arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Pozdrav iz Amerike? Točnije - iz New Yorka i Portlanda. Za početak. Svjetska putnica Nataša Bodrožić počela je američku turneju u hotelu na Manhattanu iz kojeg se u noćni život uputio Mislav Bago (o, da, i on zna što je noćni život), a završila na pješčanim obalama Pacifika, gdje ni surfera nema. Između, tu je Portland, kišni grad zbog kojeg su mu građani postali knjiški crvi, ljubitelji filmova i drugih indoor aktivnosti, a tu i tamo zabave se šećući gradom odjeveni kao zombiji...

 

"Caution: Objects in this mirror may be closer than they appear!"

Ovako Jean Baudrillard započinje svoju knjigu "Amerika". Oni koji nisu još čitali Baudrillarda i imaju predrasudu prema imenu kao označitelju teškog, neprobojnog štiva - oprez! Ova je road knjiga zbirka izrazito subjektivnih opservacija "Obećane zemlje" s nizom lucidnih, ali često neutemeljenih zapažanja, koja teče kao neki polagani film. U isto vrijeme funkcionira kao poetični okvir i udobno opravdanje za kultiviranje svih onih predrasuda s kojima "kritički Evropljani" obično prelijeću Atlantik. Jer, na kraju krajeva, Amerika već godinama ima zaista loš image u Evropi i predstavlja zemlju koju često tako volimo ne voljeti. Međutim, "problem" je u tome što se i Amerikanci uglavnom slažu. Ili bar oni s kojima sam se imala priliku družiti u četiri američke države, od sjeverozapada do istočne obale SAD-a.

Moja je američka priča započela u New Yorku, dolaskom u hotel na Manhattanu, točnije u Lexington aveniji, iz kojega je upravo u noćni život odlazio Mislav Bago.

New York: grad moći, vertikala, vjetra, sirena i automobila koji nikada ne staju, američki grad nekako najbliži Europi. U prvom naletu, tu sam ostala samo nekoliko dana, nedovoljno da se uspostavi "jedan na jedan" tip odnosa s mjestom. Ako je to s New Yorkom uopće moguće postići u stvarnosti. Na pitanje "Zašto ljudi uopće žive u New Yorku?", Baudrillard odgovara: "Nema ni jednog humanog razloga da se bude tu, osim zbog pukog ushita činjenice da ste svi zbijeni zajedno (na jednom mjestu)." Ako ostavimo kriticizam sa strane, naviknemo se na vječnu buku u slušnom kanalu i prepustimo jetlagu, moguće je hodati gradom uživajući u opijajućoj vrtoglavici, potpomognutoj nevjericom da se nalazimo u centru svijeta.

Nepregledni redovi u MoMA-i, stotine ljudi ispruženih po podu pred ogromnim ekranima na kojima se vrti video Pipilotti Rist i njihove cipele složene po rubovima tepiha, prva mi je asocijacija na njujorški art. Whitney, Guggenheim, PS1, galerije Chelseya i Williamsburga, prohladno jutro na klupama u Central parku i sjećanje na prizore šetnje Woodyja Allena i Diane Keaton iz nekog filma, to je New York. Hot-dogovi na prehladnim ulicama, Obama bedževi, kava s nogu i metro broj šest koji vodi od Bronxa do Brooklyna, Wall Street i dizalice koje instaliraju jelku u subotu ujutro, Ground Zero na mjestu nekadašnjih tornjeva blizanaca i nevjerojatna gužva u robnoj kući Century 21, gdje turisti kupuju dizajnere na sniženju, ostatak je priče. Uskoro sam na aerodromu, krećem na drugi kraj Amerike, u Portland, državu Oregon.

Portland je grad za koji nisam svjesno čula sve dok na "Žednom uhu", u SC-u prije par godina, nisam naletjela na Parenthetical Girls, portlandski bend, tri dječaka i djevojčicu koji su u svom "balonu" usred prepune polukružne dvorane pjevali. Mladi je, lutkasti pjevač povremeno ulazio u publiku pa odatle nastavljao svoj sirenski pjev. Meditativni, čisti, nestašni poput kakvih vilenjaka, donijeli su tada nešto od mistike američkog sjeverozapada koji me omađijao čim sam sišla s aviona, prošle jeseni. Odmah su mi rekli da u Portlandu svaki dan pada kiša i da bolje da se na to naviknem te predložili izlet u San Francisco jer se u Portlandu nema baš toliko toga raditi. Ali nisu bili u pravu. Kiša uopće nije padala osim možda noću jer su jutrom ulice bile mokre i neka je svježina dolazila sa šumovitih brežuljaka koji okružuju grad.

