arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Dok se novopečena i novokrumpirosalatirana premijerka meškolji čim u vladine dvore uđe snimatelj s pogrešnim natpisom na majici (tako se očito prepoznajući kao čelnica vlade koja jebe svoje građane), Jan Fabre vrlo otvoreno poručuje Boži Biškupiću da se jebe, a Jadranki Kosor da si zakonima isiječe klitoris. Dubrovačke ljetne igre, pomalo umorne od sebe samih, imaju eto i iznimke. Pred samojebima, tuđojebima i konzumojedima bio je Marko Sjekavica.

 

Žao mi je što nisam imao priliku upoznati gospođu Mani Gotovac i s njome poći pogledati "Orgiju tolerancije" Jana Fabrea. Dolazeći u Grad, čitao sam, nedugo nakon otvaranja Ljetnih igara, šezdesetih ovaj put, njezine misli o spomenutom festivalu koje je objavila jedna dnevna tiskovina. I razumio sam je potpuno kad je ozlojađena žabokrečinom u koju je ovaj nekad respektabilni festival dospio. Poistovjetio se sa šušurom kakav Dubrovnik ljeti jest, namjesto da ga hoće oplemenit, mijenjat.  

Jan Fabre je svojom iznimkom od takvoga trenda, fakt da stanje učmalosti duha ođe vlada, samo potvrdio. Jer je veličina kao što je on, trebala doći iz Belgije, da sa dasaka Igara, s Revelina, netko poruči gospodinu Biškupiću da se jebe. Rekavši mu, da parafraziram, da je čoban i da bi mu bolje pasalo ministarstvo poljoprivrede. Ne mislim da sam vulgaran kad rečem i ja, ministre, jebite se! Čoban ste, unatoč svojim visokim skulama i kolekcijama kojima raspolažete. Bez stila, takta i kulture. Post-moderni diskurs i feljtonistički, a ne diplomatsko-politički rakurs, ovom mom pokliču daju legitimitet i pristojnost. Starah me samo da ovaj dugogodišnji Vladin glavni činovnik za kulturu ne zna dovoljno dobro strane jezike, engleski je ovdje u pitanju, da bi razumio što mu je sa „FUCK YOU Minister of culture of Republic of Croatia“, Jan Fabre hotio rijeti. Valjda mu se išao zahvalit i za izdašno, voljko i svesrdno financiranje njegovih projekata u Hrvatskoj. Nije ostao dužan ni gospođi premijerki. Čija je vagina samo maska za zube krvoločne neonacističke mašinerije kojoj je na čelu. Nek' si uzme papir prijedloga ovih mudrih zakona koje zadnjih dana predlaže, poručuje joj "Orgija tolerancije", neka prstom nađe najoštriji mu brid, i nek' si zasječe klitoris. To će joj biti najbolji rezovi za koje je sposobna, kad ne da da se procesuiraju kradljivci milijuna. Nju, koja se usplahirila od poruke na majici jednog snimatelja sjednice Vlade, poruke koja je u istu kutiju stavljala nju i FUCK, sigurno bi dobro protresla ovakva umjetnikova instrukcija, kad bi uopće našla puta do nje.

Zašto Igre ne zovu mlade hrvatske režisere koji imaju talenta da na krasan i dovoljno djelotvoran način poruče gospodi Milinoviću, Šukeru, Hebrangu, Glavašu, Kalmeti, Radiću, Šeksu… da to što su promijenili formu svojih brčina ili ih sasjekli, očima koje vide, ne skriva siluetu Hitlerovih brčića na gruboj im faci. I Jadranka ih ima, zar ne vidite? Na dotičnu gospođu iz Vlade naravno mislim, ne na svoju nesuđenu opatijsku svekrvu. I zar nam o svemu ovome treba govoriti jedan furešt? Treba! Ali đe je i jedan Hrvat koji će o tome na najvećem festivalu u državi progovorit. Mislim da je krajnje vrijeme da gospari Juvančić i Kunčević pođu u penziju. Ne želim ih povrijedit jer obojica su mi dragi, dundo Jupa me zna od malih noga, ništa ružno im ne želim rijet, klanjam se pasioniranosti s kojom pristupaju teatru koji stvaraju, ali njihove predstave nemaju u naše doba ni odlučnosti ni inovativnosti koja je potrebna teatru da utječe na društvo koje nam se pred očima pretvara u stroj za mučenje. U Velikoga Brata. "Na taraci", "Don Quijote", "Ekvinocijo", "Trilogija", "Skup", sve su to nostalgične i lijepe priče, još je puno života u njima, ali storije su to koje vape za novim pristupom, za redefiniranjem, rekontekstualizacijom, reaktualizacijom.

