nezasluženo kultni autor
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Hej, Nostradamuse!"
Douglas Coupland
Celeber, Zagreb 2005.

 

 

Posljednju dekadu dvadesetog stoljeća, kao izravni produkt ere postmodernizma, obilježila je tzv. "anything goes" pošast, od medija prepoznata kao bogomdana za samopromociju putem stvaranja tobožnjih trendova, odnosno promoviranja autora koji su navodno IN, koji su tobože COOL, te koji naposljetku, nakon bezgranične medijske adoracije, čak postaju i KULT. Naravno, za takav status najčešće nije bilo nužno nikakvo kvalitativno uporište, ali malo tko se usuđivao na to ukazati, jer onda "nisi cool", "nisi u trendu". Nego si "papak". Prepoznavši problem, Nomadovci su ga svojedobno čak okrstili "pop fašizmom" te mu se suprotstavljali karikirajućim uzdizanjem u nebesa imena poput Vuce ili B. Spears.

Dobar primjer autora kojemu je u takvoj klimi jedan jedini naslov bio dovoljan da dosegne kultni status jest Douglas Coupland. Naravno, radi se o njegovu prvijencu "Generacija X" (originalno objavljen 1991.) kojemu, unatoč svim brojnim manjkavostima, Coupland osim kultnog statusa može zahvaliti i pozamašan bankovni saldo.

"Generacija X" roman je zanemarive literarne vrijednosti, vrlo oskudne fabule, ali zato napučen gomilom međusobno neraspoznatljivih i krajnje iritantnih (ali navodno cool) likova lišenih ikakve karakterizacije, a koji su tu samo kako bi sipali (tek povremeno) dobre fore, a autor putem brojnih pop-kulturnih referenci dokazivao svoj dobar ukus (Btw, ne podsjeća li vas sve to na našega Krešimira Pintarića?). No Coupland je imao sreću da mediji u romanu prepoznaju materijal pogodan za stvaranje trenda te da njegove likove hladnih, ispraznih, hedonizmu i konzumerizmu okrenutih adolescenata prigrle kao modele cijele jedne generacije. Naravno, uslijedila je medijska eksploatacija i napuhavanje do krajnjih granica, pa je Coupland ni kriv ni dužan, i unatoč svom vrlo ograničenom i nejakom talentu i svojstvu da NE ZNA ISPRIČATI PRIČU, postao književnim guruom cijele jedne generacije i kako rekosmo, tzv. kultnim autorom.

No "Hej, Nostradamuse!", unatoč brojnim manjkavostima u pogledu strukture i razvoja fabule (ukratko: Coupland ni danas, dvanaest godina i osam romana kasnije, još uvijek nije u stanju ispričati priču!), u odnosu na razglašeni prvijenac ipak ostavlja kakav-takav solidan dojam. Roman govori o slučaju masakra umnogome nalik onome u srednjoj školi Columbine, ali se pritom, što je za pohvalu, ne bavi vinovnicima zločina nego njihovim žrtvama. Roman je sastavljen od četiri poglavlja, s različitim likom kao pripovjedačem u svakom od njih. Sam tijek masakra, uz povremene digresije kojima nam otkriva svoju ljubavnu priču (okrunjenu tajnim vjenčanjem sa školskim kolegom Jasonom) donosi nam Cheryl, sedamnaestogodišnja žrtva masovnog ubojstva u školskoj kantini. Ona, baš poput junakinje Seboldinih "Ljupkih kostiju", svoje viđenje događaja posreduje iz posmrtne "spokojne tmine u kojoj čeka da se otisne na Sljedeće Mjesto", a tragičnost situacije naglašena je činjenicom da se u kantini trebala naći sa Jasonom kako bi mu priopćila da je trudna. U drugom poglavlju ulogu naratora preuzima Jason koji se jedanaest godina nakon masakra još uvijek bori s depresijom uzrokovanom smrću Cheryl, a dodatno potenciranom njegovom usamljenošću i posvemašnjom alijenacijom od vlastite obitelji uslijed sukoba s ocem - vjerskim fanatikom.

