gackanje po govnima
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
"Što je u suštini demokracije? Tko populacijskom politikom ubija Hrvatsku i zašto se ne jebemo? Koliko i možemo li uopće odgoditi rast vanjskog duga? Odgovor na ta i brojna druga pitanja...", takvim nekakvim kreativnim slogom Dokumentarno-povijesni program HRT-a najavljuje novu "dokumentarnu" uspješnicu, kao da je maltene riječ o "Mislima 21. stoljeća". Ipak, doista jest riječ o jednom čudesnom misaonom procesu - iza "Tvornice misli", skupog kvazifilmića Vedrana Mihletića, stoji 180 tisuća kuna poreznih obveznika koji su mu, putem svojih opunomoćenika u Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture, platili da ih izvrijeđa. I to u prime time-u, molim. Što će ti uopće sramota, ako je ne mogu vidjeti svi.

 

"O čemu razmišlja djevojka s vunenom kapicom vozeći se tramvajem? Što misli okorjeli kockar za poker-aparatom? Što se vrzma glavom buntovnom tinejdžeru? Kakve se misli roje ljubavnici koja nadobudno iščekuje da njezin odabranik napokon ostavi svoju ženu? Odgovor na ta i brojna druga pitanja nudi ovaj dokumentarni film u kojem će gledatelj saznati što raznorodna lepeza karaktera svakodnevno razmišlja. U ovom je filmskom eksperimentu kamera, poput nekog rendgenskog aparata, pokušala proniknuti u ljudske misli.“

Tako stoji u HTV-ovoj najavi filma "Tvornica misli“ redatelja i producenta Vedrana Mihletića, koji je u ponedjeljak prikazan u popularnom terminu, odmah nakon "Latinice“, a prije "Burzovnog izvješća“. Mihletić, inače predstojnik dodiplomskog studija Produkcije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, film je zamislio kao montažu kadrova slučajnih prolaznika na ulici kojima su naknadno "sinkronizirane“ misli. Kako to u praksi izgleda? Šećete nonšalantno ulicom ili jednostavno kopate nos u tramvaju (o, da, i to je bilo zanimljivo autoru), snimi vas skrivena kamera nekog Gyorgea Šibalina, potom Darko Lukić, inače Mihletićev kolega na odsjeku, dramski i prozni pisac, dešifrira izraz vašeg lica, prenese ga u nisku riječi, te vas hrvatski glumci - što profesionalci, što naturščici - sinkroniziraju. S time da je njihov zadatak daleko lakši od Pervanova; vaša se usta, naime, dok samo mislite - obično ne otvaraju. Ovim autorskim postupkom vaša su usta baš naprotiv – začepljena.

Krimen zamišljenosti ili jednostavnog hodanja ulicom bio je dovoljan razlog da se inspirirani spisateljski um Darka Lukića i inspirativna kamera Gyorgea Šibalina, sve pod diktirajućom palicom Vedrana Mihletića, pozabave sudbinama odabranih hodajućih meta i prišiju im karakteristike i navodne moguće "istine“ koje nijedna umjetnička eksperimentalnost ne može opravdati, čak ni za upotrebu u osobnom videorekorderu. Mihletićevi likovi redom misle prostački, govore o pičkama, jebanju i sličnom dijapazonu tema koji se valjda od "jezika ulice" očekuje. Jednom se čekatelju tramvaja, po vlastitom "priznanju“, ne diže (kurac, jelte), dok drugi zamišljeni prolaznik (tvrdi Lukić) u glavi komentira kako su se nekoj ženi sise sasušile. Neki od slučajnih zagrebačkih prolaznika (o da, to ste možda baš i vi – dragi čitatelji) razglabaju o svojoj sklonosti alkoholu, kocki, paranoji ili malim zelenima. Neki beskućnik sanjari o tripicama kao valjda simbolu gastronomske mašte siromaka (a zapravo radna verzija "kako Lukić zamišlja pučku kuhinju“), dok su sljedećoj prolaznici glavna misaona preokupacija silikoni.

