ormar s greškom
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Mala Lucy prva je zakoračila u svijet s one strane ormara. I to je dobro. Dobro je i što je s druge strane zgođušni faun te neodoljiva Bijela vještica. Dobro je što lav Aslan vabi da ga mekog opipate i u njegovoj se grivi ugnijezdite. Vizualno ispeglani film pati, međutim, od potpuno površnog buđenja gledateljske empatije. Bože dragi, pa propada cijeli jedan svijet! Zašto nam je svejedno? Jesu li "Kronike iz Narnije" tek prezentacija novih tehnoloških dostignuća ili bi mogle biti i više od tek gledljivog filma?

 

U doba kad je holivudska i ina filmska mašinerija dosegla nekad nenaslutive razine pretakanja opuštene ljudske mašte u napete filmske scene, gotovo je nevjerojatno na provjerenom literarnom predlošku, uspješno iskušanom u obliku nekadašnje BBC-jeve TV serije, razočarati ljubitelje fantasy žanra. U najnovijem proizvodu takvog "Lord of the Rings" – "Harry Potter" slijeda, "Kronike iz Narnije: Lav, vještica i ormar" su nažalost loše realizirana ekranizacija čijoj sudbini ne pomažu niti vrsni specijalni efekti, niti poneka savršeno odigrana uloga, a bogme niti suštinska i lako prepoznatljiva scenaristička podloga o dobru i zlu.

Ne treba, naravno, prognozirati lošu prođu kod publike; mnogi od pobrojanih aduta producenata (Walt Disney i Walden Media) sigurno privlače i privlačit će u kinodvorane, što će se u konačnici vidjeti i u finom novčanom saldu. Ono što, međutim, tužno obilježava filmski debi Andrewa Adamsona (žalosno je što fimski slijedi neusporedivi animirani – dolazi, naime, nakon "Shreka" koji je, u jednako fantastičnom, izmaštanom svijetu, realizirao s maksimalnom učinkovitosti) jest dramaturška neujednačenost, katkad potpuna lišenost emotivnog naboja (pozitivnog/negativnog) i skandalozan odabir glavnoga glumca: dječaka-junaka Petera glumi debitant William Moseley, sin engleskog kinematografa Petera Moseleya (preporuka, veza?) koji je svojom očajnom glumom uništio velike potencijale "maloga vođe", dok ga je u stopu slijedila nešto manje očajna, ali jednako bolna glumačka izvedba Anne Popplewell u ulozi nepovjerljive Susan.

Čak i marketinški pristup filma u kojem Moseley dominira plakatima i foršpanima ukazuje na potpuno neshvatljivo ignoriranje istinskih glumačkih potencijala ovoga filma – a to su, definitivno, mnogo talentiranija i u ulogu uživljenija debitantica Georgie Henley (djevojčica Lucy), te maestralno oživotvoren lik Bijele vještice koja je zamrznula zemlju Narniju – karakterno dojmljivo hladna i dosljedna Tilda Swinton.

U priči o četvero djece koja za vrijeme Drugog svjetskog rata, bježeći od bombardiranog Londona, sklonište pronalaze s one strane ormara gdje (literarni predložak C. S. Lewisa daleko je od idealiziranih predodžbi iz pjesama riječkih Putokaza) pronalaze još veći i opasniji rat. Žrtve sklonjene od bjesnila jednoga svijeta u drugome svijetu postaju akteri sukoba, štoviše jedini koji velikoj narnijskoj nedaći vječne zime mogu stati na kraj. To generiranje moći u tijelima djece, stamenosti njihova duha i gradirane odlučnosti da budu junaci, u Adamsonovu filmu napreduje s velikom odsutnošću gledateljske empatije.

Možda pokleknuvši pred baš klasičnom boljkom literarnim predložkom uvjetovane vjerodostojnosti, te željom da se nadogradnja osobne mašte nad katkad neširokim Lewisovim opisima prenese u okviru opće prepoznatljivosti, "Kronike iz Narnije" usredotočene su baš na vizualnost spektakla, efektnost slika i dosega animacije likova iz svjetova bajki. Takva usredotočenost i ne može se iščitavati drukčije nego kao dobro dizajnirani tetrapak pri kojem je autor prilično zanemario punjenje. Emotivno cijepljeni razvoj scenarija, preglumljavanje koje ne očekuješ u ovako velikim projektima, te rezultirajuća potpuna neujednačenost glumačkih kapaciteta i same radnje, nastavljaju se dramaturški slabašnim scenskim nizovima, patetičnim razvlačenjima tugaljivih momenata i neuvjerljivošću zaključnih rezova.

Doista, uz vizualno domjljivu arhitekturu Narnije, te fascinantno riješen dizajn vizualnih karaktera ili pak njihova završnog spektakla u sukobu izdajničkih i snaga dobra, film je daleko od očekivane uzbudljivosti kakvom bi ova kršćanski čitka paralela "Pasije" nadmašila prepoznatljivost biblijskih motiva i učinila ih neobilježenim motivima – tek okidačima emotivne reakcije za koju bi vjersko ili drugo opredjeljenje bilo irelevantno u smislu da se poimaju na univerzalnoj razini priče. Izuzmemo li taj Kristov kontekst (lav Aslan koji se žrtvuje umjesto izdajice ne bi li spasio svijet, a potom uskrsne) i ako emotivnost bajke ne profitira van tog konteksta (a bajke obično svojom klasičnom strukturom i jasnim likovima dovode do i trogodišnjacima razumljivih poanti), onda djeci i ne preostaje ništa nego da filmsko platno shvate kao promidžbeni film akcijskih figurica kojima će ratovati i kuštravih lavova koje će rado draškati prije spavanja. Walt Disney u suradnji s MacDonaldsom.

film

 Autor    Ivan Kralj