libertas narodu

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Uz završetak Dubrovačkih ljetnih igara, kraj kolovoza obilježio je i tamošnji filmski festival koji je u svom drugom izdanju donio tridesetak filmova iz cijeloga svijeta, ali i poneki početnički propust. Zašto ipak voli Libertas film festival, koji filmove pušta s DVD-ova, katkad neispravnih, objašnjava Marko Sjekavica - jedan od onih dubrovačkih dječaka koji je, za razliku od deprimirane mladeži koja tvrdi da se u Gradu "ništa ne događa", vrijedno pohodio i one poluprazne projekcije.

 

Još sam u Dubrovniku. Ovih se dana, točnije od 25. do 30. kolovoza, tu održavao i Libertas film festival. Drugi po redu. Puno dobrih i raznolikih filmova, odlična financijska pozadina (fini partiji u finim hotelima, bogati poklon paketi za goste i novinare, besplatne vode i napitci za posjetitelje), puno tehničih problema s projekcijama (rekao mi je prijatelj Lukša, koji je i sam u organizaciji jednog našeg filmskog festivala, da je nezamislivo da se na takvom filmskom događanju filmovi prikazuju s DVD-a, a pogotovo je katastrofa da se prije projekcije ne provjeri kompatibilnost diska i projektora te ispravnost snimke, pa dolazi do raznoraznih dezintegracija slike, odsutstva tona, preskakanja diska i slično...), ali i dobro organizacijsko hendlanje s njima, u smislu zamjenskih projekcija, promptnog prekrajanja rasporeda i ubacivanja dodatnih prikazivanja, kako bi se publici omogućilo da ipak vidi neprikazane ili nepotpuno prikazane filmove; jedinstvene otvorene i zatvorene festivalske lokacije i naravno kronična boljka dobrih i kvalitetnih stvari na jugu – manjak publike. Čini mi se da sam lani, nakon otvaranje ovog istog festivala u kamere jedne od domaćih televizija pokušavao objasniti tu flegmatičnu nezainteresiranost i fjakanost mojih sugrađana. Posebno mladi stalno kukaju i plaču nad svojom teškom sudbom, revu da im fali sadržaja u Gradu, a onda kad dođe netko i ponudi im tridesetak novih, dobrih, nabrijanih, kvalitetnih, zanimljivih filmova (da ne spominjem tu još i one kratkometražne...), ni traga od njih. Puste li učmalosti! Bilo je projekcija na kojima nas je bilo šest, sedam. Bilo je naravno i onih koje su bile punije. Ali zaboli me, zapravo. Svako ono prazno mjesto može biti žal onoga koji tamo nije došao, sjeo i pošao s te stolice nekako drukčiji, bogatiji za jedno novo filmsko iskustvo, puniji. Drago mi je da ovaj festival postoji i fakat bih htio da opstoji, makar i radi šačice filmofila kojima je upotpunio i uljepšao jednu dubrovačku setemanu. Pružio im atmosferu filmskog festivala kada su svi dani nekako protkani projekcijama, sve se okolo njih vrti i okuplja, kao oko nekog loptastog tijela s jakim gravitacijskim poljem.

Na Libertasu je premijerno u Hrvatskoj prikazan novi film Tommyja Leea Jonesa "Tri sprovoda u Meksiku". U konkurenciji dugometražnih igranih filmova bio je i ovogodišnji uradak, također ovogodišnjeg oskarovca za životno djelo, Roberta Altmana, "A Paire Home Companion", u kojemu je, da bi ispričao priču o zakulisnim događanjima radio-showa baziranog na emisiji poznatog američkog radio-voditelja Harrisona Keillora, okupio zvjezdanu glumačku ekipu: Meryl Streep, Tommyja Leea Jonesa, Kevina Klinea, Woodyja Harrelsona... Ovaj zadnji, Woody Harrelson, dobro nam znan otprije, posebno iz "Naroda protiv Larryja Flynta", ujedno je bio i gost-zvijezda Festivala. Nemojte, iz dosad napisanog, pomisliti da je ovo bio festival američkoga, i to, da ga tako nazovem, holivudskog filma! U glavnom programu mjesto su našli i grčki film "Kinetta", južnokorejski "Medeni mjesec", pa onda australski "The Proposition", francusko-gruzijska koprodukcija nazvana "13(Tzameti)", zatim ona UK-kanadska "Tideland" iliti u prijevodu "U vrtlogu plime" - maštovita i bajkovita priča o maloj Jelizi - Rose, djevojčici koja se, u bijegu od usamljenosti i surovosti vanjskoga svijeta, zatvara u onaj vlastiti i druži s brbljavim vjevericama, krijesnicama (kako me gusta navečer ih vidit svjetlucave po đardinu) i s četiri glave od lutaka; pa onda francuski "Lemming" s dvije Charlotte glumice, onom Rampling i drugom, staroga kultnog Sergea, umjetnika kćeri; još poneki USA film, te saudijsko-arabijski "Keif al-hal?" ("Kako si?").