Zato molim vas gospari, ajdete malo odmorit, jedrite, stvarajte i dalje predstave za Igre, za neke kazališne kuće također, ali dajte mjesta mladosti. Hrabrosti. Promjeni. Što bi Andrić rekao, nemojte da vam male vrline prerastu u velike mane. I hvala Vam na tome.

Igre su vrijednosti na zbilj, a k'o što je opće dobro, zamijenile profitom i samodopadnom iluzijom o moći, grandioznosti i važnosti, dok se opasno približavaju šarenilu seoskoga slavlja. Provali kiča, snobizma i osrednjosti. Sa pokojim proplamsajem kvalitete. U pravu je Mani Gotovac kad kaže da je eros igara klonuo i da su kao takve lišene užitka. Užitka je malo, primijetio bih iz svoga osjeta. S obzirom na količine koje se ulažu u ovu instituciju u kulturi, učinka na društvo tu je bezobrazno malo. I ovdje treba provesti jednu temeljitu reviziju poslovanja.

Ne mislim da sve predstave na Igrama moraju biti ko ova, predmetna u ovom pisanju, da si glumac mora skinuti gaće i zabiti cijev puške duboko u anus i na nju se nabijati pred svima. Da bi neki možda shvatili da guranje u anus nije rukovanje i da puška nije vibrator. Barem u svojoj prvotnoj namjeni. Ne mislim da je to prizor koji na pozornici zanima moju nonu ili profesuricu svaku iz gimnazije na Pločama. Ali mislim da to treba biti pravac. Teatar koji je angažiran, necenzuriran, samokritičan, kritičan. Koji dopušta, kao ovaj, da uz ovacije iz publike netko grmi s osmijehom: „Fuck you all actors“. Jebi se, Jan Fabre. I sve u skladu s dobrim manirima i dubrovačkom skladnošću koja je u fazi nestanka, izumiranja. Terminalnoj fazi. Odjebite biseksualci i već jednom se odlučite!

Gospar Prlender ima sliku kreativnog i konstruktivnog festivalskog događanja, ali u obrisima. Valjda mu pogled mute oni što mu nad glavom sjedu, držu tezoro i seru. Stoga je više postmoderan stil njegove gospođe, nego repertoar jubilarnih Igara. Dobro se Mani Gotovac pita gdje su Ionesco, Vitti, Frljić, i drugi, da se ne bavim daljnim niskama, jer razvidno je o čemu ona (i moja malenkost) piše(mo). Možda bi upravo ova dama, koja s toliko humora i erosa priča o kupanjima u drugoj kadi, bila dobra intendantica. Ko što je svojim dolaskom iz Splita u Dubrovnik gospar Maračić u Modernu galeriju i u Grad donio veliko osvježenje i odvažnost. Ljudi na takvim dirigentskim pozicijama trebaju imati usađenu, kultiviranu i konstantno zalijevanu svijest o poslanju koje im je društvo namijenilo. O ciljevima kojima se moraju stalno i opetovano vraćati pri svakom projektu, akciji, raboti za koju odgovaraju. Prisjećati ih se neprekidno. Malo je takvih. Audaces fortuna juvat, ali poslušnike biškupići i ini miluju, onaniraju njihovim spolovilima, taru im novčanice sjajne o erogene zone.

Sve to je "Orgy of Tolerance", na vrlo slikovit i naturalističan način, stavila na scenu dubrovačku. Šokirati uopće tu nije bio cilj, iako je pokoji dio publike ove predstave namijenjene samo punoljetnim osobama, vrlo brzo otišao. Šok je samo nusprodukt, a osvještavanje i iniciranje promjene je smisao.

Glumci su poletni, snažni, lijepi. Glumice as well. Scena dojmljiva. Dominirana kaučem - mjestom relaksacije, intime, seksa, osobnog utočišta, ali i mjestom licemjerja s kojega moralno prosuđujemo svijet oko sebe, dok na njega daljinskim upravljačem puštamo teror sa teve-ekrana i prepuštamo se tamo, skriveni od očiju svijeta, svekolikim orgijama. Prizori nabijanja na pušku, bičevanja, tarenja pimpeka o okretajuću rotu od bicikle, oralnog, analnog i vaginalnog seksa ljudi i sofa i fotelja. Tri trudnice koje rađaju na kolicima iz supermarketa i stenju dok si iz utrobe oplođene izvlače produkte društva koje galopira u Babilon konzumerizma. Jedna si vadi poliko salamu, jedna cedevitu od kile, jedna čokolino, također veliko pakiranje… Lijepe li dojenčadi. Veliki brat sve to pomno nadzire. I bičuje vas po intimnim zonama, gdje najviše boli, sve dok mu se ne ispričate zbog toga što niste kupili najnoviji plazma televizor, ajpod, mobitel ili digitalni fotić. Pa se vi šalite i ne pratite najnovije korisne proizvode, skupo ćete platiti i biti mučeni zbog toga. Možda vam se ipak ko satisfakcija i nagradni kupon za vašu ogrezlost u potrošnji pruži jedan ples sa kolicima iz super-marketa. Kolicima kao metalno hladnim partnerom ili partnericom za ples, koja i dok plešu vape s time da u njih svršite i da ih ispunite. Fabre se tu divno nadovezao na Brechtovu misao o ševi koja prethodi moralu.

Uvažiti mogu neka dramaturška opažanja da u postmodernom teatru fali strukturiranosti, jasnoće fabule pa samim tim i naglašenog dramskoga razvoja od uvoda, preko klimaksa, do raspleta. O tome bi se moglo diskutirati i suvremeni redatelji i koreografi bi ponekad morali dublje, svoje oslonce, potpornje i nosače, ukopati u klasične, posebno mislim na antičke, temelje. I upravo ti nedostaci suvremenog kazališta, čine ga osebujnim, udaljenim od mejnstrima, snažnijeg u poruci, ali zato i suženoga spektra ciljnih grupa s kojima je u stanju komunicirati.

Što je to tolerancija, važno se na kraju zapitati. Je li to uopće pozitivan pojam ili znači samo pasivno trpljenje stvari oko sebe, bez pokušaja da ih se razumije i istinski prihvati kao različite? Ili je ona ipak baza svakog post-modernog društva koja omogućuje najrazličitijim svjetonazorima i tendencijama, koje nisu na uštrb drugih, da u njemu nađu plodno tlo i razvijaju se do svoga ispunjenja.

Tolerancija kao vrijednosno pozitivan pojam dovodi do procvata multikulturalizma i kulturne raznolikosti, uz sačuvanje svih onih nedominantnih razvojnih pravaca. Gledano iz drugog, negativnog očišta, tolerancija u svoje okrilje može primiti i ljudsku aljkavost i pokorno toleriranje svih po slobodu i duhovnost opasnih procesa koji prate socijalni i tehnološki razvoj i napredak. Konzumerizam, agresivni kapitalizam koji uništava vrijednosti pretvarajući sve u profit, rehabilitacija neonacističkih ideologija uzimaju sve više maha, poprimaju obrise jedne globalne orgije, a sve teže je skupiti kritičnu masu za efikasno im se oduprijet. Suprotstaviti im se jer je to orgija u kojoj nema istinskog orgazma, već ga svim sredstvima pokušava nadomjestiti, simulirati isti i onda ga kao robu plasirati na tržište.

Pitanje rasne diskiriminacije, ksenofobije i homofobije Fabre je u svojoj predstavi logično pridodao prethodno navedenim dilemama. S puno humora, ponekad i crnog te s dosta (samo)kritičnosti prema sjeverno-atlantskom civilizacijskom krugu, vrlo je uspješno dramski tretirao ključne društvene, političke, kulturne, gospodarske aspekte globalnog društva kojeg smo dio u njegovoj sadašnjosti, ali i budućem razvoju. I upravo u tom majčinskom odnosu skrbi za buduću dimenziju i njen uzlazni hod u odnosu na nagomilane defekte sadašnjosti, nalazi se veličina ovog Fabreovog dramskog djela.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
jebite se, ministre!