mikronarativi
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Oktobarski salon, koji doduše zaviruje malo u rujan (počeo je 29.9.), a ni studenoga se neće brzo uplašiti (završava 11.11.), najveća je beogradska smotra suvremene likovne umjetnosti, a proteklih se godina transformirao i u jedno od vodećih regionalnih art događanja. Zavidnom statusu kumovao je i hrabri izbor kustosa koji su u Srbiju katkad doputovali s već krcatim kovčegom kontroverze, a uspješan niz koncepcija u 48. bi izdanju Salona trebao nastaviti Lorand Hegyi, mađarski povjesničar umjetnosti na radu u Francuskoj. Preporučuje Nataša Bodrožić.

 

Otkada je 2004. godine najveća beogradska smotra suvremene umjetnosti promijenila kurs i postala međunarodnom izložbom, Oktobarski salon iz godine u godinu privlači pažnju profesionalnih i širih krugova kao jedno od važnijih ili bar atraktivnijih balkanskih art događanja. Proteklih godina odabir kustosa bio je izuzetno važan potez i stoga vrlo promišljen, s obzirom na internacionalni kontekst i novu politiku Salona. Anda Rottenberg, žena koja je skandalizirala (desničarsku) poljsku javnost izlaganjem skulpture Pape pogođenog meteorom ("La nonna ora" Maurizia Cattelana) i stoga intervencijom poljske vlade izgubila mjesto ravnateljice Zacheta galerije, zbog "anti-katolicizma i anti-poljskog programa unutar svog umjetničkog djelovanja", izabrana je za kustosicu prvoga internacionalnoga Beogradskog salona. Logika ovakvog izbora nabijena je simbolikom, koliko u odnosu na "ideolgiju" novog Oktobarca (novo, beskompromisno, liberalno predstavljanje suvremene umjetnosti u postmiloševićevskoj Srbiji i njezino uključivanje u tokove demokratskog svijeta), toliko i marketinški (skandal koji je "potresao" međunarodnu scenu, a kustosica postala simbol beskompromisnosti i otpora gušenju slobode umjetničkog djelovanja). Naredne godine Oktobarac je preuzela Darka Radosavljević, još jedna energična žena, nezaobilazna osobnost srpske nezavisne art scene, jedna od osnivača "Remonta", nezavisne umjetničke organizacije koja je devedesetih okupljala/odgajala drugi tip umjetnika, kritičnih prema lokalnoj društveno-političkoj stvarnosti. Prošlogodišnji izbornik, Rene Block, inače i kustos nordijskog paviljona na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, renomirano je kustosko ime koje se vezuje uz brojne svjetske izložbe suvremene umjetnosti, a beogradska publika mogla je još prošle godine, prije Venecije, vidjeti radove nordijskih umjetnika. Gosti-kustosi, zajedno s organizatorom - Kulturnim Centrom Beograda, uspijevali su složiti art slagalicu koja je uglavnom vodila računa o lokalnom umjetničkom kontekstu koliko i o trendovima na međunarodnoj sceni, time stvarajući kredibilitet, ali i onu specifičnu auru koja i inače prati sve velike smotre suvremene umjetnosti ("Oktobarac je usmjeren ka stvaranju dijaloga između lokalne i nekih drugih scena."). Čini se da taj trend slijedi i ovogodišnja kustoska koncepcija mađarskog kustosa Loranda Hegyija koja, ovaj put i formalno razdvaja pristupe, nudeći grupaciju umjetnika vezanih više uz lokalne, mikro-kontekste, i one globalne, afirmirane, "art zvijezde" iz tri svjetske metropole, čiji je rad obilježio zadnjih par desetljeća umjetnosti na ovaj ili onaj način. Pod zajedničkim nazivom "Mikronarativi", kroz dvije paralelene priče, Hegyi pokušava predstaviti "umjetničku poruku, koja označava novi stav i novu orijentaciju umjetnika u epohi radikalizacije globalnih konflikata između političkih sistema, religija, ideologija i sociokulturnih vrijednosnih struktura".

Izložba "Mikronarativi" podijeljena je, dakle, u dva dijela. Prvi, najveći dio "Iskušenja malih realnosti – Mikro-zajednice" predstavlja međunarodne umjetnike srednje i mlađe generacije koji se suočavaju s problematikom kreiranja novih antropoloških konstelacija i mikrokomunitativnih situacija. Upadljiv je veliki broj umjetnica u ovom dijelu što možda ukazuje na to da nova umjetnost naše epohe ispoljava poseban afinitet prema mikrokomunitativnoj senzibilnosti, empatiji i emocionalnom angažmanu, odnosno sklonost k blagom, intimnom, profinjenom ophođenju s malim realnostima i, kao takva, pokazuje možda jedan izvjesni antimonumentalistički, ženski entitet. U ovoj grupaciji nalazi se i srpski predstavnik na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Mrđan Bajić čiji je rad, kao i sam srpski paviljon izazvao priličan interes i brojne reakcije posjetitelja Bijenala najrazličitijih profila.

U drugom dijelu, naziva "Urbana raskršća - New York, Pariz, Seoul", zamisao je predstaviti umjetnike iz tri metropole s tri različita kontinenta, koji se često vrednuju kao reference umjetničkih strategija mlađih generacija. Tri velegrada predstavljaju i tri različite kulturne tradicije i društvene organizacijske sustave, koje prihvaćaju mnogi umjetnici u današnjoj globalnoj kulturi i sve više ih prenose u druge kulturne centre. Hegyi je za ovaj dio izabrao umjetnike poput Christiana Boltanskog, Dennisa Oppenheima, Bertranda Laviera, Pierrea Soulagea i drugih.

Lorand Hegyi, kustos i povjesničar umjetnosti, trenutačno radi kao ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Saint Etienneu, Francuska. Ujedno je ugledni kritičar čiji je uži interes vezan za modernu i suvremenu umjetnost Centralne i Istočne Evrope. Autor je brojnih publikacija o suvremenoj umjetnosti i kulturnoj kritici. Bio je jedan od kustosa na 45. Bijenalu u Veneciji 1993., bijenala u Toyami 1993., umjetnički direktor Trijenala skulpture u Stuttgardu 1995., kustos 2. Bijenala u Valenciji 2003. godine. 

Oktobarski salon i ove godine ima popratna događanja koja će se odvijati tijekom rujna i listopada na različitim gradskim lokacijama, poput performansa beogradske umjetnice Snežane Arnautović i "ambijentalne transformacije" živopisnog  Nenada Rackovića u atraktivnom prostoru bivšeg turskog kupatila na Dorćolu, te happeninga grupe "Škart".

Beograd se nalazi oko 450 kilometara istočno od Zagreba, vrlo se jednostavno do njega dolazi vlakom ili autobusom, ima brojne hostele pristupačnih cijena i Oktobarski salon tek je jedan od razloga za posjetu.

likovnost
Autor   Nataša Bodrožić