Mistika je riječ koja se najčešće izgovara pri opisima država Oregon i Washington, tu je Linch snimao "Twin Peaks" i lako se uživjeti u priču u toj izmaglici koja dolazi s rijeke Wilamette ili slapova u obližnjim brdima. Ali iste te mistike mnogi se žele riješiti pa je umjetnici često ironiziraju ili prenaglašavaju smatrajući je klišejem i opterećenjem te jednostranim doživljajem mjesta. S druge strane, Portland je grad u kojem žive Todd Haynes i Gus Van Sant, predvodnici "New Queer Cinema", fenomena koji je početkom devedesetih obilježio Sundance festival i američku nezavisnu filmsku industriju. Van Santov crnobijeli film "Drugstore cowboy" sniman je u jednom portlandskom susjedstvu koje je danas uslijed gentrifikacijskih procesa jedno od poželjnijih lokacija za stanovanje. Inače, Oregon je jedna od tax-free američkih država i mnogi se umjetnici iz Kalifonije sele upravo u Portland zbog nižih cijena nekretnina i jeftinijeg života. 

Cijeli je Portland prošlog listopada bio crven. Što zbog jesenje crvenih stabala koja prekrivaju grad, što zbog cigle koja dominira starim industrijskim građevinama, danas prenamijenjenim i redekoriranima u skladu s njihovom originalnom funkcijom. Jedan od najfascinantnijih interijera zasigurno je onaj marketinške agencije Wieden-Kennedy u zgradi u kojoj se smjestila i PICA, Portland Institute of Contemporary Arts. Rezultat je to dugog promišljanja arhitekata i naručioca, koje je bivšu ledaru pivnice pretvorilo u genijalnu koegzistenciju starog i suvremenog, lokalnih utjecaja i globalnih nadahnuća. Poseban touch čini jedno human size gnijezdo od pruća na posljednjem nivou zgrade, gdje se zaposlenici marketinške agencije odmaraju i sanjaju reklame.

Ako govorimo o važnim portlandskim građevinama, nezaobilazna je takozvana "Portland Building" arhitekta Michaela Gravesa iz 1983., emblematski primjer postmoderne arhitekture, predmet mnogih kritika, osporavanja i lokalnih viceva. Radi se o impresivnoj bijeloj "kutiji" s crvenim apliciranim ukrasom nalik Art Decou, s premalenim prozorima,  i velikom skulpturom Portlandie, brončane žene nad ulazom u zgradu.

Portland je čist i miran grad s najvećim brojem striptiz barova u Americi nakon Las Vegasa. Svatko gleda svoja posla, a zbog lošeg vremena i kiše jako se njeguje tradicija (ili mit) čitanja, gledanja filmova i kućnih aktivnosti. Jedno od kultnih mjesta u gradu je i "Powels", najveća nezavisna knjižara u zemlji. Jedne sam nedjelje svjedočila još jednoj omiljenoj zabavi, nepreglednoj zombie povorci. Stotine ljudi maskirani u zombije krstare gradom, s motornom pilom oko pasa, nožem ili nekim drugim hladnim oružjem, šepajući, zavijajući ili urlajući. To se događa u tjednu prije Halloweena, kada i poneki usamljeni Elvis izađe na ulicu i pjeva, u svom uskom bijelom odijelu i crvenom plaštu.

Portland je ekološki svjestan, liberalni grad koji je jedno vrijeme imao i zakon o sklapanju istospolnih brakova, ali je ukinut 2005. uglavnom zahvaljujući konzervativnijem okružju Oregona, što je izazvalo brojne kontrareakcije. Jedan od zaštitnih znakova Portlanda je i grupa Pink Martini, nastala upravo na podlozi aktivizma, svirajući na progresivnim političkim manifestacijama za zaštitu ljudskih prava, ekologije, za podršku javnim medijima i socijalnoj stanogradnji. Njihovu pjesmu "Je ne veux pas travailler" slušali smo i po zagrebačkim klubovima prije nekoliko godina.

