arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Roman "Lov na divlju ovcu" već je šesti na hrvatski jezik prevedeni naslov suvremenog japanskog pisca Harukija Murakamija, i premda se radi o jednom od njegovih ranih djela, brojne prepoznatljive značajke iz prethodno prevedenih (a kasnije napisanih) autorovih naslova i u njemu su vidno prisutne. Osnovno obilježje Murakamijeve poetike jest lagani, postupni otklon ka onostranom, odnosno svijest da uz realni svijet paralelno supostoji i nadrealna stvarnost koje Murakamijevi likovi u pravilu iznenada - posve slučajno i bez vlastite volje - postaju dijelom. Murakamijevi su likovi obični, mali urbani ljudi mlađe dobi čiji su životi obilježeni ispraznošću i besmislom, a neobična zbivanja koja im se počinju događati potiču ih na samopreispitivanje koje svršava dvojako - ili razbije njihovu nepoduzetnost te ih nagne na aktivaciju u smjeru dokinuća dotadašnje letargičnosti, ili pak produbi i pojača osjećaj tjeskobe i egzistencijalnog besmisla uslijed neobjašnjivosti zbivanja u kojima sudjeluju, a kojima se prepuštaju u bijegu pred iskušenjima stvarnog života. Fabule jako često (kao što je i kod "Lova na divlju ovcu" slučaj) ostaju nedovršene, otvorenog kraja koji sugerira nemogućnost dovršetka potrage za smislom, a koja je redovito (uz ljubav, o kojoj će još biti riječi) tematsko-motivski ali i značenjski temelj Murakamijevih štiva. No otvorenim krajem i nedorečenošću tekst dobija nova značenja (odnosno postaje podatan za njihovo upisivanje), u prvom redu u smislu nepredvidljivosti života i nespoznatljivosti iskustava koja proživljavamo i koja su još pred nama.

U "Lovu na divlju ovcu" tako jedan apatični, bezlični, bezvoljni i nepoduzetni reklamni stručnjak natjeran ucjenom (odnosno "ponudom koja se ne može odbiti") postaje tragačem za neobičnom ovcom obilježenom zvijezdom na leđima, dok o uspjehu pronalaska te ovce ovisi u kojem će se smjeru dalje kretati njegov život (o tome odlučuje opasni vođa desnice koji ga je ucijenio). Neobičan motiv divlje ovce simbolizira smisao života, odnosno određeni cilj i smjer kojega je junakov život – sveden na rutinu i dosadu – do tada bio lišen, a potraga za ovcom je okidač nužno potreban protagonistu kako bi osvijestio besmisao života koji je dotad vodio. Istoznačnica za smisao života najčešće je ljubav, no njezine važnosti Murakamijevi nedovoljno zreli likovi redovito nisu svjesni (ili je postaju svjesni tek kad objekt ljubavi izgube). Autodestruktivni i egocentrični, oni su nesposobni da vole i da se istinski približe Drugome/Drugoj, sve dok iščašenjem iz realnosti ne dožive promjenu i osvijeste vlastitu prazninu i promašenost te počnu živjeti novu, ali ovoga puta smisleniju realnost. Ukratko, groteskne i neobične situacije u koje pisac baca likove samo su prepreka na putu do njihove zrelosti, no istodobno one autoru omogućuju da priču oplahne mističnim ozračjem te svoje štivo obogati višeznačjem i metaforičnim i simboličnim podtekstom.

Na promjene i na apsurdne situacije koje ih očekuju Murakami svoje protagoniste diskretno upozorava upečatljivim sekvencama snova. Osim radi naglašavanja propusnosti granice između stvarnosti i nadrealnog, snovi kod Murakamija imaju dodatnu funkciju otklona u poetičnost. Njegov izričaj naime umnogome karakterizira jednostavnost, neposrednost i ležernost iskaza; njegove su rečenice ritmične i tečne, lišene kićenja i ornamentike, svedene na informativnost i stilski asketizam, uz izrazitu usredotočenost na detalje (kako izvanjske stvarnosti tako i unutarnje, psihičke stvarnosti likova) kako bi odskliznuće u apsurd i grotesku dodatno dobilo na sugestivnosti. Nadalje, njegovu prozu bitno obilježava velik i vrlo primjetan utjecaj zapadne, naročito američke kulture, ponajprije tzv. američke tvrdokuhane proze (na čiji se prosede "Lov na divlju ovcu" uvelike naslanja), te ljubav prema jazz glazbi (što ne čudi znamo li da je autor u svojoj mladosti bio voditelj jazz kluba), kao i evropskom ali i holivudskom filmu.

Velik Murakamijev uspjeh kod mlađe zapadnoeuropske i američke publike posve je razumljiv; osim što dokida na stereotipima baziranu, mitologiziranu sliku o hipertehnologiziranom japanskom društvu napučenom sve samim juppiejima i radoholičarima (jer njegovi likovi ne jedu sirovu ribu nego paštu i hamburgere, ne nose kimono nego jeans, ispijaju viski i đin, slušaju rock i jazz, a vrijeme radije provode u baru i dokolici negoli na tvorničkoj traci Honde ili u uredu, dok su likovi i geografski toponimi najčešće neimenovani - što je sve u funkciji univerzalizacije i "odjapaničenja" rukopisa) Murakami evropskom i američkom čitatelju isporučuje prozu prepunu citata i referenci na njihovu pop-kulturu i književnost, pisanu stilom koji više duguje Hemingwayu, McBainu ili Kafki negoli Kawabati, Akutagawi ili Mishimi, a u kojoj bez pretjeranog kićenja, na jednostavan i dinamičan način autor priča o likovima, temama i problemima bliskima studentskoj populaciji kojoj je prvenstveno usmjeren (a koja uostalom i čini najveći dio čitateljskog korpusa diljem svijeta). Uspjehu ne odmaže niti neobičan, ironijom protkan humor (čija je strelica često usmjerena upravo prema tradicionalnim japanskim vrijednostima), kao ni Murakamijevo inteligentno baratanje simbolikom i metaforikom koja čitatelja – uz užitak u lakočitljivom i tečnom tekstu i fabuli punoj neobičnosti  –  nagrađuje i dojmom da vrijeme nije uludo utrošeno na književnu konfekciju i bofl.

Ocjena: 7/10


Iz knjige:

Zaboravio sam njezino ime. Mogao sam pogledati osmrtnicu, ali to ne bi ništa promijenilo. Jednostavno sam zaboravio njezino ime.
Uzmimo da sam se susreo sa starim prijateljima i da je nepovezani razgovor skrenuo na nju. Nitko se ne bi sjetio njezina imena. Recimo da je tada postojala jedna djevojka koja je spavala sa svakim, znaš kako je izgledala, ne možeš se sjetiti njezinog imena, ali spavao si s njom mnogo puta, pitaš se što li sada radi, bilo bi čudno nabasati na nju na ulici.
”Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima”. To je njezino ime.

 

Iz arhive:
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
trdokuhani japanac
"Lov na divlju ovcu"
Haruki Murakami
Vuković & Runjić, 2006.
 Autor    Božidar Alajbegović