arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Ne znam je li se u prije nekoliko godina objavljenom "Leksikonu YU mitologije" za njega našlo mjesta, ali u eventualnom budućem novom izdanju te knjige Studio Viva Ludež svakako zaslužuje svoju natuknicu. Tko slučajno ne zna, radi se o izvedenici iz imena i prezimena pokretačkog trojca Feral Tribunea, tjednika koji je spašavao čast novinarske profesije tokom demokraciji i slobodi tiska nimalo sklonih devedesetih. No osim hrabrošću u beskompromisnoj borbi protiv političkog nemorala i korumpiranosti vlasti te neizmjernog truda u suzbijanju rasne, etničke i svakovrsne druge mržnje žurnalističkim sredstvima, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović - za razliku od mnogih hrvatskih novinarskih vedeta koje ratuju sa pravopisom,  gramatikom i stilistikom - mogu se pohvaliti i iznimnim literarnim darom. Uz tisuće kartica objavljenih u svome listu u zadnja dva i pol desetljeća - a koje, uz kolumne, reportaže i razne kritički intonirane članke i eseje, obuhvaćaju i različite oblike nežurnalističkih, literarnih tekstova poput satiričkih humoreski i dramoleta, sarkazmom nabijenih prepjeva ex-jugoslavenske narodne i autorske pjesmarice, te brojnih kratkometražnih proznih bravuroza začinjenih verbalnim igrarijama, persiflažom i kozerijom, ironijom, groteskom i apsurdom – rečeni je trojac Feralovih prvoboraca dosad ukoričio i cijeli niz književnih rukopisa, od knjiga pjesama i priča pa sve do romana.

Zamijenivši prije nekoliko godina stresno mjesto Feralova novinara puno lagodnijom ulogom Globusova kolumnista, Boris se Dežulović ozbiljnije posvetio književnom stvaranju podarivši čitateljstvu evo već četvrtu knjigu u zadnje četiri godine. Tu valja posebno naglasiti kako se radi o krajnje raznovrsnim rukopisima, od romana s elementima fantastike ("Christkind") i crnohumornog ratnog romana ("Jebo sad hiljadu dinara"), preko angažirane i kritički intonirane poezije ("Pjesme iz Lore") pa sve do stilski, jezično i žanrovski raznolikih kratkih priča u aktualnoj zbirci nazvanoj "Poglavnikova bakterija". Zlobnici ili oni neupućeni mogli bi  reći kako se radi o vrludanju neformirana autora "koji se još traži", međutim, upravo je vješto baratanje različitim stilskim sredstvima i diskursima, te odlično snalaženje u raznorodnim žanrovima, ali i jezicima i narječjima (a što sve dokazuje upravo nova knjiga) potvrda kako je riječ o izgrađenoj, samosvojnoj te po mnogočemu jedinstvenoj autorskoj pojavi u domaćoj književnosti.

"Poglavnikova bakterija" je zbirka sastavljena od šest stilski i žanrovski raznorodnih priča koje - unatoč raznolikosti pripovjednih strategija za kojima autor poseže - zajedno čine kompaktnu cjelinu koju na okupu drži na humanizmu i čvrstom moralnom stavu utemeljena tematsko-značenjska osnovica. U svojim pričama Dežulović brodi različitim prostornim i vremenskim koordinatama, no bez obzira zatječemo li njegove junake u Dalmaciji sredine prošlog stoljeća, Bosni iz vremena Drugog svjetskog rata ili u ovodobnome Splitu, u prvome planu njegovih fabula uvijek je tzv. mali čovjek zatečen povijesnim i političkim silnicama koje upravljaju njegovom sudbinom a na koje on nema gotovo nikakav utjecaj. Uvjerljiv su dokaz rečenoga  priče "Crveni šejtan" i "Smrt" koje tematiziraju vjersku i nacionalnu netrpeljivost - u prvoj priči Dežulović upozorava na razorne posljedice kojima je nedavni hrvatsko-muslimanski sukob obilježio odnose dvaju naroda u Bosni, dok u priči "Smrt" vrlo vješto vođenim fabularnim paralelizmom autor podsjeća na cikličnost i perpetuiranje ratnih strahota na našim prostorima, redovito uzrokovanih međunacionalnim mržnjama. Osim što radnju smješta u Srbiju, priča "Smrt" izdvaja se i po tome što je napisana srpskim jezikom. Istina, takvih je primjera bilo i do sada, ali iznimno malo – Feralov zastavnik Leposavić Života i neki blogerski pokušaji jedini su primjeri korištenja srpskim jezikom od strane hrvatskih autora kojih se uspijevam sjetiti – tako da Dežulovićeva priča svakako zaslužuje epitet kurioziteta. Priča "Batman: the beginning", također smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, kvalitativno je najtanji dio zbirke jer je Dežulović razvedenu, događajima bogatu fabulu koja ima potencijala za mnogo širu, možda čak i romanesknu razradu, sažeo na jedva 13-14 kartica teksta, ne uspijevši dovoljno jasno voditi dva prostorno i vremenski odvojena ogranka radnje, te neke od motiva ostavivši neiskorištene a pojedine situacije nedovoljno razjašnjene. Šteta, jer se radi o zanimljivoj i potresnoj priči koja spaja dvije obitelji s različitih, neprijateljskih strana u ratu.