"The Living and the Dead" mladog britanskog redatelja Simona Rumleya, koji je prisustvovao prikazivanju ovog svog cjelovečernjaka i drugog, šortija "The Handyman", je dirljiva, pomaknuta, divlja, bolesna i burna storija o životu dvoje aristokrata u svom društvenom, materijalnom i životnom smiraju, Lady i Lorda Brocklebank i njihovoga mentalno zaostalog sina koji, na velikim dozama raznoraznih medikamenata i sa svakodnevnim krizama i napadajima, želi iskoristiti odlazak oca na put, te spriječivši dolazak bolničarke, preuzeti na sebe odgovornost i dokazati se korisnim, brinući se za onemoćalu i bolesnu, za krevet prikovanu mater. Granice fizičke i psihičke bolesti i zdravlja, ludila i zdravog razuma, odnosa moći i odgovornosti i skrbi unutar familije propitkuje i pomiče ovaj nadasve zanimljiv film.

U konkurenciji su bila i dva domaća filma "Ajde, dan... prođi..." mladoga Matije Klukovića i "Duh u močvari" Branka Ištvanića.

A kad smo već na domaćem terenu, Libertas film festival je dodijelio nagradu za životno djelo Relji Bašiću i prikazao filmove u kojima se on pojavljuje u glavnim ulogama, sjajne zvijezde hrvatske kinematografije "Rondo" Zvonimira Berkovića i "Tko pjeva zlo ne misli" Kreša Golika.

I naravno pobjednik (po izboru stručnog žirija i publike) festivala "Pizzeria Kamikaze", engleskoga naziva "Wristcutters: A Love Story". To je američki film hrvatskoga režisera američke adrese Gorana Dukića. Zaista odličan rad, njegov redateljski dugometražni prvijenac. Luda priča o dimenziji u koju se dolijeće poslije samoubojstva, dimenziji koja je drukčija od ove u kojoj si pišemo članke, čitamo ih, kulturiramo se, studiramo, radimo... Svijetu u kojem se očima može vidjeti ljude kako lete. Svijetu u kojem također postoji ljubav i također omogućava sretan prelazak u neki drugi novi, stari svijet.

Fokus ovogodišnjega festivala bio je Portugal, tako da sam bio sretan pogledati nekoliko portugalskih filmova koji su me uvukli u svijet te tako primamljive, jako zapadnoeuropski pozicionirane zemlje, a toliko drukčije od ostatka Zapadnoga svijeta. Zapravo najisturenija na zapadu starog kontinenta i ujedno baš najmanje Zapadna. Bili su to filmovi koji su snažno i koloristično, kadrovima punim boje i živosti, poput onih Almodovarovih, progovarali o socijalno-političkom kontekstu Portugala i nekadašnjih njegovih kolonija. Uvijek kroz zanimljive i tačing životne priče, punjene ljubavi, patnjom, genocidom, opresijom, opsesijom... Samo jedan od ovih filmova nauči neznalicu više o Portugalu od svih informacija koje o toj krasnoj i zavodljivoj zemlji dobije kroz cijelo svoje osnovno, srednje i fakultetsko (ukoliko se ne fokusira tad baš na Portugal) obrazovanje.

"A costa dos murmúrios" redateljice Margaride Cardoso je Obala Šapata, obala jedne mozambičke plaže na koju je more izbacivalo boce, pune naoko nekog finog vina, od portugalskih vlasti namijenjenog da ubija žedno starosjedilačko stanovništvo. Rat je nemilosrdan, šporak, oduran, ciljano su ubijani nedužni i dragi ljudi; u tu krvavu orgiju vrtlog može nenajavljeno usisati i nekoga nama blizog i milog. Ovo je priča o jednom braku i njegovoj okolici, krajem 60-tih godina u Mozambiku, na obalama Indijskog oceana, gdje je veo prividnog mira i zatišja, satkan i od niti debele režimske propagande, prikrivao pakao borbi vođenih na sjeveru zemlje koja se trgala iz poremećenog kolonijalnog sustava u rasapu. Koji dan nakon filma upoznao sam tu u Gradu jedan drugi bračni par, srednjih godina, portugalskih korijena, odraslih u Mozambiku, koji su mi potvrdili težinu života pod diktatorskim bićem Salazara. Istinski me kosnulo kad je ta fina i draga gospođa zaplakala nad slikama Dubrovnika u plamenu, i pogledima poginulih Dubrovčana u ovom zadnjem pogubnom ratu koji se nikada nije trebao ni smio dogoditi. Iskustvo rata, što mogu sam potvrditi, obogaćuje nas za prijezir prema ratu i netoleranciji. I to mu, u njegovu besmislu, može biti jedini smisao.

Mladi režiser Joaquim Sapinho u dokumentarcu "Bosanski dnevnici" ukazuje na slične stvari.

"Kiss me" pjeva Marilyn, a u ruralnom Portugalu 50-tih godina jedna žena bježi u slatki provincijski gradić od nasilnog muža, kojega ne voli, mora mu ostaviti dijete, a pronalazi spas i ublažuje patnju uzrokovanu odvajanjem od sinčića stapajući se s Marilyn koju otkriva u američkim žurnalima i na velikom platnu lokalnog kina. Ona je izazovna krasotica (glumi je prelijepa Maria Cruz), koja u gnječu fašističkoga režima pokušava snažno voljeti, poput same Norme Jean. Film je to redatelja Antónia da Cunha Tellesa.

"Odete (dvije lutalice)" je film gej tematike kojim redatelj Joao Pedro Rodrigues dira u pitanja seksualnog usmjerenja u portugalskom kontekstu, gubitka, patnje, ovisnosti, emocionalnih košmara, kroz ljubavnu priču dvojice mladića koje rastavlja smrt jednoga od njih u limenoj kapsi smrskanog automobila. U dramu uzrokavanu tom prometnom nesrećom, svoju osobnu dramu upliće nestabilna djevojka Odete, željna ljubavi i djeteta, netom ostavljena od dečka. Bolesnim načinima ona pokušava dokučiti to za čim čezne, spremna da ušeta u živote stranaca, pomuti ih i silom i upornošću koja graniči s ludilom, postane dio njih. Pascal Bruckner, suvremeni francuski filozof i pisac, u svom djelu "Neprestana ushićenost, esej o prisilnoj sreći" lijepo je i po meni sasma iskreno i točno opisao ljubav kao "izvor najveće sreće, ali nikako samu sreću, jer ljubav uključuje u svoj spektar mnogo širu ljestvicu osjećaja: zanos, ovisnost, žrtvovanje, strah, ropstvo, ljubomoru. Budući da je ljubav najzanosnije i najopasnije iskustvo, ona nas može srušiti u ponor i uzdignuti na vrhunce. Ona osobito podrazumijeva da pristajemo patiti zbog drugoga i za drugoga, zbog njegove ravnodušnosti, nezahvalnosti i okrutnosti." Ovi retci mi dobro objašnjavaju izvore ludila i očaja u koje zapada Odete, ne samo ova filmska, nego i ona koja živi u životima mnogih žena i muškaraca.

Legenda portugalskog filma Manoel de Oliveira i u 98. godini dalje uspješno snima, kažu: najstariji aktivni redatelj. On je poput Picassa koji je u sličnim godinama slikao primjerice Pišačicu koja danas visi u pariškom Beaubourgu. Ili Dalí. Na Libertasu je prikazano de Oliveirino "Espelho mágico" ("Čudesno zrcalo") koje svojom bljeskavom plohom zrcali žene, religiju, kulturu.

Dokumentarci su bili u potrazi za duhom Japana, istraživali su genezu dubrovačkog hotela Libertas, razorenog i opustošenog u ovom zadnjem ratu, a sada u obnovi, spremnog da ponese najraskošniju krunu u Hrvatskoj, s pet i po zvjezdica urešenu. Da zapjeva s Gundulićem o slobodi, uresu jedinom od ove dubrave. Zatim svjedočanstvo o Iraku, zemlji u raspadu. Iran iz perspektive mlade žene povratnice. Veza lepoglavskih zatvorenika sa Shakespeareom; svakodnevica četiri žene pasionirane nogometom; dokumentiranje koprodukcije Austrije i bivše nam Juge u jednom filmskom projektu iz '53. ili pak ubojstva španjolskih biskupa u Vijetnamu...

Tridesetak kratkih filmova, od kojih su neki ovdje imali i svoju svjetsku premijeru, pribrojit ćemo ovom svemu i zatvoriti tako ovoljetni krug Libertas film festivala.

Vrijedilo je doći, vidjeti i pobjediti. Pobjediti onaj duh kojemu (ili o kojemu) se obraća i moto ovogodišnjeg festivala Karantena i reći: "Propustili ste prva dva Libertasa, propustite i sljedeća dva! Liberajte se sami!".

film
Autor     Marko Sjekavica