Ekologija, vraćanje zemlji, prirodni uzgoj biljaka, "farmer’s markets", reciklaža, vintage moda, bicikli i biciklisti, sve su to važne portlandske odrednice. Odnedavno su popularne i radionice za uzgoj kokoši i mnogi mlađi Portlanđani ih pohađaju. Gradski zakon dozvoljava držanje dvije do tri kokoši po glavi stanovnika.

Vintage moda i recikliranje odjeće jedna je od ljepših strana ovoga grada. Niz second hand dućana nude kvalitetnu i očuvanu odjeću iz raznih dekada: od Woodstocka do Calvina Kleina. Ako imate sreće i dovoljno ste uporni, možete naći Donna Karan džemper ili Anna Sui haljinicu za nešto više od dvadeset dolara, te ste zadovoljni shoppingom jer ste, dolazeći iz naših krajeva u kojima masno plaćamo naše krpice, konačno zadovoljni što ste za odjeću dali onoliko koliko zaista i vrijedi. "Politički shopping" i reutilizacija već nošene odjeće prisutna je posvuda u Americi, a jedna od najboljih mreža rabljene robe zasigurno je Buffalo Exchange, lanac dućana koji možete naći u svakom većem američkom gradu. U New Yorku, po West Villageu, postoje second handovi koji prodaju nošenu dizajnersku odjeću, a sav prihod ide u dobrotvorne svrhe, točnije u fond za borbu protiv AIDS-a, što vaš shopping sasvim oslobađa svakog osjećaja krivnje.

Portland je uglavnom bijel, ostale rase gotovo su neprimjetne. Starosjedilaca Indijanaca ima po Oregonu smještenih u niz rezervata. Oni odnedavno otvaraju kockarnice, a po gradu se, tu i tamo, mogu vidjeti njihovi totemski stupovi, tek kao dekoracija ili blijeda uspomena. 

O portlandskim mostovima mogla bi se ispričati posebna priča. Oni premošćuju rijeku Wilamette i spajaju zapadni i istočni Portland, čineći granicu između centra i periferije. Broadway, Morrison, Steel bridge, Burnside, Fremont. Oko mostova sa zapadne strane, na rubovima grada u vrijeme ručka, nastaju redovi beskućnika pred javnim kuhinjama i prostorijama Vojske spasa. Noću mnogi od njih spavaju pod mostovima. Kažu da je Portland jedan od pogodnijih gradova i za brojne beskućnike jer ih se tu previše ne dira, stopa kriminala u gradu je prilično niska, a postoje brojne inicijative koje im pomažu da prežive. Jedno od najljepših mjesta koje sam vidjela u Portlandu bila je mala organizacija imena "Pear" (Kruška) koja ima svakodnevne programe za djecu beskućnike. Kao jedna od rijetkih inicijativa ovakve vrste, "Pear" otvara svoja vrata svakodnevno, od jutra do večeri, te organizira radionice i mnogobrojne programe za djecu s ulice, pomažući im da nauče vještine poput kuhanja ili slikanja, i na taj način pokušavajući razviti kod njih osjećaj samopouzdanja i svrhe, inicijativu, naviku da uče kako bi pokušali promijeniti situaciju u kojoj se nalaze. 

Na nekoliko sati vožnje od Portlanda, kroz crvene šume i nepregledna prostranstva, počinje ocean, Pacifik u svojoj punoj snazi: pješčane obale, kvrgave hridi prekrivene desecima morskih zvijezda i ogromni valovi. Snaga vode i širina praznog prostora, antipod su hipermaterijalnoj stvarnosti Amerike koju znamo. Još ponegdje na plaži mogu se vidjeti tragovi ljudske prisutnosti, plastična boca Coca Cole, narančasta kaciga, cipela. I to je sve, nema ni surfera. Odjednom ste na zapadnom rubu američkog kontinenta s pogledom prema nigdje.  Sve je sivo, vjetrovito i prozračno. Tu, dakle, prestaje Amerika.

mikser
Tekst     Nataša Bodrožić
Fotografije     Vladimir US, Alexei
pozdrav iz amerike