt da je autobus javnog gradskog prijevoznika "Libertas" koji vozi do grada ptica specijalno za ovu priliku dobio broj linije 57.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica

Fotografije     Damil Kalogjera