Za razliku od tih triju potresnih i prilično sumornih priča, preostali se tekstovi odlikuju ležernijim, humorističnim pristupom odabranoj tematici. "Velika laž Bepa Partugolotovog" malomišćanska je duhovita, ali i gorka štorija o otočkome ridikulu, neuklopljenome pojedincu, uncutu "kojega je život  gurnuo u ralje morskom psu da bi naučio zašto je laž bolja od istine, privlačnija od nje čak i kad je istina nevjerojatnija, ili, za razliku od laži, posve nemoguća". Radi se o bravuroznoj minijaturi koja na zabavan način posreduje autentičan život u izoliranoj otočkoj sredini, gdje međusobne odnose obilježava nesmiljeni surov humor, a sudbine nerijetko znaju ovisiti o prilagođenosti većini, odnosno mišljenjima drugih utemeljenima na rekla-kazala razonodi. U naslovnoj, izrazito filmičnoj priči trilerskog prosedea Dežulović ismijava nacionalističko-politički fanatizam, naravno onaj konkretno "naš" – ustaški, istovremeno parodirajući masovno obljubljena glupava, paranoidna štiva koja beletriziraju raznorazne teorije zavjera, dokazujući pritom kako je moguće pisati angažirano, ali na neopterećujući, ležeran način. Uza sve to Dežulović narativnu konstrukciju priče obogaćuje serijom fusnota u kojima donosi cijelu jednu efektnu "priču u priči", funkcija koje je u upotpunjenju psihološkog portreta glavnoga protagonista. Zaključna, možda i najuspjelija a svakako najefektnija priča, dijaloški je koncipirana, dinamična i ponovo vrlo filmična "Bijela točka", pažljivim pratiteljima novije domaće produkcije poznata još iz prošlogodišnje Frakturine zbirke nogometnih priča "Slobodan udarac". Citirat ću samoga sebe iz prikaza te zbirke te reći kako u toj priči Dežulović "uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i klađenju, ali i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produlji mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete — homo ludens". Duboko usidrena u hrvatsko "sada i ovdje", ta je priča razoran ali i duhovit dokument vremena u kojemu imamo čast i zadovoljstvo živjeti društveno-socijalnu elementarnu nepogodu, stručno nazvanu "tranzicija".

Svejedno zaviruje li u dušu sina bosanskoga hodže s početka stoljeća ili progovara kroz usta polupismenog dalmatinskog ridikula; bilo da tekst koncipira isključivo od dijaloga ili paralelno vodi više radnji uz mijenjanje pripovjedačkih pozicija i prostorno-vremenskih koordinata; i kad je jergovićevski sklon digresijama, mistifikaciji i pučkoj filozofiji baš kao i kad na tomićevski ili Smojin način ismijava malomišćansku isključivost i uskogrudnost; bilo da se služi književnim standardom ili žargonom, dalmatinskom čakavštinom i lokalizmima ili piše na srpskom, Dežulović je i u poeziji, baš kao i u romanu ili u kratkoj priči - uvijek svoj na svome - duhovit i zabavan koliko i dirljiv i mračan, istovremeno kritičan i opušten, angažiran i ležeran, surov i nježan – ukratko, rođeni pripovjedač - čega je zbirka "Poglavnikova bakterija" nepobitan i vrlo uvjerljiv dokaz.

Ocjena: 8,5/10

 

Iz knjige:

Moj djed Milan, kao i svaki Otočanin, mogao je birati između dva života – na otoku i na moru – i izabrao je otok, objašnjavajući jednostavno kako čovjek nije srdela. Svemogući je Bog samo jednog čovjeka napravio da hoda po vodi – govorio je on, iako su svi znali da je život na otoku izabrao zato što na moru nema žena i što sirene ne postoje.

 


Iz arhive:
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
jedinstvena autorska pojava
"Poglavnikova bakterija"
Boris Dežulović
V.B.Z., Zagreb, 2007.
 Autor    Božidar Alajbegović