papićev muzej i pljus

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Nataša Bodrožić upoznala je Biljanu Cosmoginu prije tri godine, kad je pobijedila na natječaju za queer priče. Danas je svaki odlazak Kupusove novinarke u Beograd obojen pojavom tamošnje queer kraljice, mirisom cimeta u piti od jabuka i čaja od karamele, te najnevjerojatnijim pričama koje su vjerojatne samo u Beogradu. Ali likovi iz njezinih priča su stvarni. Mogu se upoznati još iste večeri. Ovo je priča o jednoj takvoj osobnosti, beogradskom umjetniku i osobenjaku koji živi u vlastitom muzeju.

 

Biljanu Cosmoginu upoznala sam prije tri godine, kad je pobijedila na natječaju za queer priče. Beogradska queer kraljica, žena koja se ne uklapa baš ni u jednu ladicu na ovom svijetu, postala je počasna gošća Queer Zagreba i draga nam prijateljica. Svakog proljeća, oko festivala, pojavi se u Zagrebu i pregazi ga svojim crvenim čizmicama. S druge strane, svaki moj odlazak u Beograd obojen je njezinom pojavom, mirisom cimeta u piti od jabuka (koju sama "mesi") i čaja od karamele (jer ništa kod Bixi nije prirodno), pogledom na zgradu "Beograđanku" koja se vidi s njezina balkona i najnevjerojatnijim pričama koje su vjerojatne samo u Beogradu. Bixi je, na neki način, frendica--Šeherezada, samo što su likovi iz njezinih priča stvarni, dapače, uglavnom se mogu upoznati još iste večeri. Nadam se da će Cosmogina jednom zapisati sve te legende, a sada donosimo priču o jednoj takvoj osobnosti, beogradskom umjetniku i osobenjaku koji živi u vlastitom muzeju.

Ovogodišnji Oktobarski salon imao je naslov "Umjetnost, život i pometnja" i bavio se pitanjem odnosa između umjetnosti i života u svoj svojoj današnjoj konfuziji te predstavio umjetnike različitih generacija i nacionalnosti čiji se rad referira na društvena i politička pitanja. Izložba se rasprostirala na desetak gradskih lokacija, a među muzejskim i galerijskim prostorima na popisu se nalazila i ona pomalo misterioznog naziva - "Unutrašnji muzej". Ovdje počinje priča o Draganu Papiću, političkoj nekorektnosti, urbanom Beogradu danas, specifičnom stilu života i jednom stanu u beogradskoj Palmotićevoj ulici koji je pretvoren u (osobni) muzej, mjesto ne sačuvanih, već zaboravljenih i otpisanih stvari.

"Unutrašnji muzej (UM) nije ni Umetničko delo, ni Muzej... ni Dokument... on je algoritam mogućih života sa svim duhovnim sadržajima koji su nam bili pruženi kao izbor."

Dragan Papić poznati je beogradski umjetnik aktivan još od početka osamdesetih kad je bio jedan od glavnih protagonista beogradskog "Novog talasa" tj.vala, konstantni kroničar glavnih događanja metropole. “Poput automata, čak i na slijepo kao Robocop, snimao je sve - modu, portrete, foto stripove, erotiku...” Njegovo ime često se vezuje uz grupu “Idoli” kojima je, navodno, uobličio vizualni identitet, a i danas ga se lako može sresti na ulici, galeriji ili na buvljaku i prepoznati po njegovu šeširu, debelim naočalama za vid i pletenoj košari u kojoj nosi svoj fotoaparat. Fotograf i multimedijalni umjetnik Dragan Papić, "čija se poetika zasniva na pravljenju umjetnosti od privatnog materijala", živi u stanu ispunjenom tisućama predmeta, uglavnom plastičnih igračaka i porculanskih skulptura, tanjura i trash slika koje je godinama marljivo sakupljao na buvljacima pa izlagao kod sebe doma. Njegova impresivna kolekcija predstavlja puno više od ekscentričnog dekora.

Smetnju razumevanju UM-a predstavlja naša jadna (hipermaterijalna) stvarnost (mislim svaka, ne samo beogradska, srpska, balkanska...) ... jer nas čudno uverljivi materijalni fragmenti odvraćaju od percepcije simboličkog koji nose u sebi (započete misli, nade... trijumfi, čak opšta mesta ). (…) Eee, sad, ja sam se naizgled bavio prikupljanjem ODBAČENIH objekata (pa otud tako nesrećni komentari da se radi o "muzeju Kich-a”), ali ne, ne radi se tu o OBJEKTIMA, već o odbačenim značenjima koja su ti predmeti za vlasnike ili tvorce imali... Tako je jedan deo đubrišta, poput podsvesti, gomila onoga što smo odlučili da ne znamo...”

Taj stan-konfuzija, muzej ili umjetničko djelo, bio je jedan od izložbenih prostora/eksponata na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, u koji se moglo ući po dogovoru i koji je zadnjeg dana Salona ugostio cijelu BBC snimateljsku ekipu predvođenu montypythonovcem Michaelom Pallinom.

"Dakle, UM sam uvek video kao materijalno otelotvorenje (tehnicisticku metaforu) moga mozga & zato su mnoge ladice pune, a da ja sam ne znam sta je u njima."

