küba - putovanje uzvodno
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Ima tome više od tjedna kako je jedan tegljač isplovio iz Vukovara nastavljajući svoj put prema Beču. U zagrebačkom autobusu s tridesetak suputnika na mahanje maramicom tom putniku od Crnoga mora išla je i Nataša Bodrožić. Projekt (broda, ne mahanja maramicom) zove se "Küba - putovanje uzvodno", a nastao je pod imenom Francesce Von Habsburg, tj. njezine TBA 21 - fondacije za suvremenu umjetnost. Istanbulski polusvijet zarobljen u televizorima napušta tako svoj prigradski slam i putuje prema austrijskoj prijestolnici.

 

Kako stoji u katalogu, radi se o "lokalnom i internacionalnom projektu s ciljem predstavljanja umjetničkog odgovora na složene izazove proizašle iz nedavnih europskih društveno-političkih promjena". Na tegljaču Negrelli Dunavom plovi filmska instalacija turskog umjetnika Kutluga Atamana, a u svakoj luci u koju uplovljava, na svom putu od Crnog Mora do Beča, novi umjetnički rad je predstavljen "u dijalogu s Atamanovom izvornom instalacijom".

Küba, ujedno i naziv Atamanova rada, zajednica je muškaraca, žena i djece koji žive u jednom od ozloglašenih istanbulskih geta. Većinom Kurdi, ovi ljudi žive na margini velegrada u svojim nastambama od metalnog otpada i zemlje, a umjetnik je njihova sasvim osobna svjedočanstva transferirao u individualne filmske zapise. S četrdeset TV ekrana postavljenih na tegljaču Negrelli, mogu se čuti svjedočanstva majke koja ne podnosi kad joj u školi mlate djecu, žene koja ima muža neradnika, mladića kojeg zanima psihologija uz to što je vatreni navijač lokalnog nogometnog kluba i mnoge druge pomalo bizarne, ali zapravo sasvim obične priče. To što ljudi iz istanbulskog polusvijeta "u starim TV prijamnicima" plove na tegljaču Dunavom i ima ih priliku vidjeti i poslušati netko iz podunavskih gradova na tom putu, svemu tomu daje jednu poetičnu, gotovo dirljivu notu. Samo što ljudi koji dođu na otvorenja, sudeći bar po onom vukovarskom, teško da se zadubljuju u sva ta lica i glasove, pijuckajući svoj koktelčić, mohito, na slamku.

Hrvatska umjetnica, izabrana da predstavlja hrvatski dio priče u okviru Küba projekta bila je Renata Poljak. Njezina video projekcija "All one knows" postavljena je u derutnoj zgradi dvorca Eltz, inače vukovarskom muzeju. S dva nasuprotna zida istovremeno teku dvije priče: prizor iz bračnog života, s jedne strane, te putovanje Beograd-Vukovar - s druge.

Prvi dio donosi svađu između supružnika, motiviranu dugotrajnim suživotom dvoje ljudi tokom kojega su se mnoge stvari morale progutati, neke prešutjeti, kad se, uglavnom, moralo zaboravljati ili trpjeti. Dođe menopauza, žena pukne, sve saspe suprugu u lice, razbije vazu i nastupi - "nabrijana" šutnja.

S dugog zida - putovanje: Beograd izgleda kao i osamdesetih, kao da se ništa nije promijenilo, pogled s Kalemegdana. Žena otvara prozor auta, pita za smijer i svi su oduševljeni njezinim splitskim akcentom. Primjećuje da su svi spomenici u Beogradu spomenici - osvajačima. Pita koliko ima do Vukovara, kažu joj sat vremena autoputom, neki muškarac doda: "Iš'o sam ja na Vukovar...". Auto je u Vukovaru, cesta koja vodi k Ovčari, zaustavlja se kod hangara u kojem se nalaze krave. Tu su nedavno držali ljude. Zaboravljanje liječi sve?, pita se žena.

Katalog kaže "Renata Poljak (...) tijekom putovanja od Beograda do Vukovara (...) otkriva sebe kao "Hrvaticu" - što je identitet koji nikada nije eksplicitno usvojila. Percipira okolinu, iznenađena i preplavljena svojim "nekorektnim" - budući nenadano nacionalističkim - osjećajima. Dvoje putnika tragaju za objašnjenjima onoga što se zbilo, rata između Srbije i Hrvatske, tragaju za relevantnim tragovima. Ali objašnjenja nema nigdje, niti u Beogradu, niti u Vukovaru. Namjesto toga nalaze da ljudi alarmantno potiskuju kako povijest, tako i sjećanja".

Kustos, Branko Franceschi, navodi "potiskivanje kao okidač" za bazu ovog rada, umjetnica stvara poziciju u kojoj se bavi potisnutim i traumom nemogućnosti da se progovori.

Tako se ovaj rad našao u vukovarskom muzeju, u prostoriji konzerviranoj tako da ostane vidljivo razaranje zgrade. Rad su vidjeli ljudi iz zagrebačkog autobusa. I strani gosti, umjetnici. Prošetali su tuda i posjetioci "muzejskog domjenka" koji se priređivao u čast devete obljetnice povratka muzeja. Nadam se da je među njima bilo i Vukovaraca. Jer na koncertu sarajevske grupe Vuneny, koji je ujedno bio zatvaranje priredbe, ostala je samo zagrebačka publika, desetak ljudi iz autobusa.

Na domjenku su se svi slikali za plakat muzeja. Dijelili su se pereci i pogačice s čvarcima, lokalni proizvodi, jako ukusni. Bilo je voća i jedna torta. Mladi konobari su mućkali koktele, rijekom su se puštali plavi baloni i lampioni, tj. svijeće u papirnatim vrećicama. Srednjoškolci pod bijelim plahtama su izveli performans za Dan muzeja. Pa otišli kućama.

Ostali su uglavnom ljudi iz zagrebačkog autobusa i stranci i pričali na stranim jezicima.

Na kraju večeri, u hotelskom toaletu nailazimo na dvije srednjoškolke. Pitamo ih jesu li čule da je bio party na livadi kod muzeja. Rekoše nam da su čule nešto, ali muzej im se nije činio kao privlačna ideja. Popravljaju šminku i spremaju se za izlazak. Raspitujemo se gdje idu, gdje se u Vukovaru izlazi. Pitaju nas, kao prvo, volimo li narodnjake. Još nam kažu za diskoteku, ako volimo elektroniku.

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić