arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
 

 

Kemal Mujičić Artnam 46-godišnji je zagrebački pisac (rođen u Travniku) koji je, nakon četiri dotad izdanih pjesničkih zbirki, 2004.godine objavio i prvu zbirku priča, naslovljenu "Rad na crno". Unatoč pojedinim nedovoljno dorađenim, banalnim ili nezaokruženim pričama, većinu je tih uradaka ipak krasila sugestivna atmosfera, tečna naracija i efektni dijalektalni dijalozi, uz autorovo često posezanje za eksperimentalnim postupcima i poigravanje pripovjednim konvencijama ali i jezikom, pa sam kritiku te zbirke zaključio konstatacijom kako je Mujičić Artnam spreman i za ambicioznije stvaralačke pothvate, odnosno pisanje romana. Da je takva konstatacija ipak bila preuranjena pokazao je prvi Artnamov romaneskni pokušaj naslovljen "Pet litara benzina" koji je prije nekoliko mjeseci objavila Naklada Breza.

Radnja romana "Pet litara benzina" smještena je u Zagreb i Karlovac 2004. godine, a za glavnog junaka ima 28-godišnjeg profesora filozofije Andreja. Andrej je bio sudionik Domovinskog rata i pati od čudne inačice PTSP-a – naime, on gotovo svakodnevno trpi napadaje u obliku svojevrsnih snovitih vizija u kojima proživljava iskustvo samozapaljenja koje završava višesatnom nesvjesticom. Nakon što shvati da se svaki taj napad vremenski poklapa sa suicidalnim samospaljivanjem nekog branitelja, Andrej odlučuje riješiti se svoje bolesti tako što će ukloniti uzrok masovnih samoubojstava branitelja. Uvidjevši da su samoubojstva branitelja opća stvar o kojoj se uglavnom šuti, Andrej se uvjerio i u sluganski odnos medija prema globalizaciji. Mediji su, smatra Andrej, postali produžena ruka velikih, moćnih i nedodirljivih korporacija kojima služe u svrhu zaglupljivanja masa, s osnovnim konačnim ciljem – osvajanje novih tržišta i kupovanje svega što vrijedi. Tim i takvim medijima nije u interesu pisanje o problemima malih ljudi, pa ih tako ne zanima ni problem samoubojstava branitelja, smatra Andrej, te zaključuje kako bi ubojstvom glavnog urednika najtiražnije dnevne novine mogao promijeniti stvari te se tako osloboditi i svoje bolesti. Pritom podatak da u najsiromašnijim zemljama, odnosno tamo gdje mediji imaju najmanju moć, gotovo pa i nema suicida, dodatno osnažuje njegovu odluku. A svoju nakanu Andrej odlučuje provesti, a kako drukčije negoli s kanistrom od pet litara benzina i jednom šibicom...

"Pet litara benzina" svojevrsna je inačica romana-eseja s pripovjedačem koji je ujedno i glavni lik, a čiji brojni solilokviji autoru služe kako bi se obračunao s mnogim osjetljivim pitanjima, od kojih mu je na tapetu najčešće globalizacija kao, kako Mujičićev pripovjedač više puta naglašava, "novo oružje u rukama Sotone". Osim globalizacije Mujičić se dotiče još i novinarstva i izdavaštva na hrvatski način, književne scene, sustava obrazovanja, mafijaških obračuna, problema braniteljske populacije i još mnogih tema koje sve redovito nažalost tek ovlaš okrzne, pretvarajući tako svoj roman u neku vrstu kataloga tema za možebitnu naknadnu esejizaciju. Tako čak i problemu PTSP-a - premda mu on služi kao otponac fabularnog zamašnjaka - autor također pristupa sasvim površno i naivno, a zanimljiv motiv telepatskih vizija samozapaljenja (vjerovatno posuđen od Cronenberga iz njegovih "Scannersa") ostaje nedovoljno iskorišten i nerazrađen. I odnosi među likovima kao i njihova motivacija također su manjkavo razrađeni; misli glavnog junaka ostavljaju dojam nakalemljenosti, a odluka o izvršenju ubojstva nadaje se ishitrenom i nedovoljno proživljenom te nikako nije u skladu s poboljšanom Andrejevom životnom situacijom uslijed pronalaska posla i ostvarenja uspješne ljubavne veze. Autor premalo pažnje pridaje i razvoju odnosa Andreja i njegova brata, što je osobita šteta s obzirom na dramatski potencijal njihova rivalstva, koje također ostaje samo natuknuto i nedovoljno iskorišteno. Pri upoznavanju čitatelja s likom glavnog urednika Lovre Dvojaka autor sasvim nepotrebno napušta pripovjednu poziciju u Ich-formi i uvodi tzv. sveznajućeg pripovjedača (koji kombinira iskaz u drugom i trećem licu jednine) čime se dodatno pojačava dojam konfuzije; biografija tog lika bez ikakvog se razloga (osim u povećanju ukupnog broja stranica) pretvara u dajdžestiranu povijest jugoslavenske i hrvatske države, a isti taj Lovro Dvojak na 144. stranici iznenada biva prekršten u Maria. Autoru kao da se žurilo što prije predati rukopis pa je roman prepun sličnih primjera nemara i nepročišćenosti – da spomenem primjerice još i sasvim nepotrebno ponavljanje fabularne situacije na početku 18. poglavlja, prekomjernu upotrebu riječi " glagoljati" ili pak primjer rečenice "Karlovac me dočekao sa svim svojim rijekama"nakon čega slijedi sasvim suvišno nabrajanje njihovih imena.

Slijedom svega navedenog, "Pet litara benzina" ostavlja dojam strukturalno i sadržajno izrazito neurednog i zbrkanog romana, koji bismo mogli okarakterizirati anarhičnim, ali uz nužnu napomenu da anarhičnost u ovom slučaju gubi pozitivne konotacije (u smislu autorskog propitivanja mogućnosti proznog izraza - kao npr. kod "Rio bara" Ivane Sajko), već je ona ovdje nažalost tek rezultat nemara i nedovoljne promišljenosti. Dojmljive dionice - poput primjerice pripovjedačeva propitivanja vlastitog ubilačkog poriva kao individualnog odraza sveopće moći zla, ili pak zanimljivog kratkog asocijativnog bljeska kojim na nepunoj kartici teksta Mujičić smisleno i uzročno povezuje Pink Floyd, paukove, internet, nepismenost i globalizaciju – ipak su previše malobrojne da bi popravile loš ukupan dojam o romanu prepunom birtijaškog intelektualiziranja i površno obrađenih tema kao i nerazrađene fabule te zanemarenih likova i njihove motivacije i odnosa. Čitatelj upoznat s pričama iz njegove zbirke "Rad na crno" naposljetku ne može a da ne zavapi: pa gdje li je zaboga Artnam zagubio svoju verbalnu zaigranost i sklonost eksperimentu?

Ocjena: 4/10



Iz knjige:

Dugo sam dvojio o problemu ubojstva. Gotovo šest mjeseci nisam razmišljao ni o čemu osim o ubojstvu. Dugo sam prelamao u sebi, pokušavao na sve moguće načine unaprijed osuditi taj gnjusni čin koji trebam obaviti. Htio sam odustati, zaboraviti, odbaciti tu mogućnost kao zastranjenje uma, tražio sam podršku u teologiji, filozofiji, književnosti... Na kraju sam popustio, nisam bio dovoljno jak, posrnuo sam, pao.

 

Iz arhive:
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
zbrkano, neuredno, nerazrađeno
"Pet litara benzina"
Kemal Mujičić Artnam
Breza, Zagreb, 2006.
 Autor    Božidar Alajbegović