dok nas ispuh ne rastavi
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Da ljubav prema silikonskim lutkama može biti neopisivo stvarna, uvjerili smo se još na ZagrebDoxu, u filmu "Guys and Dolls" Nicka Holta koji portretira američke muškarce koji su životnu družicu, ili čak njih tucet, pronašli narudžbom preko interneta. I Craig Gillespie za svoju komediju "Lars and the Real Girl" uzeo je identičan obrazac, s time da je klasificiranje filma kao komedije u kina privuklo daleko više tinejdžera željnih humora američkih pita. Za njih "glup film", za našu je Micu nježna i bolno lijepa drama o osamljenosti.

 

Muška usamljenost, ženska usamljenost, usamljenost životinje čiji su vlasnici na službenom putu, usamljenost sekvoje u nacionalnom rezervatu...

Usamljenost je diskutabilno stanje. Veli se da su osamljenici nesretna bića, no svi je iskaju katkad, žele se povući u kakvu brvnaru na sjeveru kontinenta kad im je suviše, ili otisnuti na ocean u potrazi za kitom ubojicom kad im je suviše takodjer.

Osame rezultiraju pucnjevima u čeoni režanj, elektrošokovima u lokalnim psiho ustanovama, osame rezultiraju narudžbama vinilnih sexy družica sa interneta.

Žive Ukrajinke, žene plavih kosa i srnećeg garda, stižu vlakovima s istoka, zadovoljne prosječnim Hrvatom ogrezlim u kredite.

Nežive brazilske misionarke, napućenih usana i vitkog stasa, crnokose, pogleda vječno uprtog u daljinu, zovu se Bianca. Stižu u drvenim sanducima kao vojnici s ratišta, naručuju se na Internetu i  stižu preporučeno. I to u kino filmu "Lars ima curu". Igra na trenutačno siromašnom redovnom repertoaru. I hvala Bogu da igra.

Američka provincija ista je kao gospićka ili petrinjska svakodnevica, turobne su zime iza ispeglanih zavjesa, odgajaju se klinci i mazi se vikendom sa supružnikom. Ako imate sreće.

Ako nemate sreće, u američkoj ili petrinjskoj provinciji, zovete se Lars ili Hrvoje i ekscentrični ste čudak. Zbog fobije usred teške sudbine prezate od dodira živog bića, nemate djevojku kao svaki lokalni poštar ili pekar, nemate s kime komentirati "Oprah" ili Ogrestinu "Piramidu", rodbina bi vam smjestila bilo koga, mjesnu debelu učiteljicu, ili učitelja, nije ni bitno.

Usred nemogućeg stanja duše naručujete preko interneta, bežičnog ili žičnog, svoje vlastito neživo biće, koje ćete dodirivati baš kad se vama to prohtije, a koje sasvim sigurno neće dodirivati vas. I to je vaš obol konvenciji. Američkom Paris, Texasu ili Petrinji predstavit ćete svoju družicu, brazilsku misionarku u kolicima, vi ćete joj tepati i razgovarati s njom, usred nemoguće tišine živjet ćete život kao i drugi.

Lokalna doktorica ocijenit će stanje kao obmanu, privid ili tlapnju, pokušati iz vas iščačkati zatomljenu tragediju, a Biancu će usred Larsova ili Hrvojeva privida prihvatiti cijela zajednica, mjesna.

Bianca će, iako lutka, sve zbog Larsa ili Hrvoja, u Parisu ili Petrinji, postati lutka za sve, ošišat će joj šiške, volontirat će u bolnici, u crkvi će nedjeljom pjevati Bogu. I sve kao da je stvarna osoba, barem android ako ništa više.

I stvarnija je Bianca od Bogorodice, u par navrata sigurni ste da će usred pripizdine  zaplakati, progovoriti, kao što svaki vlasnik psa redovno iščekuje momenat kad će bernandinac ili miješanac reći: "Da, gazda, volim te."

Ipak vinilna ne progovara, a Lars ili Hrvoje, sasvim svejedno, uredno lutku oblači u rukavice i zimsku kapu, zajedno s njom zuri u daljinu, uči zbog nje portugalski, izgleda.

Egzotično dirljiva komunikacija osamljenika s okolinom preko lutke ne dira današnju oholu mladež. Hint da se u jednom šašavom filmu pod nazivom "Lars ima curu" junak zaljubljuje u sexy lutku je dovoljan da mladež kupi ulaznicu. No kad mladež ubrzo provali da ovo nije zajebancija alla braća Farrely, no suptilna, nježna drama o osamljenosti i bolno lijepoj ekscentričnosti, komentirat će bez pardona da u životu nisu gledali gluplji film. Onda će se na sljedećem hitu Cameron Diaz tako bezumno odvaliti od smijeha, a Larsa potisnuti u ladicu kino promašaja, tek tako, lako kao od šale.

Osamljenika je pun život, od redikula koji hodaju gradom u Karitas kaputima, kultnog Giovannija koji pere prozore a pilot je, Cibona žicara koji je vječno u istoj vindjakni i stalno mu fali kuna do sreće.

Osamljenika je pun film. Edward Škaroruki koji komunicira s okolišem putem iznjegovanih umjetnina u grmlju, gospodin Schmit koji potpomaže afričku siročad i Blanche Dubois koja teško podnosi sredovječne godine.

Ne radi li umjetnost baš iz neprilagođenih najfinije oblikovane žbunove pripovijesti ili filmova, nježnost izlazi iz nesreće ma kako ona teška bila.

Konvencija iz takvih ljudskih dragulja radi nakaze, prisiljava ih da teže biti dijelom svemira koji ipak nije njihov svemir. "Lars ima curu" jedan je od onih filmova koji dopušta drugačije svemire ali nauštrb konačnog pristajanja junaka na njihov, konvencionalni svemir. Jer pobogu zašto Lars ne bi cijeli život u Petrinji ili Hrvoje u Parisu, Texasu proveo u sasvim krasnom suživotu s brazilskom misionarkom koja je by the way lutka.

Zato što svi volimo frikove, ali samo kada su oni naši susjedi ili junaci posprdne priče, ne želimo i ne pristajemo lako biti jedan od njih. Zarobljeni konvencijom, uživamo hiniti da smo neobični, a sanjamo uredski život i muža koji kupuje tetrapak mlijeko za usnulo čedo.

Frikove ostavljamo Felliniju i Burtonu, aplaudiramo u sebi kad Lars skonča s lutkom i prihvati sistem, kad dopusti da ga živa Ukrajinka netom izašla iz vlaka s istoka poljubi u čelo. Ili je to Ukrajinka poljubila petrinjskog Hrvoja. Svejedno, teško je biti frik ma kako mtvizija i antiglobal pokret njeguju taj arhaični tip.

Lars pobjeđuje frika i pristaje na the svemir, no to ne znači da Lars ne bi bio izuzetno zahvalan gost Globalnog sijela. U rukama Joška Martinovića koji frikove gladi rukom desnicom kao majka, a prošamara ih tek da shvate da su ipak drugačiji.

film
Autor   Mica Perić