punk is not bad

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Posljednji dani panka"
Gordan Nuhanović
Profil, 2006.

 

 

Nakon dvije vrlo dobre zbirke priča vinkovački autor Gordan Nuhanović nedavno je objavio i svoj dugonajavljivani roman, naslovljen “Posljednji dani panka”.

Junak romana je novinar tabloidnog tiska, na početku svojih tridesetih, a radnja se odvija krajem po mnogo čemu specifičnih devedesetih, što su u slučaju ovoga romana iznimno važni podaci. Iako, kako sam na početnim stranicama kaže, živi u vremenu kada je “dovoljno protegnuti noge do najbliže državne ustanove i u redakciju se vratiti s nečuvenim skandalom za naslovnu stranicu” dotični novinar, na čuđenje svoga šefa, upada u apatiju i ne uspijeva na novinske stranice istresti dovoljno skandaloznog, limunovom bojom obojanog materijala. U takvome stanju nekoristan svojoj redakciji, naš novinar odlazi na prisilan odmor u rodne Vinkovce gdje ga iz letargije bude neočekivane aktivnosti oko lokalnog pank kluba Mokra Kifla. Naime, tamošnja već prilično ostarjela i sve malobrojnija pank gerila upregla je sve snage u obnovu svoga kluba i oživljavanje vinkovačke pank scene, ali ih u toj nakani sprječeva otpor lokalnog moćnika i njegovih pajdaša s potpuno drukčijim glazbenim ukusom. Hoće li pank preživjeti u Vinkovcima ili se uistinu radi o njegovim posljednjim danima, ostaje neizvjesno do pred sam kraj ove zabavne ali i melankolijom oplahnute štorije.

U romanu Nuhanović razotkriva brojne anomalije poslijeratne Hrvatske, ali to čini na rezigniran i melankoličan način - bez gnjeva jedne Vedrane Rudan ili sarkazma Ivane Sajko, već uz puno crnohumorne duhovitosti i ironije na svoj i na račun svojih ravničarskih sumještana, nesklonih pretjeranom i neproduktivnom nerviranju.

U provinciji, osim što su vidljivije, društveno-političke i socijalne anomalije često poprimaju groteskna obilježja, čega je Nuhanović bolno svjestan, a njegova proza izričita potvrda. U njegovu romanu vinkovački lokalni mafijaši i korupcijskom im simbiozom priljepljeni politički i policijski moćnici karnevalizirane su parodije metropolskih im opasnih uzora, ali Nuhanovićev posprdni alanfordovski pristup zbilji nema tendenciju umanjenja egzistencijalnog beznađa tamošnjega puka. Dapače, izvrgavši zbilju apsurdizaciji, gangrenozni kiselkasto-gorki smrad tranzicijskog svagdana poprima i natruhe slatkaste arome, a takva smjesa nosnice još ubojitije štipa i obilnije potoke suza nagoni na oči.

Roman je pisan u prvome licu i u noseći lik novinara Nuhanović upisuje mnoga svoja svojstva i iskustva. Iskustveno mu obilje omogućuje da se, osim sa senzacionalističkim virusom zaraženim domaćim novinarstvom, uz velike doze podsmijeha pozabavi i književnim izdavaštvom ''na rvacki način'', pa on bez ustezanja do krajnjih granica ironizira nepošten odnos nakladnika i urednika spram mladih autora. Nuhanovićevu se novinaru upravo “desila prva zbirka priča” i on je, baš poput svoga tvorca, jedan od u nas sve brojnijih žurnalista kojima je novinarstvo tek štaka (ili nužno zlo) ka putu ka lijepoj književnosti. Slijedom toga Nuhanović se u romanu između ostalog zafrkava i s popularnom navadom posudbe likova iz stvarnoga života za prozne, fikcijske svrhe, ne propustivši autoironično ukazati i na opasnosti koje autoru takvo pripomaganje uranjanjem u autentično stvarnosno vrelo može donijeti.

No “Posljednji dani panka” prije svega govore o, u našoj književnosti već nekoliko puta obrađivanom sindromu “polagane predaje”, ali su više nego istoimenom Tribusonovu romanu ipak bliži i srodniji njegovu zapostavljenom a izvrsnom “Klubu obožavatelja”. Tako je u posvećenosti pank glazbi Nuhanovićevih junaka lako prepoznati zadnje trzaje posustalog mladalačkog bunta i posljednje ostatke otpora starenju i postajanju “kotačićem u mehanizmu”, kod ljudi koji bi penziju, simbolički rečeno, najradije dočekali u ''kratkim hlačama''. Ili bar izlizanim trapkama punim ziherica. A da pankerski svjetonazor Nuhanovićevih likova simbolizira rijetku preostalu branu pred bujicom primitivizma, kojim su i Nuhanovićeva slavonska provincija ali i tzv. veći urbani centri već duže vrijeme preplavljeni, ne treba posebno naglašavati.

Premda pri sredini rukopisa pomalo gubi dah (što je selektivnijim pristupom građi ili većom pažnjom urednika lako moglo biti otklonjeno), Nuhanović roman okončava logičnim, osjetno ironičnim krajem koji cijelu priču vrlo elegantno i uspješno zaokružuje. Roman je prepun upečatljivih, nesvakidašnjih situacija od kojih se svakako izdvaja epizoda parapsihološkog susreta s pokojnim Sid Viciousom (koja se u početku čini pretjerano grotesknom i promašenom, ali se svojom zaključnom poantom ispostavlja gotovo pa presudnom u formiranju atmosfere i poruke cijelog romana), a nezaboravna dosjetka vezana uz specifičnu upotrebu Titan i Elzet lokota zaslužuje svoje mjesto u budućim antologijama crnog humora, ali i sadizma u hrvatskoj literaturi.

Nuhanović svoje gubitničke likove osuđene na besperspektivno otaljavanje egzistencija, baš kao i u prethodno objavljenim pričama, vidno simpatizira i uspijeva ih na duže vrijeme pohraniti u memoriju čitatelja, a efektne i višeznačjem oplemenjene rečenice, poput npr. “njezino djetinjasto lice s dubokim i tamnim očima podsjetilo me na djevičansku livadu nad kojom se nadvila sjenka surovog građevinskog lobija”, u romanu su dovoljno česte i jamac su užitka u tekstu kao i poticaj za višekratno iščitavanje Nuhanovićeva romanesknog prvijenca.

Ocjena: 7/10

 

Iz knjige

Tih godina izdavači su na razne načine mučili mlade autore. Obično su ih tjerali da im ližu guzice po književnim kružocima i koji put, u znak poštovanja i dobre volje, vlastoručno okreče stan. Moj se zadovoljio taktikom višemjesečnog držanja u nekoj vrsti psihološkog moratorija, uvjeravajući me kako prava literatura mora izdržati kušnju vremena. Bio je to jedan od onih sumnjvih plivača u žabokrečini tuđmanizma koji je sve nakon Krleže u domaćoj literaturi smatrao najobičnijim smećem. Ubrzo sam pred njim počeo osjećati krivnju što sam se uopće drznuo pisati.

 

 

Iz arhive:
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović