ljuljačka nives celzijus
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Dekadencija dvorova, spletke, rušenje aristokratske čvrstine posve osobnim ranjavanjem... Uprizoreni su ovdje kao scenografija s dodatkom.

 

Dramsko kazalište Gavella novu je sezonu otvorilo inscenacijom epistolarnog romana "Opasne veze" Choderlosa de Laclosa (prema dramatizaciji Christophera Hamptona), u režiji Ivana Lea Leme. Dekadencija i aristokratska kržljanja tik pred francusku revoluciju na Gavellinoj su pozornici uprizoreni kao geometrijsko slaganje kule od karata. Linearni slijed, očeličen u funkcionalnoj scenografiji, pokazao se kao krut, na trenutke i predosljedan način crtanja priče od površinskog uvoda preko spletkarskih vrhunaca sve do raspada osobnog sustava kakav obično očekuje sve kule od karata – rušenje.

Cijeli je pristup Laclosovoj "korespodenciji" Markize de Merteuil i vikonta de Valmonta na trenutke i prepompozan i predoslovan. Ta bi se doslovnost pokazala mudrošću da je dvorskim spletkama ponuđen okvir bitnih odrednica razdoblja konkretniji od scenografsko-kostimografskih rješenja. Ovako se taj kraj osamnaestog stoljeća potpuno pogubio kao inspirativni moment autora, utamničenog revolucionara i kritičara društvene zbilje. Naravno, naznake jesu tu – prvenstveno u igranju scenografskim elementima kao što su crveni tepisi, fiksacija dvorskog (pa i današnjeg) glamura, koji se iz trokutastih i kvadratnih oblika u vrijeme krvavih retorika i činjenja pretvaraju u križ na čijem će središtu ponovno nicati novogodišnja jelka, toliko daleka od sjedokosih protagonista koji joj nude posve "antiprigodno" i značenjski pričljivo kićenje.

Te naznake ipak nisu ni srž, ni vodilja ovog dijaloški dugog kazališnog proizvoda. Snaga glumca, u čijoj prvoj postavi pretjerano solidno i daleko od dubinske uživljenosti recitiraju Jelena Miholjević, Ranko Zidarić i čak karakterno najuobličenija Barbara Nola, filtrira se ipak najdosljednije u sporednim ulogama, prvenstveno onoj rozamundaste gospođe Nade Subotić. Glavni glumački trio, daleko od iskonske strasti kao drugog naličja intriga i igara, u većinu momenata nezainteresirano nudi požudu na pladnju kao da je riječ o ćevapima ili bar kolačićima Marije Antoanete. Hladnoća razdoblja ne kroji se isključivo emotivnom nabijenošću protagonista pa je stoga taj kroj mogao izgledati i drukčije.

Primjerice, glazba Luke Kunčevića vješto se uklopila u kontekst ovog koliko za Europu značajnog, toliko ipak i dalekog, razdoblja velikog prevrata, da tu već možemo govoriti o redefiniranom pristupu ili barem težnji. Scenografski, u potpisu Vesne Režić, ta je težnja također prepoznatljiva – iako se čini da taj željeni minimalizam na Gavellinoj pozornici ipak ostavlja dojam zakrčenosti (višezastorni i višesagovski smjer ima dakako opravdanje u simulaciji dvora, ali katkad do razine nefunkcionane ironije). Uvođenje velikog kristalnog lustera oponirano spuštanjem seksualne ljuljačke iz inventara Nives Celzijus jedna je od uspješno izvedenih interpretacija tadašnjih društvenih kontrasta.

"Opasne veze" ipak su čvrsto vođen redateljski eksperiment, ako prihvaimo haenkaovsku dometnu terminologiju. Lemina vizija neosporno redefinira doživljavanje pa i novovjekog "rokokoa", ali s katkad previše ustupaka klasici kao ispravnoj mjeri stvari. U ovakvoj je izvedbi neobično golema moć stavljena u ruke samog ansambla – uz već spomenutu snalažljivu Nadu Subotić svoju je priliku željno, nekad i preželjno, grabila i Barbara Prpić tumačeći ulogu živahne, a naoko sramežljive, Cecile de Volanges. Ostatak interpretacije ovog vječno aktualnog teksta izgubio se u pretjeranoj koncentraciji nad čistoćom scenske komunikacije, a naoko brzo odrađenom radu s glumcem (za koje kao da treba vrijediti - ponašajte se kao i obično, glumite kakvi već jeste). Suvremenost teme ne povlači mehanički i suvremenost interpretacije, očito. Ovisi opet što očekujete, valjda.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj