arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Dok se u Zagrebu zahuktava Festival svjetskog kazališta (ove godine sa šest predstava razvučenih na petnaest dana), mi se prisjećamo nedavno završenog festivala koji si je u naziv nadjenuo puno skromnije epitete. Dubrovački Le Petit Festival du Théâtre trajao je tri puta kraće, a Marko Sjekavica već sada zna da je donio tri puta više od onog što bi se očekivalo od jednog petit festivala. Što je donijela nostalgična dama s pticama?

 

Slika jedne dame koja je nostalgično, u svojoj modroj haljini i s biserima podigla ruku, okružila se ticama raznim tropskim i šarenim, tukanima i papagalima nekim, pojavila se na svim panoima javnim, dubrovačkim i na oglasnim pločama agencija i lokala koji propagiraju umjetnosti đir. Pojavila se da najavi još jedan, treći u nizu, Le Petit Festival du Théâtre. Šarenilom perušina tičjih da najavi malo šarenilo umjetnosti koje nosi ovaj mali festival. Umjetnost, kako je Nietzsche pisao - "najkompletnije prihvaćanje života i najviši dokaz čovjeka", često se, posebice kad je o suvremenoj umjetnosti riječ, u okrilju raznih i bujajućih festivala hoće institucionalizirati. Nekritičnoj se publici, olako shvaćenom selekcijom, želi nametnuti ideja o dobroj i poželjnoj, prestižnoj čak, umjetničkoj produkciji. I bez istinske i kreativne produkcije umjetnosti, festivali, loveći u svoju mrežu (od komercijalnih niti pretežno satkanu) umjetnike, žele postati proizvođači umjetnosti. A ne shvaćaju da bi njihova prvenstvena uloga trebala biti uloga komunikatora. A komunikacija je per definitionem dvostrani proces. Što se sve češće gubi iz vida i umjesto takvih temeljnih uvjerenja i opredjeljenja, usmjerenih prema korisnicima umjetnosti i kulture i sudjelovanja u osvješćivanju i formiranju njihova identiteta, festivali i slične manifestacije često postaju ukleti kolopleti u kojima se ne može više razlučiti snaga umjetnosti od snage novca. Profita. Kapitala. Za nama su vremena (kao što to moj plemeniti profesor Šola, u svojoj teoriji kibernetičkog muzeja, kao deklarirani posthumanist mudro uočava) u kojima je napredak bio sinonim za razvoj. Za razvoj koji je održiv, danas se potrebno boriti.
Le Petit Festival du Théâtre je ponešto drukčiji od većine globalizacijom zaraženog svijeta, bar za sada, u svojoj dječačkoj fazi odrastanja i razvijanja. I dobro je da je tako. Daleko od toga da bi on bio neki ideal ili model, da bi bio velik, jer samo ime mu upućuje na suprotno, ali je ipak lijepo vidjeti i doživjeti da jedan prvenstveno umjetnički pa pomalo i zanesenjački projekt uspijeva opstati i pronalazi, k tome, vjernost svojih poklonika, prijatelja, sugovornika. Na neki način ima sreću da si može priuštiti opstanak u vremenu i sredini koja je za vreću para od pristojbi kruzerskih ili lunaparkom dječjim na iskopinama antičkim, spremna kurvinski prodati i uništiti osnovu svoga bića, svoje posebnosti i različitosti. O tempora, o mores, kad ste dopustili da se čuvena, lazaretska Karantena prošle godine ugasi, s upozoravajućim i nikako luzerskim motom, ispisanim na umirućim joj usnama: "Propustili ste devet Karantena, propustite i desetu".

Iza ovoga petit festivala stoji jedna žena. Od plastike. Pogleda u kojemu su plavetnila mnoga prolivena. Onima koji slabo vide, moglo bi se prištampati da se tu radi o lutci. Sličnoj nekim tamo lutkama iz izloga, koje po potrebi oblače i svlače. Ali ne... Nora. Koja je gospara Vinka Prizmića svojom ljepotom i pogledom jačim od  osrednjeg orgazma pretvorila u Festivalskog čarobnjaka i kuhara. A što se financija tiče, iza zastora stoje sponzori-entuzijasti, pojedini čak, možda ne povjerujete odmah, s dalekih Filipina. Zarada ovdje, to je svakom jasno, nije pokretački motiv. Od prodanih karata ovaj festival zasigurno ne opstaje. Posjećenost je kronično slaba. Ovo nije vrsta događanja gdje će u prvi red, bez plaćanja karte, doći sjesti političari i politikanti oba roda, ne bi li prikupili koju simpatiju i glas u izbornoj godini. Ali će tu, u publici, iz godine u godinu, biti pojedini i samozatajni umjetnici svjetskoga ranga. Koji cijene Noru.

Program sezone dvijetisuće i sedme je po običaju kolaž koji u svakom svom blještavom papiriću odskače od većine onoga što se na krajnjemu Jugu ovoga ljeta moglo vidjeti i čuti. Papirići nejednaki u boji, nejednaki u formi, nejednaki u uspješnosti i kvaliteti. Hvale vrijednih stvari nije izostalo.

Bio je tu jedan Stol. Drveni stol. A u njemu cijeli orkestar. Bile su potrebne tri godine za konstruirati ovu čudnovatu spravu. Instrument, rekao bih, odmaknuvši se od tradicionalnog poimanja istog. S iznimno širokim glazbenim spektrom mogućnosti. Karbido je ime poljskoga kvarteta, ujedno i laureata ovogodišnjeg Edinburškog festivala, koji svira na Stolu. Stol je bio postavljen na sceni zlaćanog teatra Marina Držića, a publika posjednuta na dva kruga stolaca oko njega. Poljski umjetnici su sjajni glazbenici, jer treba umijeća za tako vrsno svirati na ovom elektroničkom stolu od drva, s utrobom od žica i čipova. A pomoćni alati za ovo jedinstveno, dramskim nastupom obogaćeno, muziciranje bili su primjerice žileti, vilica, čaše, gudalo, svijeća, barčica od papira. Pomislit ćete možda da je riječ o uličnim zabavljačima ili žonglerima kakvim. I prevarit ćete se. Jer se radi o glazbenim majstorima koji su na jednom stolu, i to, naravno, ne bilo kakvom stolu, u stanju izvesti muziku čije se titranje proteže od klasike, preko mističnih tonova do rocka. Originalna ideja i jedno novo bogatstvo u svijetu glazbe, svakako.

Pa zatim izložba Magdalene Grobelne i Zelde Georgel. Magdalenu spominju kao "Garcíu Lorcu moderne grafike". Platna strojno i ručno izvezena koncem i vunom. Konture ljudskih tijela. Grafike ljudskih srca. Niti među njima. Crvene, krvave, strastvene. Córdoba. Daleka i sama. Kopija vlastitoga tijela umjetnice, u mjerilu jedan naprema jedan, upotrebljena je kako matrica.

Film. Jedan od najpoznatijih studenata velikoga Godarda koji je osobno došao predstaviti svoj kratki film "Stratosphere", zove se Julles Guillemet. Simpatični je to dvadesetjednogodišnjak iz Pariza koji govori engleski s jakim francuskim akcentom i u holivudskoj maniri zahvaljuje suradnicima koji su s njim stvorili ovaj zanimljivi uradak. Pomalo osobenjačke i bizarne, u svakom slučaju, opićene životne priče ljudi koji žive kao susjedi, u svjetlosnim godinama udaljenim stanovima iste zgrade. Izvrsna kamera i produkcija također. Boje skoro pa almodovarske. Susjed klošar koji pred ulazom u svoju kartonsku kutiju lašti cipele, jer kao što sam se u više navrata osobno uvjerio, dosta pariških clocharda dobrano drže do stila. Jednu sam damu od te vrste iz dana u dan viđao za toaletnim stolićem kako se uređuje u svom pokretnom kartonskom domu, ljeta 2002. često smještenom u blizini Beaubourga. Pa zatim, da se vratimo u Stratosferu, jedan golišavi isposnik koji živi redovničkim životom, a katarzu doživljava bičujući se i ritualno spaljujući pornografske fotografije. Odgojiteljica u teatru lutaka. I jedna iskompleksirana bulimičarka. To vam je susjedstvo. 

I još jedan art film. Srpski iz '87. "Slučaj Harms". Redatelja Slobodana Pešića. Koji je u ex Jugoslaviji bio svojevremeno podosta zanemaren i na taj način cenzuriran, a doživio je zapažen međunarodni uspjeh u Cannesu i drugim svjetskim filmskim festivalima. Najduži kadar tadašnje jugoslavenske kinematografije. Frano Lasić kao producent i u glavnoj ulozi. Izvrstan, zaista izvrstan, talentirani, mladi Frano još je jednom nakon Zafranovićeve "Okupacije u 26 slika" i Vrdoljakova "Kiklopa" pokazao svoje glumačko umijeće. Nisam mogao izdržati, a da ga ne pitam, što mu se dogodilo u međuvremenu da je počeo glumiti, bolje rečeno odrađivati, te grozne uloge u trećerazrednim domaćim sapunjarama. Odgovor je naravno bio opet vezan uz onaj famozni kapital, koji sam vam nešto prije, čini mi se, već spomenuo. Art priča o ruskom piscu underground scene, disidentu i poeti Daniilu Ivanoviču Juvačovu, poznatijem kao Harms, koji je zbog svojih osebujnih i nadrealnih priča, zvanih slučajevima, i sam postao slučaj te završio na jednom od nebrojenih gubilišta sovjetskog čovjekoubilačkog režima. I bez lifta do gubilišta. Slučaj anđela koji dolazi na Zemlju u potrazi za svojom gredom.

Njemačka predstava redatelja Xaviera Duringera naslova "Ganze Tage – Ganze Nächte" zbog jezične barijere, možda, ili pak iz nekih suštinskijih razloga nije ostvarila značajan prodor do dva tuceta svojih dubrovačkih gledatelja. A kroz prizmu seksa i odnosa se htjela baviti životom pariških predgrađa.

Lana Kos, Janja Vuletić i prijatelji izvodili su arije Mozarta, Puccinija, Verdija, a bilo je tu i Čajkovskoga i ruskih romantičara.

I za kraj, Marokanka Sophia Charai i kompanija. Noć arapskog jazza.

Dakle sve vam je jasno. Samim odabirom i područjem interesa ovaj mali festival preskočio je granice teatra iz svog imena. Nošen renesansnom mišlju, pitko uobličenom još od Shakespearea, o cijelom svijetu kao pozornici, srodio se s najraznovrsnijim vidovima umjetnosti. Mal je, queer je, bogat je, intiman je i drukčiji. I kao takav, nepravedno u sjeni nekih pompoznijih i stanovitoga kulturnog ministra kesi bližih, događanja u kulturi. No istodobno je skrovito i sjenovito pribježište, umbraculum i zaklon od poludjelog i podivljaloga svijeta kapitalizma, propagande i agresivne jednoobraznosti koji se, unatoč svim, na prvi pogled, rastućim osobnim slobodama i apoteozama individualizma, opasno približava vizionarskoj Orwellovoj 1984., bez ikakve ozbiljne alternative, snažne gerile, moguće revolucije na vidiku. Bar zasada. Priklanjanjem određenim protuaktivnim idejama i njihovim sjemeništima - u koja se Le Petit Festival du Théâtre, po mom viđenju i svom dosadašnjem životu, prilično uklapa – makar to bilo i samo deklarativno, opredjeljujemo se i zauzimamo strane. Stranu održivog razvoja.

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
bon (ap)petit