Iako najdojmljivije, već prvo poglavlje otkriva fabularne i kompozicijske manjkavosti (Cherylino pripovijedanje zbunjujuće je isprekidano molitvama ostalih žrtava masakra) koje posebno uočljive postaju u drugom poglavlju. Osim ridikulozne karikiranosti i neuvjerljivosti likova ruskih mafijaša čija uloga odaje autorovu nemaštovitost i očitu fabularnu iskonstruiranost (a što dotadašnji meditativan, melankoličan ton romana nepotrebno skreće u smjeru krimića) drugo nam poglavlje donosi i začudne, neelaborirane i nepotrebne dionice Jasonove (narkomanske?) nesvjestice koje autoru služe kao paravan za fabularne nelogičnosti. Inače, događaje i svoje impresije Jason posreduje putem zapisa upućenih svojim nećacima a to nakon nekog vremena Coupland potpuno smeće s uma, što posebno zbunjuje i iritira kod epizode Jasonova susreta s istim tim nećacima.

U trećem poglavlju pripovjedačku palicu preuzima Heather koja svojom ljubavlju Jasonu pokušava izgnati tragične slike iz sjećanja, ali i sama postaje posrednom žrtvom nesretnih događaja od prije petnaest godina. Tu se ogranak radnje vezan uz lažnu vidovnjakinju ispostavlja potpuno suvišnim jer je očito da je jedina prava fabularna uloga Heather bila vratiti lik Jasonova oca, vjerskog fanatika Rega, ponovo u priču. Zadnje, desetak stranica dugo poglavlje s Regom kao naratorom po emocionalnoj je nabijenosti u rangu s početnim, ali Regovo predsmrtno, prekasno buđenje humanosti, odnosno nategnuto emocionalno osvještenje i svojevrsno intimno iskupljenje tog kršćanskog fundamentalista ostavlja dojam isforsiranosti i neuvjerljivosti.

Pohvalno je što se Coupland suzdržava od eksploatacije potentne teme školskog masovnog ubojstva već je spušta na ljudsku razinu, koncentrirajući se na posljedice, odnosno na žrtve i njihovo intimno proživljavanje tragedije. Satirička oštrica ponovo je prisutna, ali je (za razliku od Bookerom nagrađenog tematskog srodnika, romana "Vernon God Little") Coupland ne usmjerava k senzacijama gladnim medijima već vjerskom fundamentalizmu koje u svom "pravovjernom zanosu" i kod žrtve prepoznaje krivicu, hrabrost "promiče" u oholost, a i u nedužnog uspijeva probuditi grizodušje.

Couplandova autorska narcisoidnost donekle je zatomljena (iako iskrsava u završnoj dobrohotnosti očitovanoj u nategnutoj karakternoj transformaciji Regovog lika), vatrometna kakofonija međusobno suprotstavljenih glasova zamijenjena je mirnijim, serioznijim diskursom, neka su nešto dublja pitanja dotaknuta, a hladne, iritantne, isprazne i priglupe, te nezanimljive i međusobno neraspoznatljive karikature (iz "Generacije X") mjesto su ustupile likovima od krvi i mesa do kojih je čitatelju stalo. Na koncu, ostaje nam da se strpimo... Pa tko zna? Možda Couplanda u međuvremenu netko poduči KAKO ISPRIČATI PRIČU te nas on jednoga dana iznenadi zaokruženom, tečno izloženom fabulom, lišenom nelogičnosti, suvišnih ogranaka, "krivih srastanja" i vidljivih šavova. A dotad snatrimo o pravednijem svijetu u kojemu će medijsku i čitateljsku pozornost privlačiti autori koji to zaslužuju...

Ocjena: 5/10

 

Iz knjige:

''Kao i svi gledao sam one filmove o životu u vojarnama u kojima zli obučni narednici, kojima umjesto leđne moždine kola kobrin otrov, osuđuju vojake na šest godina zahodskih dužnosti zbog nepropisno presavijenog kuta plahte. No, za razliku od većine ljudi, ja moram otići iz kina ili promijeniti program jer me to podsjeća na moj život dok sam bio dijete.''

 

Iz arhive:
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović