arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Iz tzv. bilješke o piscu romana ''Nestali ljudi'' saznajemo kako je autorica Ljiljana Filipović rođena Zagrepčanka koja je habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Saznajemo također da se osim znanstvenim radom i pisanjem studija iz filozofije i psihoanalize, Ljiljana Filipović bavi i pisanjem proze te da je, uz desetak radio-drama, objavila i tri romana. A baš kao što junak njezina novoga romana ne uspijeva odvojiti profesionalni život od privatnoga, tako se i Ljiljana Filipović u svome romanu bavi temama kojima je zaokupljena u svome profesionalnome, znanstvenome radu.

Junak romana ''Nestali ljudi'' je neimenovani inspektor zaposlen u policijskom arhivu neriješenih slučajeva nestalih ljudi. Radi se o razvedenom usamljeniku i introvertitu koji svoj život svjesno lišava događaja i uzbuđenja, a dane provodi pišući romane, dok je jedina osoba s kojom se povremeno druži njegova kći Marka. Romane piše iz zabave, nanizao ih je već preko 140 i ne želi ih objavljivati. Romani, smatrao je inspektor, trebaju biti jednostavni, moraju čitatelju ispunjavati dušu, i lijepo završavati. Upravo je stoga specifičnost tih romana to što - nakon uspješnog razrješenja i sretnog završetka – svi njegovi glavni likovi nestaju. Inspektor čini da mu likovi neobjašnjivo nestanu, uplivom neke više sile, i to zato što se boji gledati kako nakon sretnog završetka upadaju u nekakve neprilike. Roman je Ljiljane Filipović tako prepun sinopsisa i fabula inspektorovih romana, među kojima ima uistinu zanimljivih ideja od kojih pojedine svakako zavređuju širu razradu, ako ne romanesknu onda bar u formatu kratke priče. No, osim fabula njegovih romana, ''Nestali ljud'' ispunjeni su i brojnim opisima inspektorovih snova koje on, uz svoje romane, prepričava kćeri Marki. Upravo njegovi susreti s kćeri - a koji se redovito pretvaraju u ''konfuzne konverzacijske partije šaha'' - čine labav fabularni okvir u slučaju proze lišene čvrste okosnice u smislu zaokružene i dovršene radnje. Radi se, naime, o naoko prilično konfuznoj, asocijativnoj prozi izlomljene strukture i eliptičnog pripovijedanja; o romanu snolike ali povremeno mračne, kafkijanske atmosfere, prepunom nadrealnih, apsurdnih situacija na granici stvarnosti i mašte, odnosno jave i sna, pa čitatelju nije uvijek jasno svjedoči li nekom novom inspektorovu snu, njegovom umišljaju odnosno fabularnoj sekvenci njegove proze, ili se ipak radi o stvarnosti. Odnosno njegovom, vrlo specifičnom doživljavanju iste. Pri čemu je doslovno sve - pa tako čak i postojanje npr. inspektorove kćeri kao stvarnog sugovornika - vrlo upitno, i nikada jednoznačno.

Nakon što odluči pokušati riješiti barem jedan slučaj iz arhiva nestalih osoba - i to onaj nestaloga antropologa – inspektorov se život sve više pretvara u presliku njegove psihe, uz očit paralelizam njegovih misli i događaja, ali i sve izraženiji upliv profesije u intimu. U svojim romanima inspektor je uvijek izričito izbjegavao pisati o sebi dok njegovi likovi sada sve više postaju njemu nalik. Događaji na papiru i u stvarnosti počinju se pretapati, a pisac preuzima identitet svojih likova, prelazeći iz prostora aktualne stvarnosti u prostor papira, na stranice svoga romana, osvješćujući na taj način konačno i vlastitu poziciju nestale osobe. ''Nestali ljudi'' ispostavljaju se tako romanom o samoći, o ljudima ''zakopanima u život'', ''prisutnima no ne i prisustvujućima'', ponajbolje utjelovljenima u čovjeku na kojega inspektor u svojoj potrazi za nestalim antropologom nailazi, a koji, nakon što mu posjeku jablan iz dvorišta, ostaje ''bez horizonta, bez 49 godina pogleda, bez najvažnijeg dijela svoga vidika'', a bez kojega nikako ne može živjeti, jer ''kome će sad ujutro slati sjećanja na snove'', kome će pogledom prenositi ono što je vidio, što misli, čuje i osjeća? 

Osim temom samoće, autorica se bavi i uplivom nesvjesnoga u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog, dok doppelgaengerskim motivom izjednačavanja pisca i lika Ljiljana Filipović progovara i o prožimanju svijeta književnog djela i piščeve stvarnosti, odnosno nesvjesnoj (premda čak možda i neželjenoj) identifikaciji autora i lika. Približavajući se kraju, rukopis postaje sve teže prohodnim, sve više ispunjen simbolima, referencama i citatima, od kojih su najbrojniji oni Jamesa Joycea iz ''Mladosti umjetnika'' čije je rečenice, na način zanimljive stilske vježbe, autorica skladno učinila dijelom svoga rukopisna tkiva, značenjski ih uspješno uklopivši u svoj tekst.

U poplavi pojednostavljene, žurnalističkim jezikom pisane proze namijenjene razonodi, ''Nestali ljudi'' svakako su rijetka i dobrodošla iznimka koja traži strpljiva, intelektualnom izazovu sklona čitatelja, pripravna na opetovano iščitavanje pojedinih dionica, ako ne možda čak i čitava štiva.

Ocjena: 7/10

 

Iz knjige:

- Kamo nestaju? – promrmljao je preslagujući fascikle. Oduvijek ga je zbunjivalo kako nešto može nestati u ništa. Ne kako iz ništa nastaje nešto. Smatrao je to nevažnim fizikalnim pitanjem vidljivosti. No, ne i obrnuto. To nešto u ništa, netragom, to ga je proganjalo.

 


Iz arhive:
"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
zahtjevan kafkijanski roman
"Nestali ljudi"
Ljiljana Filipović
Profil, Zagreb, 2007.
 Autor    Božidar Alajbegović