o velikim i malim ljudima
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

U dva pariška izložbena prostora (Grand Palais i fondacija Cartier za suvremenu umjetnost) do 19. veljače mogu se razgledati velike skulpture australskog umjetnika Rona Muecka. U francusku smo prijestolnicu poslali našu Natašu Bodrožić ne bi li dokučila čime to taj graditelj začudne i često zastrašujuće skulpturne hiperrealistike fascinira i intrigira kulturnu, ali i širu javnost. Majstor skulpture, ali i psihologije u svojim natprirodno velikim dimenzijama uobličuje napetog divljeg čovjeka, muškarce i žene fetalno zagrljene, zadovoljne crnkinje i starice naboranih hulahopki ili pak divovsku ženu koja se tek budi. Naturalizam je to koji zapanjuje i eliminira ravnodušnost.

 

Ron Mueck, australski umjetnik koji radi začudne skulpture uznemirujuće sličnosti s pravim, živim ljudima, razrađene do najsitnijih detalja, prvi put samostalno izlaže u Parizu. Trenutno se predstavlja francuskoj javnosti u dva izložbena prostora tj. prisutan je na dvije iznimno razvikane i posjećene izložbe, "Melankoliji" u Grand Palaisu i u fondaciji Cartier za suvremenu umjetnost.

U čemu je stvar s Ronom Mueckom i njegovim skulpturama? Zamislite ženu, na primjer vašu majku, s rukom na bradi, kako leži u krevetu pod plahtom i gleda vas pravo u oči, a velika je kao autobus. Ili ogromnog čovjeka, na stolici, koji umire od straha, a vama je samo frka da ne ustane. Ili muškarca i ženu, polugole, sklupčane jedno do drugog, sa svim žilicama, dlačicama, grubom kožom na petama, noktima koji su isti kao vaši, zgrčenih lica i izgubljenog pogleda, ali veličine dva oveća guštera. Opet, frka vam je da se ne okrenu dok ih gledate s leđa, jer ste im možda puhnuli za vrat.

Mueck je otkriven kao umjetnik negdje krajem devedesetih, njegov "Dead Dad" predstavljen je na izložbi "Sensations" 1997. u Londonu. Okružen "brit packovcima" tj. britanskim star-umjetnicima oko Damiena Hirsta, u vrijeme kad su ovi već etablirani, skupi, po mnogima prilično trashy, dobio je medijsku pozornost, ali i pomalo kriva čitanja od strane art kritike. Naime, zahvaljujući izrazitoj vizualnoj dojmljivosti, bilo zbog savršene tehnike izrade ovih skoro živih skulptura, bilo zbog njihovih dimenzija, a u okružju umjetnika-provokatora, i Mueckov rad se čita u tom kontekstu. Doživljavaju ga kao cinika, pripadnika generacije umjetnika ironičnih i postmodernistički blaziranih, koji se uvelike iživljavaju nad građanskim ukusom i tržišnim vrijednostima ne zato što su njima zgranuti, nego zato što su i sami proizvod istih pa frivolno glume zločestu djecu kojoj ništa nije sveto, a cijena im na tržištu umjetnina raste.

Biennale u Veneziji 2001. prikazuje ga pomalo u drukčijem svjetlu. Minucioznost izrade i tehničko savršenstvo njegovih skulptura dobivaju novu dimenziju: Mueck stvara i stav, osobnost, kompliciranu psihologiju svojih muškaraca, žena, staraca, djece. Njegovo poznavanje anatomije i psihologije je ogromno, njegove reference na današnje, boležljivo stanje i kompleksnost ljudskih odnosa, ostavljaju bez komentara.

Tumačenja Mueckovog rada ne zadržavaju se na sterilnoj raspravi o realizmu u suvremenoj umjetnosti, naturalizmu i iluzionizmu. Jean Clair, cijenjeni francuski art teoretičar, gotovo ga povezuje s tradicijom magijske umjetnosti i u tom kontekstu čita "stravičnu ljepotu" skulptura Rona Muecka.

Za ovu samostalnu izložbu, u arhitektonski vrlo atraktivnom, staklenom prostoru Fondacije Cartier, Ron Mueck je stvorio pet novih djela koja zbog zaštite autorskih prava nismo bili u mogućnosti fotografirati. Radi se o skulpturama: "Wild Man" (sjedeća skulptura muškarca napetog i uplašenog izraza), "Spooning Couple" (muškarac i žena u fetusnom položaju koji leže jedno do drugoga), "Mask III" (portret crnkinje s izrazom unutrašnjeg zadovoljstva), "Two Women" (dvije starice nateklih nogu i naboranih hulahopki kako gledaju negdje u daljinu), "In Bed" (divovska ženska figura koja se lagano budi u svom krevetu). 

Materijali kojima Mueck postiže zapanjujući naturalizam svojih likova su fiberglas, silikon, poliuretan. U početku je pravio lutke, marionete, za dječje TV programe i specijalne efekte za film. Danas neke od tih "lutki" sjede na podu muzeja, s bradom u rukama, zgrčenih nogu, melankoličnog pogleda i nalik su ljudima više nego oni koji se voze s vama u pariškim metroima.

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić