pingvin kao kućni ljubimac
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Preživjeti s pingvinom"
Andrej Kurkov
Edicije Božičević, Zagreb, 2005.

 

 

Andrej Kurkov (rođen 1961.) najprevođeniji je ukrajinski pisac, autor trinaest romana i više filmskih scenarija, koji je prošle godine bio gost Pulskog sajma knjiga gdje je prisutne knjigoljupce oduševio slavenskim šarmom, umijećem sviranja klavira i pjevačkim sposobnostima. Glavni junak njegova romana "Preživjeti s pingvinom" je Viktor Zalatarjev, 39-godišnji novinar slobodnjak s književnim ambicijama, kojemu umjesto nove ''novinarske robije'' biva ponuđen nešto literarniji zadatak – pisanje osmrtnica za važne i poznate osobe s vrhnjem na glavi, od saborskih zastupnika i političara do ministara i direktora velikih poduzeća. Privučen dobrim honorarom Viktor pristaje, a činjenica da piše po narudžbi, o ljudima koji su još živi, u početku ga previše ne zabrinjava jer je to uobičajena praksa u mnogim većim novinskim redakcijama. No kad postane pravilo da kratko nakon što po narudžbi napiše osmrtnicu, svaka ta osoba zaista i premine, Viktor uviđa da je postao karika u organiziranom lancu smrti, svojevrsnom ''sanitarnom čišćenju društva''...

Već iz ovako oskudnog prikaza radnje jasno je da je Kurkovljev Viktor slavenska inačica hitchcockovskog "običnog čovjeka u neobičnoj situaciji". No, na žalost ljubitelja krimi štiva, tajanstvene smrti i motivi urote Kurkovu služe tek kao zamašnjak radnje, te ih on zapostavlja i ostavlja nerazjašnjene do kraja, dok svoju pažnju ponajviše usmjerava na satiriziranje ukrajinske društveno-političke i socijalne realnosti i dočaravanje atmosfere. A ona je, kako i doliči postkomunističkoj tranzicijskoj Ukrajini u kojoj se radnja odigrava, prilično sumorna, nevesela, apatična i depresivna. A takvi su, dakako, i Kurkovljevi likovi.

Glavni junak Viktor odlično se snalazi u turobnom ''osmrtničkom'' žanru jer su mu, kako sam kaže, ''misli toliko skladne i žalobno ritmične da ih je mogao stavljati u bilo koji nekrolog kao filozofsku digresiju''. Viktor živi usamljeničkim životom u društvu s pingvinom Mišom kojega je uzeo k sebi kada je kijevski ZOO dijelio životinje koje više nije mogao uzdržavati. U njegov stan ''pingvin je donio svoju samoću i sada su se dvije samoće nadopunjivale, stvarajući više dojam međusobne ovisnosti negoli prijateljstva'', što karakterizira i međusobne odnose ostalih likova u romanu. Slična situacija skrbništva bez ljubavi ponavlja se kada slijedom okolnosti Viktor biva primoran brinuti se za četverogodišnju kćer poznanika - unatoč pažnji koju joj pridaje, on prema djevojčici ne razvija nikakav emocionalan odnos, a jednako je hladan i naspram svoje ljubavnice Nine. Ništa manje nego ona prema njemu, uostalom.

U Kurkovljevu Kijevu ljudi su tek štake jedni drugima, umjesto SA drugima oni žive tek jedni UZ druge, učahureni u vlastite samoće. Isključivo okrenuti sebi samima, ljudi žive surogat suživota pa tako i ne čudi kako čak i malena djevojčica kućnog ljubimca pingvina brzo zaboravlja nakon što ovaj izađe iz njezinog života... Sve rečeno zrcalna je slika Kurkovljeva stava o kapitalizmu u koji je Ukrajina zakoračila i posljedica koje nove društvene okolnosti donose.

Iako melankolija i turobno ozračje prevladavaju, roman je tečan i lako se čita, prvenstveno zahvaljujući narativnom umijeću ukrajinskog autora te čestim zrncima apsurda i ironije kojima Kurkov, iz satiričnih nakana, svoje stranice obasipa. Kurkov na društvene anomalije i devijacije upozorava posredno, iz prikrajka ih sitnim gestama (ponajviše posijanima u Viktorovim nekrolozima) ismijavajući, po čemu je bliži Pištanekovoj stripovskoj farsičnosti ili Čaterovoj karikaturalnosti negoli domaćim nam neorealistima i mimetičarima. Unatoč njihovoj radikalnoj međusobnoj alijenaciji, svoje likove Kurkov simpatizira i u njima vidi tek nemoćne žrtve vremena i nepovoljnih društvenih okolnosti. Pasivni i bez mogućnosti utjecaja, svi su oni tek statisti u životu i u romanu, osuđeni na besadržajno životarenje i puko preživljavanje. Baš poput pingvina u Viktorovom stanu, bezglasno žmirkajući u kutu, od jedne porcije smrznutih riba do druge...

Ocjena: 7/10

 

Iz knjige:

Prije samo malo više od godinu dana na ovoj fotelji zajedno s njim sjedila je Olja, sitna plavuša prćastog nosa i uvijek prijekornog pogleda. Ponekad bi stavila glavu na njegovo rame i kao da spava, ronila u svojim mislima u kojima možda njemu nije bilo mjesta. Bilo mu je predodređeno sudjelovati samo u realnosti. Ali ni u realnosti često joj nije bio potreban. Bila je tiha i zamišljena. Što se promijenilo otkad je otišla, ne objasnivši mu svoj odlazak? Sada pokraj njega stoji pingvin Miša. Šutljiv, no da li i zamišljen? Što je zapravo zamišljenost? Možda samo izraz lica?

 

Iz arhive:
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović