arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Nedavno je u Zagrebu održan prvi Panč, festival stand-up komedije. Receptura "ustani, izreci stav i obratom u razmišljanju zadaj udarac u trbuh smijućoj publici" pokazala se ne baš jednostavnim zadatkom. Hrvatske, slovenske i poneka bosanska snaga nasmijavanja pokušale su upravo to u zagrebačkoj Tvornici kulture od 10. do 12. rujna. Koliko su u tome uspjeli, te koliko su se pritom udaljili od automata za pričanje izlizanih viceva, provjerila je Nataša Govedić.

 

Njemački nobelovac Thomas Mann zapisuje da je ironija nažalost pod čvrstom upravom konzervativaca, jer govoriti jedno, misliti drugo, a činiti treće nekako predstavlja povijesnu formulu desnice – baš kao i ironije. Gledajući prvi hrvatski festival stand-up komedije naslovljen Panč te održan od 10. do 12. rujna u zagrebačkoj Tvornici, mogli bismo pomisliti da ironija nije baš toliko politički jednostavna figura koliko se na prvi pogled čini.

Prve večeri festivala ironija je, naime, bila daleko bliža onome što tradicionalno prolazi pod ljevicu. Nastupili su Pedja Bajović, Marko Kumer Murč, Krešimir Rich, Vid Valič i Domagoj Pintarić. Pintarić nije bio najrazgovjetniji, ali bio je politički najradikalniji, otvoreno istupivši protiv NATO-a te pokrenuvši pitanje zašto crkva i dalje milo, razdragano i jednom rukom zaokupljeno gleda na pedofiliju u vlastitim klupama. Bajović je nostalgično razmišljao o tome kako je Balkan u globaliziranom svijetu jedino mjesto gdje se na pitanje „Šta ima!?“ još uvijek bezbrižno odgovara „Nema ništa“ te zašto je prosječni Hrvat danas prelijen za seks (a i ne izlazi iz kuće otkad su poskupili parkiranje). Krešimir Rich pitao se zbog čega su svi profesori Ekonomskog fakulteta (na kojem Rich i predaje) tijekom akcije Index naglo otišli na bolovanje: navodno ih je mučio zatvor. Tematiziralo se sustav glasovanja u kojem svoj predsjednički listić možete prodati, oporučno ostaviti desetočlanoj obitelji ili višekratno rabiti „s onoga svijeta“. Nogomet je izjednačen s apsurdnim lutanjem dobro pokošenim livadicama te desakraliziran u jednakoj mjeri u kojoj je na nedodirljivosti izgubila i ženska kozmetika (muškarci je koriste čak i onda kad nisu posve sigurni čemu što služi). O ženama se moglo čuti da strašno gnjave kao trudnice i nedostatno briju noge, ali nije bilo vehementne mizoginije, dok su se gay-ljubavi tretirale s pravom pravcatom nježnošću. Na samom ulazu u festival nalazio se štand organizacije Amnesty International, pružajući posjetiteljima gomilicu letaka i informacija o socijalnoj pravdi. Publika je dvoiposatni nastup izvođača pratila bez zamora, ispunivši Tvornicu do posljednjeg mjesta. Štoviše, činilo se da opis stand-up komičara ovdje više odgovara definiciji ironista iz pera američkog filozofa Richarda Rortyja, prema kojemu je sposobnost ironičnog preokretanja i problematiziranja socijalnih etiketa ujedno i oznaka političke progresivnosti.

Drugo je pitanje zašto odabrani performeri čak i te prve festivalske večeri govore kao da su njihove teme neka vrsta izvedbenog džuboksa, čiji sustav može uredno ispucati svoje šlagere, ali nema nikakvih ambicija zucnuti o onome što se događa vani na ulici, što sve piše u najnovijem, po običaju katastrofalno senzacionalističkom dnevniku 24sata (inače sponzoru čitave manifestacije) ili što muči prosječnu osobu kojoj je plaća već nekoliko mjeseci sve manja i manja, a čini se da ima izgleda da će radni narod bez nje i ostati. Stand-up radije priča o luksuznom GPS sustavu, nadajući se da je to dovoljno neutralna tema da se ne uvrijede ni spoznori ni gledatelji. 

Drugog dana festivala, štand Amnesty Internationala netragom je nestao, a na pozornicu su izašle autoritarne snage stand-upa: Klemen Mauhler, Aleks Curać-Šarić, Vlatko Štampar, Perica Jerković i Jadranko Glavačević. Tu se o ženama govorilo još samo kao o pičkama, glupačama ili potencijalno opasnim udavačama, nije bilo ni spomena o političkoj upravi nad gradom ili državom (izuzmemo li izjavu Glavačevića „'Ko se rodil u Zagrebu, gradonačelnik ili ja!?“), svi nenavijači Dinama postali su pežorativni „pederi“, kratica JFK prevedena je „Jadranka Fucking Kosor“, a vrhunac večeri predstavljale su Mauhlerove impersonacije povraćanja na raznim svjetskim jezicima. Umjesto salvi smijeha gledalište je većinu vremena napeto šutjelo i tu i tamo aplauzom dobrostivo pozdravljalo pokoju dosjetku (ignoriravši, recimo, pozive da se pridruži kolektivnom pjevanju BBB himne), no prije bismo mogli govoriti o inerciji i rezerviranosti, negoli o zainteresiranosti ili otvorenom otporu ove publike. Sami izvođači borili su se s dikcijom na samoj granici čujnosti, kao što su se borili i s rasvjetom, odnosno idejom da zbilja treba stajati (stand-up) u kružiću reflektorske svjetlosti.

Izvođačka nevičnost pozornici dosta govori o potrebi njihove daljnje profesionalizacije i poduke oko osnovnih pravila glumačkog nošenja s publikom. Ako je stand-up jedna od škola javnog izricanja vlastita stava (u Bushevoj je Americi navodno klupski stand-up bio kritičniji od bilo kojih opozicijskih novina), korisno je da te slušatelji mogu čuti i vidjeti, makar razina humora druge festivalske večeri često nije prelazila srednjoškolska razredna dobacivanja, a dosta važnu ulogu igrala je i mladost jednog dijela izvođača, prvenstveno zaokupljenih „idealnim“ izgledom te vlastitim fizičkim kompleksima.

Ironija je, dakle, ustupila mjesto plitkoj podrugljivosti, narcizmu izvođača, pa i najstereotipnijem navijaštvu. Nije pomoglo ni što je komičar Vlatko Štampar proglasio mađarski „klaunskim jezikom“, niti što smo saznali da je pudlica vrsta koja nastaje kad „mačak pojebe ovcu“. Smijeh je bio zategnut, često kurtoazan, umoran. Ni oko samog vođenja čitave priredbe nije bilo ozbiljnijeg truda: službeni voditelj prvog i drugog dana, Goran Pirš, ponavljao je iste gegove i viceve, a imali smo prilike dvaput pogledati i videonajavu festivala, u kojoj sirota dječica zbunjeno šute ili prepričavaju viceve o plavušama, pri čemu nije sigurno što točno šestogodišnji dječak podrazumijeva pod „plavušom“, ali jasno je da je već duboko i neosnovano prezire. Zastrašujuće.   

     

