arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Od 4. do 12. srpnja Tonka Maleković boravila je na umjetničkoj rezidenciji u Kišinevu, Republika Moldova, gdje je u suradnji s tamošnjim dvanaestogodišnjim (!) umjetnikom Ionom Fisticanuom realizirala projekt "Mogućnost grada". Uz suradnju lokalnog stanovništva, iznikle su tako diljem grada minijature od objekata pronađenih na samim lokacijama. Kad je umjetnica poželjela napraviti "grad od ljudi", intervenirala je čak i policija. U Moldovi je projekt pratila i naša Nataša Bodrožić.

 

„Gomile oglasa i tragova oglasa na brojnim gradskim površinama, veže koje presijecaju utabane stazice u travi između stambenih blokova i igrališta s nepokošenom travom, teksture napuklog asfalta, maršrutka koja se zaustavlja mahanjem ruke, grupice pasa koji se lijeno klate po ulicama, čudni sigurnosni sustavi u zgradi u kojoj smo živjeli, 30-minutne poplave koje sliku ulice transformiraju u set-up filma katastrofe da bi se za narednih 30 minuta sve vratilo u prvobitno stanje, zapuštena betonska gromada cirkusa, marelice i šljive među socijalističkim zgradama Ciocane, karakteristični ornamenti na sivim fasadama socijalističkih 'mastodonata', šareni divlji visoko individualizirani balkoni, hrpetine malih kioska, štandova na ulicama, koji kao da još uvijek pomalo pobjeđuju u uličnom nadmetanju s logotipima i visoko estetiziranim displayima multinacionalnih korporacija (do kada?)“. (Tonka Maleković o Kišinevu)

Iznajmili smo stan u centru Kišineva i čekali Tonku da stigne vlakom. Dva dana putovanja, tri vlaka i jedno stajanje u redu pred moldavskim konzulatom u Bukureštu, potrebno je kako bi se iz Zagreba stiglo do Kišineva, glavnog grada Republike Moldove. Po statistikama ovo je najsiromašnija evropska zemlja, a po rezultatima netom završenih izbora, još uvijek bi mogla biti „posljednja komunistička zemlja u Evropi“, s tim da ovdje „komunizam“ na velika vrata dočekuje neoliberalizam, stanje ljudskih prava je mizerno, a letargija prevladavajuće stanje misli. Donekle povišena atmosfera osjećala se tijekom srpnja, prije izbora, u svjetlu mini-revolucije izazvane izbornim rezultatima s uvjerljivim vodstvom komunista prethodnog proljeća, što je izazvalo revolt građana, a zatim devastaciju parlamenta i zgrade predsjedništva, što je potom dovelo do snažne kontrareakcije vladajućih, s nizom eklatantnih kršenja ljudskih prava, te jednim smrtnim slučajem.

Ipak, život teče dalje u Moldaviji, reklo bi se, začuđujuće normalno. Ljudi šeću ulicama u ljetnoj garderobi, psi različitih vrsta i veličina slobodno vrludaju gradom, kondukteri  naplaćuju karte u trolejbusima.

U sklopu projekta CHIOSC, koji je inicirala moldavska art asocijacija OBERLIHT, uspostavljene su brojne suradnje na europskoj razini, a udruge Slobodne veze i Vizura Aperta, hrvatski su partneri projekta. Osim što sadrži rezidencijalni program za umjetnike, sam CHIOSC je zapravo mala arhitektonska jedinica, koja nosi obilježja otvorenog stana, tipičnog moldavskog habitata (bez zidova) iz vremena sovjetske prošlosti. Upravo ovih dana postavljen je u centar grada. Tonka Maleković bila je prva u nizu umjetnika u rezidenciji u sklopu CHIOSC-a.

Za Tonku Maleković put u Kišinev bio je u neku ruku put u prošlost, u djetinjstvo, mjesto gdje se vrijeme zaustavilo ili barem teče sporije nego drugdje. Osim tendencije benevolentnog romantiziranja istoka Europe, kao dijela svijeta do kojega kapitalizam (i konzumerizam) kao da nije sasvim stigao ili barem prostora koji mu pruža svojevrsni otpor, Moldova ima i obilježje „zaboravljene zemlje“. Nije toliko zanimljiva stranim ulagačima, možda jer je politički nestabilna, teritorijalno iščašena (odcijepljena oblast Transdnjestrija), etnički uzburkana, Rusiji važna kao tampon prema Zapadu i NATO-u. Ukratko, politička situacija u zemlji zaista odražava svojevrsno stanje zamrznutosti.

U sklopu svoje umjetničku rezidencije, Tonka Maleković predložila je suradnju dvanaestogodišnjem umjetniku Ionu Fisticanu, inspirirana njegovim prošlogodišnjim projektom „Gradovi na krovu moje zgrade“, kada je izradio desetke gradova na vrhu nebodera u kojem živi. Ove godine, Ion i Tonka gradili su minijaturne gradove na raznim, često zapuštenim lokacijama, širom Kišineva, uz sudjelovanje lokalnog stanovništva. Izrađivali su ih isključivo od materijala nađenih na licu mjesta, ne unoseći dodatne elemente. Rezultat su deseci mijaturnih, privremenih nakupina nalik na gradove širom stvarnoga grada.

„Vrlo je teško predlagati projekt za sredinu koja nam je potpuno strana. Projekt koji sam predložila pokušala sam maksimalno demokratizirati prepuštajući većinu procesa domaćim participantima, dijeleći s njima odgovornost i viziju. Kroz mješavinu osobne fantazije, zatečenih/pronađenih prostornih formi i vizura/urbane poetike (koja je uvijek i posljedica društveno-političke stvarnosti, tj. zadanih okvira i spontanih procesa) realizirali smo male improvizirane tvorevine, iskoristili priliku da sami definiramo, da sami predlažemo. To je model koji ovaj projekt sa svojom simboličkom dimenzijom želi uputiti na veće i 'ozbiljnije' sustave.“, kako kaže Tonka Maleković.

Za vrijeme „gradnje gradova“ u Kišinevu policija je intervenirala jednom na anonimnu dojavu, kad su im prijavljene „sumnjive aktivnosti“ na ulici. U to smo vrijeme, upravo gradili mostove od kutija cigareta nađenih na ulici i kupole od rajčica dokotrljanih s placa. Na prvi pogled, javni prostor Kišineva ne čini se jako restriktivnim. Povremene policijske patrole oko glavnih gradskih punktova i često legitimiranje prolaznika pomalo mijenja tu sliku, a saznanje da su prošlog proljeća brojni građani pretučeni nakon antivladinih prosvjeda čini situaciju prilično ozbiljnom. To je pokazala i završnica projekta Mogućnost grada, u presušenoj gradskoj fontani, gdje je prema zamisli umjetnice, „izgrađen“ grad od ljudi, sudionika projekta, i slučajnih prolaznika koji su spontano ulazili u „bazen“. Cijela je akcija trajala oko pola sata, a četrdesetak ljudi strpljivo se prepuštalo koreografiji umjetnice. Za vrijeme akcije, neki od sudionika bili su vidljivo uznemireni očekujući još jednu policijsku intervenciju, nagađajući moguće scenarije zbog neprijavljenog skupa građana, koji se povećavao iz minute u minutu. Platforma umjetničkog projekta u praznoj gradskoj fontani, djelomično je prisvojena od strane samih građana kako bi pružili svojevrsni otpor, demonstrirali svoju vlastitu prisutnost u značajno kontroliranom javnom prostoru Kišineva, u predizborno vrijeme.

Promišljanje javnog prostora i odnosa prema njemu, često čini osnovu umjetničkog rada Tonke Maleković. Mogućnost grada projekt je koji slijedi ovu liniju. Na metaforičkoj razini, govori o gradu kao mogućnosti i njegovim građanima kao tvorcima nove urbane stvarnosti.

likovnost
Tekst     Nataša Bodrožić
Fotografije     Tonka Maleković
građani grade gradove