spomenik palim junacima
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Imitirajući folklor podizanja spomenika kao simbola ujedinjenja nacije ili grupacije, Queer Zagreb nedavno je na križanju ulica Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića podigao spomen-ploču upravo toj dvojici. Dok se raspravlja treba li svoju ulicu prije dobiti Račan ili Tuđman, Nazorova i Kovačićeva na proplanku su se već pomilovale, sada i u obliku obilježja palim junacima, odnosno uzdignutom ponosu. Marko Sjekavica pita se zašto nam licemjeri prešućuju muškoljube, dok Petrarcu bez Laure razumjeti ne možemo.

 

Proplanak u blizini samog središta grada. Prepun pasa, drveća, ljudi i ptica. Predio okrepe za mens i corpus, na kojem se dodiruju ulice Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića. Zelena trava po kojoj stari elgrekovsko izduženi, zeleni Satir Nazor umorno korača u potrazi za svojim Kentaurom. Odnedavno i mjesto spomena na imaginarni dodir dvojice pjesnika, njihov davni tamošnji dejt, posredovan od doktora Hansa Christiana Zabludovskog i jedan krik dragoj omamljujućoj slobodi. Queer Zagreb, koji je od 7. do 12. svibnja ove godine dominantno istraživao regionalni postsocijalistički i tranzicijski kvir identitet, zajedno sa Željkom Zoricom, istraživačem fantastičnog bestijarija, bliskim prijateljem doktora Zabludovskog i kroničarem njegovih vrlih pustolovina, ukopali su u taj idilični gaj mramor-ploču crne boje sa slovima od zlata. I prije same akcije postavljanja ista je ploča izazvala reakcije. A to joj je, osim mrmora o minulim danima, upućenog opijenom namjerniku, koji se ispružio podno Nazorovih nogu, da gleda, kroz njega brončanog, nebo, ujedno i bio cilj. Potaknula je rasprave u akademskim, književnim, aktivističkim, političkim, politikantskim, studentskim, (malo)građanskim, navijačkim i inim krugovima. Pozitivno i negativno obojene. Nijansirane. Književno-interpretacijske tematike. Tračerske i kafanske. Društveno angažirane, prosvjetiteljske. Umjetničke. Ljuvene. Pederske. Mnemozofske. Političko-agitantske i licemjerne. Nastrane. Drukčije. Narodnoosloboditeljske.

Otkrivanje ovog mnemé kamena, kolektivno-memorijskog biljega neuobičajene vrste, odigralo se u opuštenoj, pače ladanjskoj, proljetnoj atmosferi. Unatoč prisutnosti kordona policajaca i zaštitara koji su se i sami u nedostatku posla lagano opustili u dionizijskoj popodnevnoj atmosferi. Žice gudačkog kvarteta. LeZbor i njihova izvedba Internacionale kao evokacija na antifašistički kontekst Nazora i Kovačića. U osvit ratnih zora. I antifašistički kontekst Zabludovskog i Queera (festivala koji je u svojih pet godina zasigurno pridonio detotalitarizaciji i humanizaciji našeg društva) danas, koji i dalje, u dobrano izmijenjenim okolnostima i brzinama, ostaje itekako aktualan i suvremen diskurs. U osvit nekih novih zora. Senka Bulić i Luka Dragić donijeli su sa sobom umjesto piknik košara ili pak u njima stihove. I naizmjence recitirali. Kovačić. Nazor. Kovačić. Nazor. Nazor. Kovačić. Tijela plesačica koja progovaraju jezikom suvremenog plesa. Padaju iskasapljena u Jamu. U krvavu rijeku. I iz livade uskrsavaju. Pachelbelov milozvučni Kanon. Koji se nakon odlaska živih muzičara razlijevao proplankom iz velikih crnih zvučnika (a ja strahovao da se moj beba-kučak Lane ne popiša po istima i uzrokuje kratki spoj). Ponovo i ponovo. Desetak i više puta. Kao da se izvjesni trenutak fantastičnog susreta dvojice majstora od riječi i stiha uporno vraćao i ponavljao, da bi se, eto, što dublje urezao i usidrio u kolektivnoj svijesti, u tkivu nacionalnog identiteta i nematerijalne baštine iz kojih je dugo vremena bio sustavno i uporno isključivan. Čak i kao mogućnost. Mislim naravno na možebitnu nježnu stranu toga susreta. Na ljubav nježnu Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića. Satira i Kentaura. O kojoj poneki tragovi i postoje. U vidu urbane predaje, uspomena njihovih znanaca, prijatelja i suvremenika, a ponajviše intimne, nježne i bliske korespondencije dvojice bitnih hrvatskih književnika dvadesetog stoljeća, čija imena danas nose značajne nacionalne nagrade za književnost i poeziju. Koja je sustavno i ciljano bila prešućivana i zataškavana desetljećima. Ostavljana postrani književno-povijesnih pristupa i analiza, kao i školskih programa.