U povijesti najslavnijeg, dakle američkog stand-up žanra, politička provokativnost postojano se smatrala najvažnijim sastojkom uzimanja mikrofona u ruke. Lenny Bruce nije se bojao završiti u zatvoru zbog impersonacije svećenika, kao što se ni Rosseanne Barr nije ustručavala javno govoriti protiv industrije ljepote, protiv lažnih „uljepšanja“ plastične kirurgije ni protiv tiranije barbie-izgleda u medijskoj industriji. Najveća komičarska i politička zvijezda današnje Italije, Beppe Grillo, prošle je jeseni okupio dva milijuna ljudi na svojoj proslavi V-dana, što je bila skraćenica za pobjedu, vendettu te ujedno kratica za talijanski izraz „vaffanculo“ (odjebi), upućen političarima. Na Grillovoj su priredbi pomno čitani popisi kriminalnih i protuzakonitih radnji talijanskih parlamentaraca, što je publika pratila ovacijama. Sve ono što nije moguće čuti na nacionalnim televizijima ni pročitati u novinama, izrečeno je na putujućoj Grillovoj pozornici. Gdje je hrvatski komičar koji bi napravio cjelovečernji stand-up o Bandiću, Sanaderu i ostatku „neutužive“ ekipe? Naši komičari imaju komentarić, a ne stav. Nisu skloni legitimirati svoju izvedbu ni životnim izborima glasnosti; puno im je draže „općenito prigovarati“, nego latiti se vrućih tema. To govori o svojevrsnom porazu komediografske struke. Nekoć je Lenny Bruce satiru definirao kao “tragediju kojoj samo treba dati malo vremena“. A što se događa kad damo malo vremena komediji? Komičari postanu estrada? Ili prijeđu u izborne stožere lokalnih političara? Ili naprosto fino žive od viceva o plavušama? Stand-up kao Playboy utopija, dok Feral Tribune polako postaje egzotični kuriozitet u povijesti docilnih Hrvata i Hrvatica.

Bilo kako bilo, domaći komičari stand-up žanra još uvijek su daleko od toga da bi se usudili biti doista nekonvencionalni. Kad se  mikrofona late glumci poput Borisa Bakala, Vilima Matule ili Nine Violić, dakle scenske autorske ličnosti koje nemaju problema ni s javnom prozivkom korupcije ni s glumačkim nastupom, moći ćemo govoriti o proboju novog umjetničkog žanra na javnu scenu. Ovako smo još uvijek na mekim i jeftinim jastucima bezubog zabavljaštva. Stand-up, dakako, ima dugu povijest i kao estradna djelatnost, ali nitko se ne pretvara kako rasistički vicevi predstavljaju vrhunac komičarske vještine. Takozvana „alternativna komedija“ određuje trendove u humornim nastupima britanskih i američkih stand-up performera već dvadeset godina (zadobivši i zasebnu kategoriju u Edinburghu), ali njezin je primarni cilj originalnost dosjetke. I na domaćoj se pozornici vidi da publika obožava inovativnost i preciznost formulacije, no vidi se i da komičari na njima nedovoljno rade. Humor se ne može „standardizirati“, ali ima posve jasne standarde: ili šibamo trenutak koji živimo ili se bojimo vlastita glasa i šutimo. U prvom slučaju, ironija podjednako zahvaća i desnu i lijevu opciju, ako ih još uopće ima u tako predkapitalističkim oblicima. Zaključno, stand-up žanru na hrvatskoj pozornici nedostaje istog onog reperskog prkosa koji fali i nevladinim udrugama, borcima za ljudska prava i sveučilišnim institucijama naviklima da se pravila igre mijenjaju svakih petstotinjak godina. Jest da smo usvojili neke temelje civilnog društva, zbog čega je normalno da anonimni muški gitarist iz Sinja na Panč festivalu nespretno otpjeva kako se „ne boji kurčine“, nego je dapače priželjkuje, ali činjenica ostaje da ne možemo ozbiljno protestirati (stand-up) šaleći se prvenstveno na račun plavuša i veličine penisa.     

Sigurno ima relevantnijih tema. 

Ne vjerujete?

Evo recimo Ramba Amadeusa kao festivalski nebrendiranog, ali sposobnog stand-up umjetnika, iz nastupa održanog 1992. godine: “Nitko ne treba da se drži poslovice koja kaže da je ćutanje zlato, jer to su izmislili robovi, a ne slobodni i dostojanstveni ljudi“.

Stand-up se u cjelosti bazira na vaffanculo stavu, a ne na tinejdžerskim seksualnim fantazijama. I zato je u nas tako rijetka i nezaštićena izvedbena vrsta.

kazalište
Tekst     Nataša Govedić
Fotografije     Ivan Kralj
stand-up ili džuboks