arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Naš sad već diplomirani dubrovački dopisnik, kako u životu, tako i na Dubrovačkim ljetnim igrama, i opet nije mogao odoljeti mamećem glasu Inve Mule. Albanska petoelementska glasotvorka na Luži je nastupila uz bok meksičkome tenoru Ramónu Vargasu. Dubrovačkim simfonijskim orkestrom ravnao je pak maestro Vjekoslav Šutej. Opernim isječcima obojana južnojadranska noć nije ostavila ravnodušnom publiku, pa ni Marka Sjekavicu.

 

Dok sam ulazio na koncert, o kojem ću pokoju misao ovdje zapisat, pod blještavilom reflektora, gužvom od ljudi, gužvom od kamera (zbog siline noćne rasvjete ne mogu sa sigurnošću tvrditi je li se tu radilo i o crvenom tepihu pod nogama), u jednom trenu prozujala mi je kroz glavu zastrašujuća misao da sam postao izvjestitelj jedne od onih eksplozivnih, eksluzivnih, glamuroznih, crveno-tepihastih televizijskih emisija. Čak i maleno krdo konja s igračima pola, koje mi se, nekim slučajem, tu večer pojavilo s lijeve strane, na grudima, uvjeravalo me da sam zaspao i potom, nepitan za pristanak, upao u žutu noćnu moru u kojoj imam ulogu novinara-zvijezde suvremenog hrvatskog društva, čija je gledanost ili pak čitanost, ako je o tabloidu riječ, naprosto ogromna. Refule bure, koje su gladile barjak libertatis na Orlandovu stupu i freško obnovljenu fasadu od Svetoga Vlaha, iz tih grubih snova prebaciše me u neke vedrije, gdje su životinje, s košulje mi, postale animirane, a nad glavom mi proletješe crtana slova 'p o l a u r e k u l t u r e' ili nešto slično, ne sjećam se.

S prvim taktovima uvertire Rossinijeva "Seviljskog brijača" razbudio sam se. Preda mnom se ukazao nasmijani maestro Šutej i Dubrovački simfonijski orkestar, osnažen pokojim honorarcem filharmoničarom ili posuđenom glazbenicom neke druge matične kuće. Sedmi je mjesec dvijetisućeosme i ja sam, kao i obično, akreditirani dopisnik Kupus.neta s Dubrovačkih ljetnih igara. Ove godine, 59-ih po redu.

Uskoro su se pojavili na sceni i pjevači, oko kojih se i stvorila sva ova pompa, interes i uzbuđenje: Inva Mula i Ramón Vargas. O toj, možda najpoznatijoj albanskoj divi, Plavoj laguni, jednoj od najboljih sopranistica današnjice, već sam imao prilike pisati, a mekičkog tenora, također zaslužno smještenog u sam svjetski vrh operno-pjevačkih dosega, sreo sam ovdje i slušao po prvi put. Točnije, drugi, uzevši u obzir otvorenu, ponoćnu generalnu probu koncerta, prethodnoga dana, opuštenu, spontanu i šarmantnu. Vrhunski glasovi, bogom dani, a napornim radom i stalnim usavršavanjem, do najtanahnijih nijansi, dorađeni, na glavnoj su izvedbi, pomalo čuvani i šteđeni na probama, zatitrali u svoj svojoj snazi, ljepoti i punini.

Prekrasan ambijent središnje dubrovačke poljane, Luže, na osobit je način upotpunjen prolaznicima i poklonicima koji su, doduše van tribina, ali neometano nekim paravanima i zatvorima, mogli besplatno uživati u sjajnom muziciranju. U skladu sa sveprisutnim poskupljenjima i inflacijom bile su i cijene karta, prativši u stopu svjetski top-rejting zvijezda večeri. Gledalište je, nota bene, bilo popunjeno do posljednjeg mjesta pa i više od toga. Ipak, socijalna osjetljivost se, otvorenošću scene oku i uhu pučanstva, pokazala na djelu. To je s jedne strane dovelo do miješanja zvukova arija sa šumovima Grada, pozadinskom bukom i šušurom turističke sezone iz okolnih barova i kafana, s pijanim zavijanjem stranih tinejdžerki, unajmljivačica jednog obliženjeg apartmana, ali ne do te mjere da bi omelo izvedbu, nego, učinilo mi se, čak na način koji je pridonio svojevrsnom šarmu i autentičnosti događaja.

Već nakon nedavne zagrebačke "Opere pod zvijezdama" zamislio sam se nad naravi ovakvih arijskih koncertiranja. Naime, kolaž popularnih napjeva, izvađenih iz konteksta cjeline Verdijevih, Donizettijevih, Puccinijevih... opera, stvara svojevrsni listener's digest, jedan ogoljeni, površni oblik umjetnosti, tematski nepovezanu cjelinu, usudio bih se reći i kič. Veliki umjetnici kao da su na dobro plaćenim, ljetnim, laganim turnejama, da se odmore od rada na, isto tako kao i oni sami, velikim pozornicama gdje nastupaju u kompletnim operama velikih majstora. Ali zakon je to ponude i potražnje, možda i neki odmorski, hedonistički ritam sezone.

Ovakvo kritičko milovanje nekog događaja nije nipošto tu da svojom negativnošću zamrči kvalitetu i pruženi užitak, već više da zaroni dublje u njegovu srž i, preispitavši ga s raznih strana, omogući potpuniji doživljaj. Jer pogled dosta ovisi o oku promatrača. Istinski me razveselila priča moje prijateljice Eme, muzičarke iz Makedonije, ljubljanskoga i pariškoga obrazovanja i sada zagrebačke adrese, koja je također zasvirala na ovoj glazbenoj večeri, kako je vadeći lijep darak iz kutijice, od mitre malene skulpture dubrovačkog parca, na tren pomislila da predstavlja glavu njoj drage beštijice, kornjače. Verdijeva "Travijata", Donizettijev "Ljubavni napitak" ili pak "Lucija di Lammermoor", Massenetov "Werther", Gounodovi "Romeo i Julija", Puccinijeva "La Boheme" samo su neke od opera čiji su isječci obojali vjetrovitu, južno-jadransku noć. Operacija je bila uspješna. Orkestarski tim, ljepotica opojnoga glasa i zagasito-gromoglasni tenor de la classe, predvođeni razigranim, žovijalnim maestrom, presadili su Gradu od kamena srce od muzike.   

glazba
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
srce od muzike