Stotine je razloga zbog kojih su nam u školi prešutjeli da su primjerice Michelangelo, Leonardo, Verlaine, Proust, Williams, Lorca, Wilde, Pessoa, Vojnović, Čajkovski, Pasolini, Cocteau i neki drugi o kojima je bilo riječi u izučavanju vještina kao što su  povijest ili filozofija, bili homoseksualci. Ni riječi o Platonovu "Fedru". Niti o Hadrijanovom Antinoju. Ni aluzije na Gainsbourgov "Je t'aime, moi non plus", kao ni na Fellinijev po Petroniju "Satyricon". Itd. Etc. Etc. Ti fakti muškoga muželjublja i oni ženskoga ženoljublja nisu ni presudni, niti bi ikako trebali biti posebno akcentuirani, ali bi morali postatiti uvažavani kao bitan dio osobnosti osobe o čijem je djelu već riječ. Mogli bi biti također značajni za određenu vrstu interpretacije pojedinog (umjetničkog) djela. Jer zašto bi prilikom pristupa Petrarcinom književnom djelu njegova ljubav prema Lauri bila uzdignuta na razinu mita, zašto bi se samim spomenom Henrika VIII. u prikolicu nekog općega znanja ukrcalo njegovo mnoštvo žena, zašto bi nadalje, studirajući Picassovo djelo, njegova strast i intimni život bili usko vezivani uz njegove različite stvaralačke faze, a u isto vrijeme bi mladići Aleksandra Makedonskoga, istinska priroda Ahilejeve tuge za Patroklom, podatak da je Publije Vergilije Maron "u seksu bio skloniji dječacima, među kojima je najviše ljubio Cebeta i Aleksandra", zatim Rimbaudove čežnje, Gideova homoerotičnost i njegova javna obrana homoseksualnosti 1924. godine ili poljupci Tamare de Lempicke i Marlene Dietrich, korijeni i okviri psihoza Virginije Woolf... bili gurnuti u mrak zaborava i odricanja.

Hipokrizijom nazivam i držim javno glasanje stanovitog gospodina koji se svojedobno, izvan karnevala ili pak muzeja, maškarao s konjem u Jelačića bana, kad on konsterniran, u svijetu vlastitoga srednjovjekovnog ili možda puritanskog morala, osuđuje i sam spomen intimnih spona Nazora i Kovačića. A kamoli njihovo utiranje u tlo našeg kulturno-povijesnog identiteta. A u istome svome pisanju I. G. Kovačića navodi kao "velikog ženskara". Nije li zlobno i poremećeno Goranovu eventualnu ljubav prema muškarcu Vladimiru napadati i gaziti pod krinkom zaštite pjesničke privatnosti onoga koji se više ne može braniti, a paralelno isticati njegovo eventualno ženskarstvo, kao tobože prihvatljiv i jak protuargument homoseksualnosti.

Iskreno, mene niti ne zanima jesu li Kovačić i Nazor zaista bili ljubavnici. Neka se time bavi doktor Hans Christian Zabludovsky. I neki drugi stručnjaci s katedri za hrvatski jezik i književnost, komparativisti i povjesničari. Umjetnici. Zanima me samo da se njihova snaga, poetika i veličina i ugled ni djelićem ne okrhnu, u ovom našem čudljivom društvu koje ipak polako duhovno stasa, ukoliko vatreno ćućenje Kentaura i Satira izroni jednom na svjetlo dana. Zanima me mogućnost opstanka njih kao ljubavnika danas. Makar u školskim udžbenicima, književnim kritikama, blokovima kamena, umjetničkim djelima. 

mikser
Autor    Marko Sjekavica