kako je nastao istočni smijeh
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Nisu Adam i Eva proizveli Istočni grijeh, već je jabuka ovog puta potakla Damira Klemenića i Larisu Lipovac da proizvedu istočni smijeh. Ili zapadni. Ili koju već god stranu svijeta uzmeš, predstava kojom je Mala scena čestitala plesu rođendan, razvija se u svim pravcima i smjerovima, a publiku nepretenciozno tjera na velike količine smijeha i uobičajene dječje verbalne participacije. "Padobranci ili o umjetnosti padanja" sjajan su kazališni proizvod koji će 9. svibnja predstaviti Hrvatsku i na festivalu plesnog kazališta za djecu Ruutia u Helsinkiju. U predstavi je uživao i dječak u tijelu Ivana Kralja.

 

Predstava "Padobranci ili o umjetnosti padanja" u režiji Ivice Šimića, a izvedbi Larise Lipovac i Damira Klemenića, svoju je neprijepornu kazališnu vrijednost pokazala već međunarodnim itinerarom. Praizvedena u Bologni, te tom prilikom pozvana na brojne festivale, među kojima i onaj plesnog kazališta za djecu Ruutia u Helsinkiju, samo je potvrdila svoju visoku neverbalnu komunikativnost s dječjom publikom različitih društvenih okruženja ili slojeva. Upravo je fascinantna sposobnost Šimićeve predstave da svakog gledatelja vraća na ono polazište igre iz koje mogu poteći samo velike ideje i rezultati.

Larisa Lipovac i Damir Klemenić, uz pomoć dramaturginje Nane Šojlev i glazbene podloge Alena Kraljića, nadahnuto su koreografirali plesni pokret u okvirima bridova jedne goleme kocke, koristeći je kao mjesto početnog sakrivanja, nastavljajućeg druženja i igre, potom velikih planiranja ili odvažnosti za najviše ciljeve. Kreativno bavljenje rekvizitima, odmjerenost mimike lica i, iznad svega, uvjerljivost kojom djecu uvlače u svijet predstave, najveće su vrijednosti novog uprizorenja na daskama Male scene.

Odjeveni u kostime padobranaca, Larisa i Damir nastupaju iz perspektive onih koji su već svjesni sposobnosti čovjekova leta (ili, preneseno, sposobnosti preskakanja prepreka i suočavanja sa životom u kojem ima i ozljeda, i teških trenutaka, ali i prijatelja koji će nas iz njih biti spremni izvući). U tom smislu, edukativni potencijal "Padobranaca" u drugom sloju njihova čitanja nije nimalo zanemariv.

Dakako, bitna je odlika predstave njezina nepretencioznost i neobična komunikativnost s publikom. Na drugoj strani, njezine podsvjesno emitirane ili percipirane poruke nadilaze dječju zaigranost - u tom smislu, "Padobranci" su zanimljivo kazališno štivo i za nešto odrasliju publiku. Nevina dječja fascinacija balonima ili čarapicama koje izvođači istiskuju kroz rupe u kocki, zarazni je fitilj smijeha i u onih koji su možda pomislili da su već nadrasli šarenilo boja ili život naglavačke. Plesni jezik s akrobatskim primjesama podupire maštanja dvoje glumaca za lansiranjem u nebesa u kojima bi i od običnoga padobranstva uspijevali napraviti umjetnost.

Kredom ispisane sheme na šupljoj kockinoj ploči nisu samo reprezentacija domišljatih ideja o letu u svemirske visine, već se plasiraju i kao intimni zapisi o trenucima kad su nam glave u sedmome nebu i kad tražimo prisnost u obliku prijateljskog ili partnerskog ramena, podupirućeg zagrljaja ili držanja strane. Najupečatljivije iluzije leta nastaju upravo u suradnji izvođača čime se poučnost ove predstave o snazi prijateljstva samo nadograđuje.

Od prstiju, noseva i tabana na početku do potpune tjelesne prisutnosti u kulminaciji predstave, Larisa i Damir postaju pravi prijatelji djece, spremni reagirati na avione ili balone koji se iz publike vraćaju na pozornicu. Ono što mi je osobito lijepo kod dječjih predstava jest i nevinost publike - dječje predstave vraćaju antička vremena izravne demokracije u kojima svatko, bez inhibicija ili srama, može učiniti da mu se čuje glas. Na taj se način na dječjim predstavama neplanirano manifestiraju i svjetovi iz kojih ti mali junaci budućih vremena dolaze. Primjerice, kad nakon pada s kocke Klemenić vida svoje zamišljene rane dvama flasterima, dječak iz publike upliće se glasnom didaskalijom "Nemoj više trošiti!". Taj simpatični neplanirani sraz domaćeg okruženja u kojem te uče na štedljivost i kazališne čarolije u kojoj granica nema, dodatno je naglasio vrijednost motivirajućeg duha koji su i na Svjetski dan plesa emitirali "Padobranci".

Od jabuke koja bježi iz ruku na početku, mimoilazeći zakone gravitacije kojom se umjetnici u djelu bave, ona na kraju postaje predmetom nenewtonovske spoznaje. Priča je gotovo biblijski preslikana. Baš kao što Adam i Eva ugrizom u voće spoznaje dobra i zla uviđaju da su goli, tako i Damir i Larisa na kraju otkrivaju pravu i istinsku bit svojih bića. Ilustrirajući povratak sebi, vraćaju se u svoj kutijasti stroj i, krilima mašući, polijeću u prostore nepatvorenih sloboda.

kazalište

 Tekst    Ivan Kralj

Fotografije    Irena Sinković