Osim Muzeja, jedan drugi fenomen vezuje se uz Papića u posljednje vrijeme. Dragan Papić, građanin s posebnom sklonošću umjetnosti, nezadovoljan "iskrivljenim tumačenjima podataka vezanih za globalnu povijest i povijest umjetnosti", 2004. godine počinje svakodnevno slati e-mail poruke na više stotina adresa, uglavnom relevantnih figura srpskog kulturnog establishmenta. Ako bismo pokušali odrediti Papića politički (što bi bilo irelevantno da Papićev projekt nije svojevrstan politički statement), na prvi pogled ne bi bilo lako odlučiti da li ga svrstati u krajnju ljevicu (kao anarhista-antiglobalista) ili u desnicu (izolacionist, snažna kritika domaćih nevladinih organizacija i medija koji se formalno bave "ozdravljenjem društvene i kulturne scene" optužujući ih za samopromociju i paratiziranje, što je jako slično retorici srpskih političara "radikala" koji još uvijek govore o "stranim plaćenicima" koji podrivaju srpsku kulturu, govor groteskno sličan onom tuđmanovskom devedesetih). Ipak, razlika između Papićeva i "radikalskog" diskursa nalazi se u sadržaju; dok radikali populističkim floskulama rajcaju raju ne nudeći zapravo nikakav koncept ni content, Papić pokreće kulturnu polemiku i to, recimo, širokih razmjera. Naime, u jesen 2005. deseci primalaca ovih e-mailova počinju reagirati na njegove stavove, bilo da ga podržavaju, bilo kritiziraju.

Tako je nastao PLJUS - "Prostor ljubavi i slobode", naziv new-age prizvuka iza kojeg se krije želja za razmjenom mišljenja i komentiranjem pojava u društvu i umjetnosti, uz literarne radove, autorske fotografije i crteže koji se tu mogu naći. Kako sam i sama postala "pretplatnik" na PLJUS i pratila što se zbiva zadnjih par dana, mogu reći da tamo ima - svega: od bizarnih fotografija koje motiviraju/ilustriraju raspravu o današnjem Beogradu, umjetnosti, pedofiliji, art teorije, poetskih pokušaja, filozofskih tekstova, slika iz Papićeva porodičnog albuma, obračuna(vanja), osobnih poruka, informacija o art događanjima, svačega. Skoro kao na buvljaku. Dovodi se u pitanje autoritet stupova beogradskog umjetničkog establishmenta (Miško Šuvaković, Branimir Dimitrijević, Jovan Čekić...), i to prilično kolokvijalnom argumentacijom. Osporavanjem njihovih pozicija, kao da se proces interpretiranja umjetnosti želi ostaviti otvorenim, na neki način demokratičnijim. U svakom slučaju, PLJUS je prilično bizaran virtualni prostor koji mnogi nazivaju još jednim "Papićevim umjetničkim delom". Ako biste htjeli zaviriti u to što se događa "s druge strane", možete kontaktirati građanina Papića osobno da vas stavi na listu. Njegova e-mail adresa je: [email protected].

Pomalo zastarjeli način komunikacije u smislu tehnologije, jer "sistem PLJUS-a" funkcionira po principu odložene interaktivnosti s Papićem kao "centralom" koja dobiva pa onda prosljeđuje poruke, ipak je zanimljiv kao fenomen. Dirljivo utopistički, time i pomalo luzerski, a opet živ, sa svim tim ljudima koji pričaju o bilo čemu (ipak više o društvenim, političkim i umjetničkim temama nego što razmjenjuju recepte) i koji su često aktivni i tijekom cijelog dana, PLJUS funkcionira kao udoban dnevni boravak ili neka vrsta virtualne "kafane" gdje se susreću frendovi i razgovaraju. Pričaju bez cenzure iako je, navodno, bilo pokušaja ograničavanja Papićeve aktivnosti. Pod naslovom "PLJUS ili Ima li života na internetu", beogradski art magazin Remont donosi tekst koji postavlja pitanje o tome koliko je internet zaista prostor slobode, je li Mreža simulakrum društva ili potrošača na primjeru Papićeva projekta. Naime, pod izlikom da previše opterećuje mail server matičnog providera slanjem ogromnog broja e-mail poruka s "teškim" prilozima, ugašen je njegov prvotni korisnički nalog. "Jednostavno - mala je vjerojatnost da će vam internet provider ukinuti flat rate nalog zbog nekoliko (desetina) gigabajta materijala preuzetog s Mreže. Ali ako pokušate da tokom mjesec dana pošaljete par stotina megabajta vlastitih stavova ili kreativnosti upravo onima koji se zvanično zalažu za razmjenu stavova, slobodu mišljenja i izražavanja, suočit ćete se s pričom o 'opterećivanju mail servera' (...), a na kraju balade ćete biti isključeni bez obrazloženja."

Je li Dr.Agan i njegov virtualni kružok opasan za srbijanski kulturni establishment, predstavlja li doprinos "kulturnoj raspravi" ili je dokono narcističko sjelo nekolicine sredovječnih ljudi, teško je reći. Uglavnom, Dr.Agan šiba dalje: po umjetnosti, globalnoj politici, lokalnim izborima, Sloveniji osamdesetih, Bosni danas, Platonovoj pećini, piše u 8 i 11 ujutro, 3 i 7 popodne, 4 ujutro, prima i šalje poruke, priče, sličice, viceve. Dr.Agan nikad ne spava. Tko li mu briše prašinu sa svih onih stvarčica po stanu...

mikser
Autor    Nataša Bodrožić