arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Pišući o romanu "Nula Nemo" - ovogodišnjem dobitniku V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman - neki su se kritičari već upustili u špekulacije o tome kako etablirani pisci zaobilaze taj natječaj jer ne žele biti poraženi od "potpunih ili poluanonimaca i debitanata". Pritom međutim zaboravljaju kako je ovogodišnja pobjednica natječaja – Svjetlana Gjoni – ustvari prva debitantica u šestogodišnjoj povijesti te nagrade (prošlogodišnji je laureat Hrvoje Šalković prije osvajanja nagrade već imao iza sebe dva objavljena romana, iako su ga neki i unatoč tome smatrali i nazivali debitantom, a ni ostali laureati – Koščec, Mlakić, Špišić, Nura Bazdulj-Hubijar - nisu bili debitanti). Mišljenja sam da je takva situacija ustvari posljedica okrupnjavanja nakladničke scene dok su priče o taštini etabliranih pisaca, zbog koje oni navodno izbjegavaju taj natječaj, potaknute estradizacijskim motivima.

Za razliku od prošlogodišnjeg pobjednika Hrvoja Šalkovića, Svjetlana Gjoni ustrajava u samozatajnosti u intervjuima, iz kojih je moguće saznati tek kako se radi o umirovljenoj profesorici iz Zagreba. No i bez poznavanja tog podatka, čitanje njezina romana asocira upravo na školska predavanja koja se, kao što se još dobro sjećamo, gotovo u pravilu sastoje od nizanja prevelike gomile uglavnom nevažnih i suvišnih informacija. Nažalost, od slične boljke - koju bismo mogli uvjetno nazvati nekakvim 'sindromom hrvatskog prosvjetnog sustava' - pati i njezino pisanje. Istina, rukopis otvara intrigantna situacija s lešom muškarca odjevenog u žensku odjeću u poplavljenome stanu, no takav je kriminalistički motiv tek zamašnjak (pre)opširne priče o životima triju žena izloženima u zapisima koje policija pronalazi kod žene koju zatječu u spomenutom poplavljenom stanu. Čitatelj tako ustvari prati policijski prijevod rukopisa romana koji, na nagovor kćeri Ire, piše njezina majka Maša, razlažući u njemu osim svoje i kćerine, još i životnu priču vlastite majke, a Irine bake, Ane Vasiljevne.

Radi se o rukopisu prepunom asocijativnih digresivnih bljeskova koji razbijaju linearnost narativnog toka odvodeći često priču u sasvim nepredvidljivim smjerovima, što u početku zna biti intrigantno ali nakon nekog vremena počinje zamarati, posebno kad tematski primat preuzmu financijski mešetari, mafijaši i perači novca. Roman je pisan tzv. svakodnevnim, razgovornim jezikom, a osim Mašinog pripovijedanja u prvome licu, autorica pripovjednu palicu nerijetko predaje i Mašinoj kćeri Iri - studentici slikarstva u Beču - iznoseći u obliku upravnog govora neke dionice ispričane njezinim glasom, a koji rukopis osvježava elementima govora ulice, žargona i slenga. Priča je i prostorno i vremenski vrlo razvedena; brodeći različitim prostornim i vremenskim koordinatama (od logora u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, preko poslijeratnog SSSR-a pa sve do Zagreba osamdesetih godina i ovodobnog Beča) autorica razlaže tri životne priče ali i opisuje različite socijalno-društvene i političke sisteme (rigidni sovjetski spram nešto blažeg, bivšeg našeg jugo-socijalizma, te turbulentna, tranzicijska Hrvatska i  blagostanje suvremenog Beča), kao i raznolike životne stilove (umjetnosti i slikarstvu posvećena Ira, hedonizmu i narkoticima sklon homoseksualac Venio, intelektualno znatiželjna Maša, vulgarni materijalistički pragmatizam Katarine i Lojza). I inače vrlo razvedeno pripovijedanje autorica još dodatno garnira brojnim esejističkim razmatranjima mnogih tema poput suvremenog slikarstva, umjetnosti i književnosti, zdravstvenog i obrazovnog sustava ili popularne kulture osamdesetih godina, uz vrlo česte i brojne citate, i to uglavnom ruskih pisaca (najčešće Nabokova). Sve to nije bez šarma, a Svjetlana Gjoni osim velike načitanosti i upućenosti u npr. filozofiju i suvremenu kulturu ali i umjetnost nekoliko prošlih desetljeća, pokazuje i da vrlo pozorno, širom otvorenih očiju i vrlo kritički promatra svijet oko sebe. Međutim, antiklimaks otvorenog kraja priče prilično je kontraproduktivan, a i autoričina tvrdnja iz tzv. bilješke o piscu gdje kaže kako je "napisala roman jer je inače stalno prekidaju dok govori" u rukopisu nažalost također pronalazi uporište. Roman bi naime ostavljao puno bolji dojam da je autoricu i pri pisanju tu i tamo netko prekinuo - time naravno mislim na strogog urednika - koji bi građu očistio od čestih ponavljanja i brojnog suvišnog materijala koji je zagušio i onako prelabavo postavljenu fabulu za koju čitatelj nakon nekog vremena gotovo potpuno gubi zanimanje. Ukratko, Svjetlana Gjoni svakako ima što za reći, a sad joj preostaje naučiti na koji to način - uz prešućivanje manje bitnog i suvišnog - pisanim putem dojmljivo, pregledno i zanimljivo uobličiti.

Ocjena: 6/10

Iz knjige:

Sve je dobro za gonit vodku, tako Rusi kažu za peći rakiju. Glavno je da ima škroba koji daje alkoholno vrenje. U krugovima vojnika i povratnika iz ratnih logora spominju se akrobacije. Alkohol su destilirali iz strojnog ulja i to su pili. Pjesnik Jevtušenko jednu je pjesmu posvetio mornarima i s tugom i razumijevanjem govori kako nije bilo alkohola, pa su kupili i popili, svu zalihu kolonjske vode. Rusi je zovu odekolonj, uzimajući iz svih jezika u svoj nepromjenjenu riječ i ne brinući pretjerano o tome.

 

Iz arhive:
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.

"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
od viškova glava boli
"Nula Nemo"
Svjetlana Gjoni
V.B.Z., Zagreb, 2007.
 Autor    Božidar Alajbegović