ljeto za urnebesni sprovod
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Dok mediji pumpaju Novalju ili Hvar kao kvazidokaze modernosti hrvatskog ibiza-turizma, žalosna je činjenica da naša kulturno-turistička ponuda biva prezentirana kroz iznimke - tek ovlaš posute festivalske oaze ili koncertne omaške. Jadranska obala koja u druga doba godine zjapi prazna, potvrđujući tako da kulturno postoji radi ljudi s kopna, još jednom se pokazala kao raj za starce. Čak i poznati klubovi na novaljskoj plaži Zrće funkcioniraju kao obalne čerge - migrirani Zagreb koji ne nudi ništa novo.

 

Hrvatskim turističkim radnicima, nažalost, još nitko nije rekao da je poredak koji se zove socijalizam preselio u povijest. Priča koju od njih čujemo svake godine iznova ista je, naime, ona priča koju smo mogli čuti 1975., 1979. ili 1988. godine: došlo je milijun turista, oni su ostvarili sedam milijuna noćenja i ostavili u državi dvije i pol milijarde dolara. A dogodine? Dogodine se očekuje dvadeset tisuća turista više; uvećano za adekvatan broj noćenja, uvećano za adekvatnih X milijuna dolara...

U toj priči - kojoj je okvir zadalo jedno preživjelo vrijeme - nikada, zapravo, nema niti jedne bitne novosti. Stranci su dolazili gledati naše lijepo more, udisati naš svježi zrak i diviti se našoj poslovičnoj ljubaznosti: u tom svijetu koji je hiberniran u nekom neodređenom trenutku, nije bilo ni tržišta, ni slobode - slobodoumlja - ni prave utrke za profitom; kvantiteta turista i prihoda povećavala se po nekoj vanjskoj logici koja s našim akcijama nije imala nikakve veze, jednostavno zato što tih akcija, izuzev gradnje mamutskih turističkih objekata, nije ni bilo. A nakon Tuđmana, i s izgradnjim turističkih takozvanih smještajnih kapaciteta, stalo se.

A onda je netko otkrio Novalju!

Cocktail barovi! Lagana elektronika, piju se koktelčići, druži se, šminka se, uživa u Aquariusu, sve je frivolno, tisuće mladih, agonije i ekstaze, seks, droge i rokenrol...

I takva kakva jest, Novalja je laž - a ako još Novalju uzmemo kao metaforu cvatućeg i dinamičnog hrvatskog turizma, onda je to ono što se naziva unebovapijuća laž!

Hrvatska kao turistička destinacija predstavlja danas jedan veliki, sezonski, osunčani Dom umirovljenika za klijentelu srednje i niže platežne moći iz stare i nove Evrope. Ti turisti u stanju su kupiti pizzu za 60 kuna pod jeftinu robu, hobotnicu ispod peke po 200 kuna pod prihvatljivu, i muda pod bubrege pod mus; ali samo jednom!

Hrvatsku turističku koncepciju mogli bismo ocijeniti staromodnom, konzervativnom i neinventivnom; mogli bismo to učiniti ali nećemo naprosto zato što hrvatske turističke koncepcije uopće nema. Na obali praktički nema cvata kulturne ponude. Novčano cvate tek zastarjeli dubrovački festival, a razmjerno svježoj inovaciji, onoj filmskoj u Motovunu, država podrezuje grane. Svejedno, festivali nigdje ne predstavljaju bit turizma: bit turizma je opuštanje, odmaranje, aktivno, pasivno, davanje oduška, adrenalin, agonija, ekstaza, poroci...

Pa da, i poroci. To je Ibiza, to je Malaga, to je Azurna obala, to je Sicilija. Na našoj obali nema praktički ni kockarnica; sportski sadržaji prodiru kapilarno, unajmljivanje kanua, kokice i kikiriki već se smatra sadržajnom ponudom; jedino čega ima u izobilju je usijano sunce nad nama i moralni zakon u nama; tako, nekako, mnije naš turistički radnik maštajući o danu konačne bilance kada će pospremiti zarađene eure i za ovu godinu zaboraviti te, nažalost nužne, turiste koji su mu ih donijeli.

I koji će mu, takvom kakav jest, teško doći dvaput.

mikser

 Autor    Boris Rašeta