arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

majica za pranje

"... te majice koje se 'skupljaju u pranju' nikad mi nisu bile jasne. (...) Pa što ju onda ne opereš prije nego što je izložiš u dućanu?"

 

Mama me uvijek vodi u šoping kad su rasprodaje. Tako često ljeti kupujemo zimsku, a zimi ljetnu odjeću. Mama kaže da se isplati, a majica je uvijek majica. Neku majicu mi nekad neće kupit jer je u novoj kolekciji. Kaže da pričekam dogodine, da će pojeftinit, pa da ćemo onda uzet.

Uvijek su me fascinirale te tete u dućanima koje mojoj mami uspijevaju prodati i najgluplju stvar na svijetu samo na foru da je to pred mjesec dana koštalo mnogo više. Tako je moja mama rekla da je baš super jedna haljina od tisuću i petsto kuna, jer je snižena s dvije i četristo. Odmah ju je htjela kupit na Dajners. E ali kad bi mi bili u nekom drugom dućanu, onda bi haljina od tisuću i petsto kuna bila užasno skupa, zato što su ostale osamsto. Tako, sve što je na sniženju je super, sve što nije, bit će.

Mama me oblačila za školu sve do mog šestog razreda. Nosio bih one majice s kragnom za koje nikad nisam znao zašto su ih izmislili, a na sebi bi još imale sliku Garfielda ili nekog takvog lika. Mama bi mi to stavila ujutro na stolicu, da obučem kao čisto i ja bih to oblačio. Tek sam u sedmom razredu počeo sam birati odjeću. Pola sam bacio. Bile su to one stvari sa sniženja.

Kad god bi mi išli u dućan, butik, teta prodavačica stala bi kokodakat, neumorno. "Mogu li kako pomoći? Mogu li kako pomoći?" I tako svaki put kad netko uđe u dućan. A svi bi joj rekli: "Ne, hvala." Ne razumijem zašto je to uvijek pitala kad nitko neće da mu pomogne.

Kad bih ja išao probati hlače u garderobu, prodavačica bi uvijek došla za sekund, zamrdala zavjesu i pitala naglo: "Jel su dobre hlače? Ha, jesul dobre?" A ja bih tek zatvarao šlic, stvarno ne znam tko bi se tako brzo mogao obući. Uglavnom, uvijek sam mislio da one misle da ja kradem. Gledale bi me ispod oka, kao da je dijete iz trećeg osnovne lupež zrela.

Što god bih ja probao, one bi govorile da mi super stoji. Ako bih se spoticao o predugačke nogavice, toliko da bih i do ogledala došao puzeći, prodavačica bi govorila da se "to sad tako nosi". Ako bi mi majica otkrivala pupak, govorila bi da je "to najnoviji trend". Ako bi mi majica pokrivala koljena, govorila bi "skupit će se u pranju". Tako, sve što se može prodati, njoj je na meni bilo idealno.

A te majice koje se "skupljaju u pranju" nikad mi nisu bile jasne. Kupiš M, dobiješ S. Kupiš XL, dobiješ M. Ne znam zašto se društvo za zaštitu potrošača nikad tu nije pobunilo. Pa koje su to fore? Dobro, skupljaju se u pranju. Pa što ju onda ne opereš prije nego što je izložiš u dućanu? Pa da ja vidim koja joj je stvarna veličina. A ne da ja procjenjujem hoće li se skupiti jedan, tri ili deset posto, i koliko je to uopće. Kad uđem u dućan, želim vidjeti majicu u njezinoj stvarnoj veličini, a ne nadrealnoj. Onda dođemo kući, mama opere majicu, temperatura je skuri i poslije ju ne možemo obući ni plišanom medi. Eto, to mrzim. Mama bi uvijek rekla da će drugi put prati na ruke, a i ovako i onako da više neće kupovati u tom dućanu. Jer varaju. Prodali bi nam majicu s greškom. Šta se ima skupljat? Nek bude kakva je! Ili nek je oni sami operu, pa da mi vidimo kakva je to majica zaista! Operi pa tek onda stavi na policu! Operi pa tek onda zakelji etiketu s veličinom M! Mama bi se uvijek toliko naljutila da bi rekla da nikad više u dućan taj. A drugo bi proljeće oni opet izvjesili velike žute plakate "RASPRODAJA" i mama bi me opet vodila do tete koja nam očajnički "želi pomoći". Veš-mašina već bi se zagrijavala za novu grešku i majice do pupka, "koje su sad u trendu". Kod cura.

kolumna
Autor    Mali Zvonko