plavi jahači, žute krave
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Izložba „Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma“ u Galeriji Klovićevi dvori predstavlja radove jednog od najznačajnijih pokreta u povijesti moderne europske umjetnosti. Prema sudu Marka Sjekavice, najzanimljiviji dio postava upravo je onaj koji otkriva manje poznata imena kao što su Lesser ili Schmidt-Rottluff. Dakako, i ljubitelji Kandinskog, Dixa, Kleea ili Kirschnera neće ostati zakinuti ako do 20. siječnja posjete Klovićeve dvore. Dobre i loše strane postava secira naš kritičar.

 

Gledati izložbu njemačkoga ekspresionizma, koja se upravo predstavlja u Klovićevim dvorima, kroz prizmu materijalne vrijednosti pojedinih eksponata, kao što su, prilikom njezinoga otvaranja, učinili neki naši masovni mediji, odraz je ozbiljnog upliva u konzumeristički način percipiranja svijeta koji nas okružuje, potpuno odvojenog od rezoniranja o likovnosti izloženih djela ili o poetici i značenju dotičnog umjetničkog pravca. Ekspresionizma.

Iako mnijem da mi je povijest umjetnosti blisko područje, imena velikog dijela, u ovom kulturnom događaju objedinjenih, umjetnika za mene su bila velika nepoznanica. Siguran sam da prosječni posjetitelj, koji je vrlo izgledno samim činom posjeta i iskazanim interesom ujedno i ljubitelj lijepih umjetnosti, potpisuje ovo nepoznavanje. Kandinski, Dix, Klee, Kirschner u ovom su slučaju ona otprije poznata, zvučna i slavna, ako baš hoćete, manjina. A stvarno oduševljenje se ponekad, kako to mudrost poučava, krije u skrivenom, novom, nepoznatom. Za mene su to bili Uryl Lesser i njegov "Noćni Berlin" iz 1919., koji svojom mračno – osvijetljenom atmosferom kišnog metropolisa, kroz zelenkasti spleen, akcelerator ulične rasvjete i jedan in flagranti ulovljeni tramvaj, pogađa direktno u antene mojih osjetila. "Pralje na obali" od Karla Schmidt-Rottluffa, posložene u ovaj šareni kadar 1921., svojim velikim i malim tijelima, surferskim valovima vode, lelujavošću obale, više su neko zaigrano, nježno i ženstveno problematiziranje teme, uz predskazanje zvukova Beach Boysa, nego sumorna i realistička evokacija na, s današnjeg očišta uopće teško zamisliv taj ubitačno teški manualni rad žena, prije izuma najprije mehaničke, a zatim električne perilice rublja. Perilice kao snažnog instrumenta, po meni, pa čak i tehničkog preduvjeta feminističkog pokreta.

"Lučka scena" autora Gustava Wunderwalda svojim intenzivnim i neprirodnim koloritom također je daleka onom turobnom prikazu lučkoga svijeta bijede, kojega je Jacques Brel tako savršeno snažno i sjetno utjelovio, pjevajući o amsterdamskim mornarima lučkim, koji se se rađaju i piju i piju i pišaju i umiru.

Šarenilo, provokativnost, nesklad boja, tipična za grupu "die Brücke" (hrvatski, "Most") za koju je po prvi puta u Njemačkoj, nota bene, upotrebljen naziv ekspresionizam, pokazatelj je odmaka od mimezisa prema jednoj izvjesnoj mogućnosti transformacije zbilje, koju umjetnost pruža. Druga važna grupa njemačkog ekspresionizma nosi ime "Der Blaue Reiter" ("Plavi jahač“). Pomaknuti odnos prema boji i formi ekspresionistima nipošto ne oduzima serioznost diskursa. Umjetnost ekspresionizma je i određena borba za umjetnost kao takvu, propitivanje i traženje metafizičkih vrijednosti u aktualnoj stvarnosti. Ovaj odmak od ustaljenih vrijednosti i stavova građanske klase, koja je tada, samim početkom, a onda desetih i dvadesetih godina dvadesetog vijeka, već stasala i uspostavila svoje društvene i moralne paradigme, doveo je i do toga da se u totalitarnim režimima nacizma, ali i komunizma, koji su uslijedili, ova umjetnost smatrala degeneriranom, bolesnom i zastranjenom umjetnošću te je kao takva sustavno negirana i uništavana. Jer je željela ukazati na mogućnost jednog potpuno drukčijeg pogleda na svijet, u kojem su krave zelene i crvene (e.g. Franz Marc, "Krave pod drvećem", 1910/11), skladni pejsaži prenaglašenih, kričavih kolorita (recimo Vasilij Kandinski, "Murnau – jesenski krajolik s brodicama", 1908.), likovi krajnje stilizirani i intencionalno svedeni na primitivne i infantilne forme, vode potoka ljubičaste i zelene (za oba navoda koja prethode dobar je primjer rad Ernsta Ludwiga Kirschnera iz 1911. godine, nazvan "Kupačice u gorskom potoku"). Ekspresionizam predstavlja opoziciju krajobraznom, političkom, ekonomskom i socijalnom sivilu, uzrokovanom (za određene društvene slojeve) eksplozivnim tehnološkim napretkom i jurećom industrijalizacijom.

Boja tijela prikazanih likova u djelima slikara ekspresionista čini mi se poput ekspresije stanja duha. Izražaja duha. Francuska riječ za izražaj je l'expression, koja je etimološko izvorište naziva ovog smjera u modernoj umjetnosti. Plošnost koju uvodi primjerice Kandinski predstavlja prvi korak u borbi protiv naturalizma. Njegovi postupci devolumenizacije, uklanjanja detalja, pa čak i uklanjanja prirodnih formi, doveli su do prevođenja konkretnog u apstraktno, pejsaža u svijet šara i obrisa, pravca poznatog kao apstraktni ekspresionizam.

Od prezentiranog kiparstva najviše su me osvojili "Monumentalno poprsje Herwartha Waldena", umjetnika Williama Wauera te "Erotika" Rudolfa Bellinga. Oboje u bronci.

Muzeološki gledano, manjkavosti zagrebačke jesenske izložbe postoje. Pompa u najavama i marketingu, koja je s ekonomskog aspekta dobrodošla i pozitivna, nije pronašla svoj korelat u samom postavu, iako je uspostavljena svojevrsna nit koja ga povezuje i zatvara u jednu smislenu cjelinu. Estetski prihvatljiv postav, dobre pozadine i rasvjeta, ipak su ugroženi slabom komunikativnošću izložbe, nedosljednim i nedovoljnim pozicioniranjem same likovnosti ekspresionizma u jedan širi društveno-povijesni milje, puka dosada i loša koncepcija sitnim slovima pisanih, s previše suvišnih podataka nafilanih i nisko-informativnih legendi. Za ovako veliki broj umjetnika i umjetnica koji se predstavljaju, doživljavam pogrešnim davanje biografije svakog pojedinog od njih na zidove jer to posjetitelje umara i odbija. Zar ionako sve to vrlo lako ne mogu pronaći na Internetu ili u obližnjoj nekoj knjižnici, pa čak i doma na polici? Puno bi više govorila pokoja, možda i poetična biografska crtica za svakog autora/autoricu, u većem fontu zalijepljena na zid, od šture i suhoparne faktografije, tipa: rodio se... školovao se... oženio se... umro je. Točka.

Film o Kirschneru jest taj drugi pristup u približavanju umjetnikova života publici, koji ovdje sugeriram, ali 80-minutni film nije prikladan izložbama i ne može se smatrati niti crtom, kamoli crticom. Stolci su neudobni i ružni za izložbu koja pretendira na ekskluzivu.

Naslov izložbe "Tiha pobuna" shvatio sam, ne doživljavajući promjenu koju je ekspresionizam donio, nikako kao tihu, više kao afirmaciju nekih zanimljivih i sjajnih imena, nedovoljno poznatih široj (mislim tu na van-njemačku i ne-povjesničarsko-umjetničku), pa tako i hrvatskoj javnosti. Tako da ću završiti umjesto s kritikom, s još nekima od aduta, koje ova bogata izložba, prikupljajući ih iz mahom njemačkih muzeja i privatnih kolekcija, pruža na uvid zagrebačkoj publici. Aleksej Jawlenski - "Djevojčica s crvenom mašnom", Mariana Verefkinova - "U kavani", Heinrich Campendonk - "Visoka slika – šetnja", Otto Dix - "Mrtva priroda s udovičkim velom". Priznajte da vam baš i nisu otprije poznata ova djela! Zato sugeriram da sami otkrijete koliko je tiha njihova pobuna.

likovnost
Autor   Marko Sjekavica