možda da samo plešemo...
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Riot On An Empty Street", Kings Of Convenience (Astralwerk 2004.)
www.kingsofconvenience.com
"... jedan od najosobnijih, ako ne i najboljih, albuma godine..."

 

 

Da su Erik Glamber Boe i Erlend Oye rođeni u New Yorku četrdesetih godina prošlog stoljeća zvali bi se Art i Paul i činili bi najlegendarniji akustični duo svih vremena. I Dustin Hoffman ne bi ljubio Anne Bancroft u “Diplomcu” uz zvukove pjesme “Mrs. Robinson”, nego vjerojatno uz “Toxic Girl” ili neku sličnu pjesmu. Ovako, kako su Erik i Erlend rođeni u hladnoj Norveškoj dobrih desetak godina nakon što je “Diplomac” uopće snimljen, svoju slavu moraju tražiti na druge, teže načine. Jer teško je, u poplavi različitih distorzirano-gitarističkih bandova s jedne i elektronskog zvuka s druge strane, u 21.stoljeću ljudima prodati melodiju i samo melodiju obogaćenu prekrasnim ljubavnim stihovima. Da, možete ih nazvati i kopijom Simon & Garfunkela - neće ih to naljutiti. Ali oni to nisu. Oni su Kings Of Convenience .

Priča o ovom stvarno netipičnom bandu počinje 1999. godine kad su njih dvojica, čisto rekreativno, nastupali kao “opening-actovi” na mnogim open-air festivalima po Europi tražeći od organizatora novac samo za pokrivanje osnovnih troškova. I možda bi na tome i ostali da ih nisu zapazili ljudi iz diskografske kuće Kindercore Records i ponudili im ugovor. Ubrzo snimaju album “Kings of Convenience” koji unatoč dobrim pjesmama nije prošao zapaženo. No već drugi album “Quiet Is The New Loud” iz 2001.godine dovodi Kings Of Convenience na mjesto koje im zasluženo pripada. Možda su imali sreće što su baš u to vrijeme prilično popularne bile grupe poput Belle And Sebastian, The Beta Banda i sličnih pa je ljudima bilo lakše prihvatiti njihove ogoljene pjesme. No taj album već nakon nekoliko mjeseci doživljava svoje remiksirano izdanje nazvano “Versus” na kojem su najpoznatija imena indie-electro scene (Royskopp, Four Tet, Ladytron…) vršila “lagane” intervencije na njihovim pjesmama. Sada su već Kingsi postali ime. Cijeli svijet je znao da tamo negdje u Skandidaviji postoje ti novi Simon & Garfunkel i svi su htjeli to čuti. I svi su htjeli još toga…

…a Kingsi su uzeli poveći odmor. Nakon mnogobrojnih turneja i dugotrajnog boravka u studiju, tek prije nekoliko dana (dakle, nakon pune tri godine) u CD-shopovima se pojavio njihov treći album nazvan “Riot On An Empty Street”. Odmah da kažem kako je riječ o njihovom najkvalitetnijem albumu i jednom od najboljih albuma ove godine. Ako ne najboljih, onda definitivno najosobnijih. Jer kako drugačije opisati album u kojem njih dvojica pjevuše o svojim izgubljenim ljubavima, pronađenim ljubavima, budućim ljubavima, te o još milijun malih stvari koje im se svakodnevno događaju u životu. Zapravo, događaju nam se svima, ali dosta nas ih uopće ne primjećuje, za razliku od Erika i Erlenda. Mora im se odati priznanje i za dosljednost - gotovo nigdje ne bježe od svog klasičnog akustičnog zvuka, iako je definitivno prisutan moderan zvuk. A taj moderan zvuk se najbolje osjeti u definitivnom hitu ljeta “I'd Rather Dance With You”, osmoj pjesmi na albumu, tako netipičnoj, a opet tako tipičnoj Kings Of Convenience pjesmi. Možda se u toj pjesmi može tekstualno svesti cijela njihova lirika - jedan predivan način “barenja” djevojke na nekom tulumu - bez pretjeranih riječi, jer one nisu potrebne, i ne znam hoće li tu djevojku te riječi uopće zanimati jer, u stvari, ja uopće ne znam što ću joj reći i možda je najbolje da samo plešemo i neka ritam odradi svoje i nemam uopće dovoljno riječi kojim bih mogao opisati tu pjesmu… Možda samo da kažem kako je u zadnje vrijeme slušam neprestano jer mi užasno mnogo uljepšava dane.

I samo da je ta pjesma dobra, album bi zaslužio prolaznu ocjenu, a ovako - kad osim nje postoji još jedanaest predivnih četverominutnih pjesmica - sve što mogu reći je da mi je drago da Erik i Erlend nisu rođeni u New Yorku prije šezdesetak godina. Nisam siguran da bi Paul & Art uspjeli napraviti nešto ovakvo da su oni rođeni u Norveškoj prije dvadeset i pet godina.

Ocjena: 8/10
glazba

 Autor    Emir Fulurija