Ovaj apsolutno nevjerojatni uradak napisan lijevom Lukićevom rukom i usmjeren potpuno atrofiranom Mihletićevom šakom jedan je od najbeskrupuloznijih televizijskih napada na etičke norme u posljednje vrijeme, koji bi, da se dogodio unutar novinarskog produkcijskog kruga, autorima jamčio profesionalnu osudu struke, ako bi uopće ikad i bio emitiran. Ovako, dolazeći iz "umjetničkih“ krugova Akademije, a zapravo uskog kruga Mihletićeve produkcijske kuće Kult Film, valjda zadržava alibi umjetničkoga promišljanja o navodnoj rendgenskoj kameri. Relativno sigurno gnijezdo.

Strahota je da je ovo kršenje čovjekove slobode da šeće ulicom i njegova prava na anonimnost, koja je konkretnim interpretacijama osoba ne samo narušena, nego i uznemirena, te zlobno sugestivno podmetnuta novom "istinom“, financirano od strane upravo istih tih prolaznika - poreznih obveznika, i to nemalim novcem. Na natječaju Ministarstva kulture za sufinanciranje filmske proizvodnje 2005. godine ovom je dvadesetominutnom filmu odobreno 120.000 kuna, u kategoriji "alternativnih filmova“. No to producentu nije bilo dovoljno za ovaj u jedno poslijepodne sklepan filmić, više školsku lekciju o tome kako kršiti ljudska prava. Stoga je film prijavio i sljedeće godine na natječaj Grada Zagreba (no da, pa niste valjda pomislili da se takva niska kadrova snima zaista u jedno poslijepodne - riječ je o produkciji koja traje barem dvije sezone!) - dakle, 2006. godine tražio je za svoj "eksperimentalni film“ u sklopu natječaja za javne potrebe u kulturi još dodatnih 130.027,00 kuna, no odobreno mu je “tek” 60.000 kuna. Štoviše, te je godine film mudro u prijavi preimenovao u "Kako misli Zagreb“, valjda da bi se dodatno dodvorio kriteriju "lokalno važnog filma“.

Nakon svega, uspio je Mihletić svoj nazovifilmić prodati i Hrvatskoj televiziji u prime time, prime time zbog kojeg i "Otvoreno“ Sanje Mikleušević mora pričekati da autor javno izdrka svoju maštariju o dotad nepoznatim jadničcima. Urednica dokumentarno-povijesnog programa Nana Šojlev popušila je priču da je riječ o "dokumentarnom filmu“ te još jednom odrješila javnu kasu za producentsku kuću Kult Film pripustivši na javnu pozornicu njihov spomenik nakaznoj igri s dokumentarnošću. A na toj se zloupotrebljenoj javnoj pozornici svaka riječ može vagati deset puta češće i boljeti deset puta jače. I na toj javnoj pozornici još od drevnih skrivenih kamera vrijedi pravilo da se, o da, čak i one skrivene kamere kojima je uspjelo biti šaljivima (što Mihletićeva neminovno nije, niti joj je bila namjera biti) podrazumijevaju praksu potpisanog pristanka sudionika "skrivene kamere“ na javno emitiranje dotične snimke, kako se poslije ne bi raspravljalo ili sudski gonilo o "izvrgavanju javnom ruglu ili šteti“.

Zlobnim namontiravanjem komentara pošlo je Mihletiću za rukom da nadiđe sve potencijalne etičke opasnosti i doista dubinski zagazi u govna. Preporučujem nevinim žrtvama pomahnitalog autorskog dvojca Mihletić-Lukić da podignu tužbu i svoju zasluženu zadovoljštinu potraže na sudu, budući da je Ministarstvo kulture i Grad Zagreb očito javni novac uložilo protiv svojih građana, a umjetnička sloboda i izraz filmom "Tvornica misli“ ionako nisu profitirali ni za pedalj. Grad Zagreb i Ministarstvo kulture također bi trebali zahtijevati povrat svojih 180.000 olako uloženih kuna koje je autor zarolao u rolu i njome obrisao guzicu. Zapravo, kad bolje promislim, nije u ovom filmu najbitnije to što je neupitno porušio sve etičke kodekse. Najbolnija stvar kod ovog kvazifilmića je što je jednostavno – glup.

film / skandal
Autor    Ivan Kralj