od hollywooda do prištine
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Mick Jagger, Jude Law, John Malkovitch, Luciano Pavarotti, Paris Hilton, Pamela Anderson, Madonna, Britney Spears, Elton John, Naomi Campbell... Na jednoj strani. Salvador, Nikaragva, Bosna, Kosovo na drugoj. Ovaj, neki bi rekli, perverzan spoj, materijaliziran u fotografskoj izložbi "Men, war and peace", može se pogledati u Fondaciji Helmuta Newtona u Berlinu. Newtonovi radovi i oni Davida LaChapellea te Jamesa Nachtweya, dodatna su pozivnica ako već idete na Transmediale ili Berlinale, tvrdi Nataša Bodrožić.

 

U Fondaciji Helmuta Newtona, u Berlinu, do 20.svibnja traje izložba "Men, war and peace". Radi se o konceptu koji je spojio tri različita fotografska izraza: Amerikance Davida LaChapellea i Jamesa Nachtweya, s jedne, i možda najprepoznatljivijeg fotografa uopće, Helmuta Newtona, s druge strane. Još otkad je utemeljio svoju fondaciju 2003. godine, sam Helmut Newton inzistirao je na tome da to ne bude "mrtvi muzej" već "živa institucija", prostor sučeljavanja različitih umjetničkih estetika, te da uz njegove, vječno intrigantne radove, budu izloženi i oni drugih fotografa, dozvoljavajući da njihova djela uđu u dijalog s Newtonovima.

Helmut Newton rođen je u Berlinu 1920. godine. Krajem pedesetih počinje raditi za engleski Vogue i uskoro izaziva revoluciju modne fotografije. Umjesto do tada sterilnog prikaza žene, "vješalice" za odjeću, Newton stvara novi stil modne fotografije koji otkriva njegov izrazit osjećaj za duh vremena i stvarnost koja ga okružuje. Kombinirajući arogantno samopouzdanje i samosvijest s dobrovoljnom potčinjenošću, u svojim prikazima žena dotiče osjetljivo pitanje, dilemu koja još nije razriješena ni u okviru raznih feminističkih pokreta, ni među ženama uopće: kako zahtijevati svoj udio u vlasti, boriti se za moć odlučivanja, bez istovremenog odricanja od svog tradicionalnog ženskog identiteta? U isto vrijeme, profesionalni teaser, igrao se nagonima, proizvodio želju, dok je sam objekt želje oduzimao promatraču, činio ga hladnim i nedostižnim. "Tjelesnost iza tjelesnosti, fetiš iznad fetišizma, uživanje kroz želju, što je i bit samog uživanja baš zato što što je želja fizički neostvariva", Newtonova je ideja erotizma koja se provlači na njegovim fotografijama.

U okviru izložbe "Men, war and peace" Newtonovi portreti muškaraca izloženi su uz široku selekciju radova dvojice američkih fotografa, upravo da bi se podcrtalo da nisu samo žene i seksualnost, ili bolje rečeno erotika, ono što ga je u okviru fotografije zanimalo (ili barem da mu to nije bio isključivi interes). Odjeveni muškarci, uglavnom slavni, celebrityji poput Micka Jaggera, Judea Lawa, Johna Malkovitcha ili Luciana Pavarottija poziraju pred VIP objektivom. Rezultat su poznata lica zaustavljena u vremenu i prostoru, ali i cijela priča ispletena oko tih "nad-ljudi", fotografska beatifikacija, kompozicija koja odaje dojam preciznosti i smisao za detalj. Ne izostaje tu ni prepoznatljiva Newtonova sklonost "iščašenju", ovdje suptilno umotana u dojam sasvim obične, gotovo "prirodne" situacije u kojoj, i inače, egzistiraju superstarovi.

David LaChapelle svojevrsni je Newton u koloru (zapravo, "barokni" Newton u koloru). Paris Hilton, Pamela Anderson, Madonna, Britney Spears, Elton John, Naomi Campbell i uopće svaka zvijezda koja imalo drži do sebe pozirala je pred objektivom ovog fotografa, predajući se u potpunosti njegovoj volji.

LaChapelleovu stilsku bazu sačinjavaju opsesivno izrađeni scenariji koji se zasnivaju na ekstremno artificijalnoj scenografiji, često i gomilanju detalja među kojima sjede, leže ili stoje neki od najvažnijih proizvoda američke tvornice snova; glumci, pjevači, starlete, koji su svi jednom krenuli prašnjavom cestom po svojih pet minuta slave. Njegovi radovi su i vrišteći, predapokaliptični pejzaži Hollywooda, vizualno agresivni prikazi hedonizma u svojoj finalnoj fazi. Počeci umjetničkog rada Davida LaChapellea vezuju se uz medij modne fotografije, baš kao i Newtonovi, odakle je skrenuo u sferu umjetnosti, koristeći sva sredstva suvremene tehnologije u procesu stvaranja. Upravo tu se razlikuje od svog njemačkog prethodnika koji je svoje savršene crno-bijele prikaze razvijao pod crvenim svjetlom, u skromnosti tamne komore. Mnogi u LaChapelleu vide Newtonova nasljednika. Unatoč evidentnim razlikama, moguće je spoznati i njihovu sličnost u tretmanu subjekata, senzibilitetu i zajedničkom shvaćanju toga što fotografija zaista jest. U tom smislu, svakako je zanimljivo njihove radove vidjeti kako stoje jedan uz drugi.

Priča o muškarcima, ratu i miru nastavlja se radovima Jamesa Nachtweya. Izbor upravo ovog fotografa, u ovom postavu, mnogi su ocijenili kontroverznim jer izlaganje njegovih gotovo nadrealnih, ali bolno stvarnih ratnih prizora u kombinaciji s frivolnim holivudskim zvijezdama smatraju neprikladnim. Kritičari izložbe mišljenja su da suprotstavljanje ovako različitih sadržaja umanjuje važnost i težinu koju imaju Nachtweyeve fotografije. Još od studentskih dana fasciniran slikama vijetnamskog rata i američkog pokreta za ljudska prava, Nachtwey se posvetio fotografiji, dokumentiranju ratova, sukoba i kritičnih socijalnih prilika. Od Salvadora i Nikaragve do Bosne i Kosova, bio je prisutan, bilježio je svojom kamerom, svjedočio slikama o ostacima ljudskog života. Izrazito snažne, makabristički lijepe, njegove fotografije toliko su savršene da je teško povjerovati da se tu ne radi o namještenoj sceni, prizoru iz filma.

Ako vas u skorije vrijeme put nanese u Berlin, bilo da idete na "Transmediale", "Berlinale" ili za nekim svojim poslom, svakako se isplati otići i do muzeja fotografije, odnosno Fondacije Helmuta Newtona, pogledati ovu izložbu.

likovnost
 Autor    Nataša Bodrožić