uigrani špil karata
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
"Pasijans" je naziv nove plesne predstave koja pred zagrebačku publiku stiže u šarolikom i bogatom autorskom rukopisu. Hrvatsko-slovensku koprodukciju Zagrebačkog kazališta mladih, Zagrebačkog plesnog ansambla, En-Knapa i Cankarjeva doma nadopunili su i doprinosi umjetnika iz Izraela, Finske, Španjolske. Rezultat je za domaće prilike natprosječna plesna predstava o relativnosti pojedinačne spoznaje i osamljenosti u suvremenom društvu. Indijska parabola o slijepcima koji ne prepoznaju slona prenesena je motivirano, uvjerljivo, upečatljivo...

 

Ples se vraća u gradsko kazalište. I to ne samo načelno, proklamatorski ili tek reprezentacijski. Dubravka Vrgoč prvi put u svome mandatu na repertoar Zagrebačkog kazališta mladih, kojim ravna, postavlja jednu plesnu predstavu. Ne samo da je ovim hvalevrijednim i, s obzirom na trenutačno poražavajuće stanje u institucionalnom teatru koji ples gleda kao gosta za kojeg samo čekaš da ode (poslovičnih "tri dana dosta" vrhunac je kazališnog milosrđa), prilično hrabrim istupom kazališna publika dobila na uvid predstavu "Pasijans" čiji koncept i koreografiju potpisuje poznati slovenski prvobornik Iztok Kovač.

ZKM se u ovaj međunarodni projekt uključio i koprodukcijski, osiguravši plesačima za domaće prilike ponovno nevjerojatnih jedanaest termina na svojoj velikoj Istra pozornici. Otvorenost zagrebačkog kazališta, uz reciprocitetni koprodukcijski prilog Cankarjeva doma, osiguralo je tako slovensko-hrvatski, ali i internacionalni život predstave čiji solidni uvjeti proizvodnje i okviri stvaralačkog rada nisu mogli proći bez rezultata. "Pasijans" je upravo idejno, izvedbeno i kontekstualno kvalitetan proizvod čiju bi recepturu, ako već ne znaju drukčije, trebali prepisati i oni koji nad nezahvalnim društvom i ignorancijom kulturnih institucija mogu samo lelekati.

Inicijativa za ovakav vid suradnje potekla je od Snježane Abramović, voditeljice Zagrebačkog plesnog ansambla koja jednakom upornošću svakog ljeta u jednom geografski zabitom Svetvinčentu stvara plesno-cirkusku oazu u kojoj i vanmetropolski život može svjedočiti međunarodnom plesnom trendu ili onom što će to tek postati. Treba se nadati da će, uz trenutačnu čelnu poziciju u plesnoj udruzi, Snježana Abramović znati iskoristiti kvalitetu "Pasijansa" i prognozirano srdačan prijam od strane publike u uvjeravanju začahurenih gradskih i državnih struktura koje ipak još prilično tromo prepoznaju gradsku i nacionalnu važnost mnogih projekata koji zaslužuju više.

Koprodukcijska suradnja u kojoj kralježnicu čine umjetnici iz Izraela, Finske, Španjolske i Slovenije omogućuje i hrvatskom ravnopravnom čimbeniku da u kooperacijskom, a ne kompetitivnom okružju izmjeri svoj stvaralački potencijal. ZPA-ov plesni doprinos u personifikaciji Sare Barbieri, Darije Doždor i Ognjena Vučinića u cijelosti je komparativan – njihova plesna energija, sposobnost kompatibilne ugradbe u osmeročlani izvedbeni sastav, otvorenost iskustvu... doista su mjerljivi u kontekstu međunarodnog sagledavanja plesa. Oni su u konkretnom slučaju međunarodno daleko mjerljiviji negoli u domaćim plesnim produkcijama koje se počesto u kontekstu suvremenog plesa doživljavaju kao snene Trnoružice zamrznute u prostoru i vremenu, zarasle u trnju.

Zdravom iskustvu slovensko-hrvatske koprodukcije neminovno je pridonijelo i autorsko kumovanje Iztoka Kovača koji sa svojim En-Knapom već godinama ignorira nacionalne ili jezične barijere, orijentirajući se isključivo na one plesne – na svojim audicijama traži posebnost izvođača i sposobnost da u odabranom projektu ugradi svoj doprinos. "Pasijans", kao predstava o usamljenosti i relativnosti pojedinačnog iskustva gotovo programatski zahtijeva snažne osobnosti koje su se na ZKM-ovoj sceni spojile u atraktivan i fluidan izvedbeni niz. Stvorena je i unutar aktualnih modusa multimedijalnosti kao što su sempliranje glazbe uživo ili upotreba videa. Na momente tek pomalo izgubljeni osjećaj za tempo predstave (ne/intervencijski grijeh koji možemo predbaciti, ali zbog cjeline istodobno i oprostiti dramaturgu Saši Božiću) nije značajnije poremetio jasnu i čitku plesnojezičnu gramatiku koja je kroz putanje plesača ocrtavala svakodnevnost ljudske egzistencije u kojoj je važnije kako izgledaš, imaš li zube, jesi li razrok, što si po horoskopu, jesi li ujednačen s masom... Važnije čak i od onog kako se zoveš (zadnja rečenica predstave je u tom poremećenom procesu upoznavanja osobe – izgovaranje svoga imena).

Izgubljenost pojedinca ocrtava se već od samog početka u kojem o Maradoni i Ronaldinhu slovenski performer Gali Kaner monologizira pred nezainteresiranom partnericom u svijetu kauč-krumpira (i ona, lutka za napuhavanje, na kraju je izišla pokloniti se publici). Vrhunac implementacije izgubljenost dosiže u sceni u kojoj se plesna izvedba, koordinirana glasovnim uputama, odvija u potpunome scenskom mraku. Upravo misaoni mrak (priča o petero slijepaca koji svaki ima svoju, jednako pogrešnu taktilnu percepciju slona) i pasijans kao nimalo društvena igra uspješno su iskorišteni kao inspirativni okidači scenskog pokreta pri kojem se pojedine scene čak mogu promatrati kao preslika špila karata koji se pokušava složiti, uvjeren da je baš onaj koji slaže zaslužan za ishod, a ne Nečija providnost ili sreća. Sedam plesača, kao sedam nizova karata koji traže svoj adekvatni nastavak ili produžetak s ciljem potpunog nestajanja, uz vokalnu pomoć Aleša Hadalina okreću se, miješaju, preslaguju, poništavaju ili nadograđuju baš kao pasijanski nizovi. Kartaška igra u kojoj su nestali partneri ili mogućnost prijevare migom oka, a koja je potom doživjela vrhunac u formi u kojoj su nestale i same karte, translatiravši se u prostor računala čiji je već minimalni programski gradivni dio (odmah uz minesweeper), poništila se tematski samo u jednoj svojoj osobitosti – teško je, naime, biti usamljen, kad je špil karata uigran.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj