odlazak Velikog
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
U nedjeljnu noć, u prometnoj nesreći na talijanskoj cesti, nedaleko od Venecije, smrtno je stradao Goran Kolarek. Dvadesetpetogodišnjak, kojeg su svi znali pod imenima Floor Killah ili Don Kolarek, bio je najveći hrvatski breakdancer. Toliko velik da je živio za break dance i toliko velik da smo i mi, koji naslove uvijek pišemo malim slovima, ovaj put morali učiniti iznimku. Od Gorana Kolareka, velikog prijatelja i kolege, oprostio se, u ime svih koji su ga poštovali i voljeli, splitski brejker Jakov Labrović.

 

Jednom iz šale pričao sam s Goranom o pogrebima. Kad umre, rekao je, volio bi da mu na sprovodu svira funk i da se brejka. Smatram da bi to trebalo poštovati.

Kad sam saznao za tragediju, ona još nije bila službena. Da provjerim je li istina, kupio sam Jutarnji list. Na kiosku su mi, uz novine, ponudili i knjigu s naslovom "Smrt u Veneciji".

Gorana sam upoznao 1998. kad sam počeo trenirati break dance. U životu nisam upoznao osobu koja je tolio voljela posao koji radi. Usmjerio je svu svoju energiju u break dance i živio je samo za njega. To dokazuju njegovi rezultati. Jednom je čak osvojio prvo mjesto na državnom prvenstvu Hrvatske s nogom u gipsu.

Svima nam je On bio veliki poticaj. S Goranom sam provodio dosta vremena, skupa smo putovali, trenirali i provodili se. Prije nekolio godina, Goran i Vlado Smud pokušali su osnovati break dance klub u Splitu. Ali kako je u Splitu scena bila loše razvijena, uglavnom smo Goran i ja sami trenirali po čitave dane.

Te godine uopće nisam išao u školu. Goran bi mi dolazio na informacije i pokušavao mi opravdati izostanke. Jednom prilikom, došao je po mene za vrijeme nastave, da idemo na trening. Ušao je u učionicu, a profesorica je pitala di idemo. On je odgovorio da idemo na nastup. Kad ga je profesorica pitala da se predstavi, on je odgovoria: "Pa ja sam Floor Killah." Pokazao joj je i osobnu iskaznicu na kojoj je njegov potpis Floor Killah. Da bi uvjeria profesoricu da je uistinu plesač, morao je "ispeglat najti". Taj trening smo se umorili do te granice da su nam obadvojici popucale kapilare na licu i očima, te smo takvi izgledali mjesec dana.

Goran mi je oduvijek bio veliko nadahnuće. Sve što bih novo naučio u break danceu, jedva bih čekao da dođem u Zagreb i to mu pokažem. Još uvijek ne mogu vjerovati da je sve to nestalo, njegovo vedro lice koje je bilo vječno veselo i nasmijano.

Jednom smo čekali tranvaj. On, dva momka iz Splita i ja, svi smo ušli u tranvaj, osim jednoga kojem je vozač zatvorio vrata ispred nosa. Goran se jako iznervirao, otišao je do vozača i s njim se svađao pet minuta. Na kraju mu je rekao: "Čovječe, jesam li ti ja kriv što ne voliš svoj posao, počni brejkat, bit će ti bolje!"

Kao i svima koji su ga poznavali, teško mi je shvatiti da je otišao zauvijek. Njegovu veličinu ništa neće moći zamijeniti. Jednostavno, Hrvatska je izgubila velikog čovjeka i najvećeg i najboljeg brejkera.

ZBOGOM, DRAGI PRIJATELJU. ZNAJ DA ĆE SVAKI MOJ DOLAZAK U ZAGREB BITI TUŽAN I DA ĆE MI GRAD BIT PRAZAN I PUST, BEZ OBZIRA KOLIKO LJUDI ŠETALO ULICAMA. PRAZNINU KOJA JE NASTALA U MOM SRCU, NE MOŽE NADOKNADITI NI MILIJARDA LJUDI. JOŠ JEDNOM ZBOGOM, DO SUSRETA U NEKOJ DRUGOJ DIMENZIJI...

in memoriam
Autor    Jakov Labrović