recitacija za mrtvace
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Dok se europske nacije veselo drže za rukice nasred Helsinkija, slaveći što nas eto pjesma može ujediniti, glavni je finski grad istodobno domaćin suvremenoga umjetničkog presjeka sa susjednoga kontinenta. Daleko od hodajućih Lordi zombija, u mrtvačnicama Tajlanda Araya Rasdjarmrearnsook čita knjige umrlima koje su obitelj i prijatelji napustili. Ovaj kontroverzni videorad koji razotkriva kulturološki posve drukčije poimanje smrti samo je jedan od aduta izložbe "Vjetar s Istoka". U Kiasmi je bio Ivan Kralj.

 

Kad god se razgovara o međunarodnoj suvremenoj umjetnosti, ona je uvijek mjerena kroz zapadnjačke standarde, njezini protagonisti redom dolaze sa Zapada. Sa Zapada koji je zapravo uvijek bio toliko centralan da, za razliku od kolege Istoka, nikad nije niti stigao osvojiti odrednice poput Bliski, Srednji ili Daleki. OK, radi potrebe za romantiziranjem, jedan se dio, onaj američko-indijanski, prozvao Divljim, ali i to samo zato da bi se ova iskonska i bezepitetna riječ s velikim Z valjda identificirala s nedivljim, civilizacijom samom.  

Zato me iznimno razveselilo što je u trenutku kad Helsinki slavi svoje prvo, a tamošnji skeptici prognoziraju - i posljednje, eurovizijsko prijestolovanje, tamošnji muzej suvremene umjetnosti otvorio vrata upravo "Vjetru s Istoka“. Kiasma je i inače jedno divno mjesto, najpopularniji finski muzej i prva zgrada koju trebate posjetiti nakon izlaska s glavne kolodvorske stanice na eventualnom putu u to naporno i sveprisutno eurosongovsko selo. Kad vam čak i u helsinškom H&M-u zasvira Dado Topić, a inače trendovski odjeveni prodavači zaodjenu populističko eurosongovsko ruho, doista je potreban odmak od te izmaštane zemlje sreće i veselja, povratak u realnost u kojoj probleme ne mogu riješiti brendirane Lordi Cole ili Lordi bomboni (proizvodi etiketirani upravo profitabilnim likovima ovih novovjekih djedova Mrazova iz Laponije), konzumerističke ikone koje nam daju artificijalni razlog za osmijeh u vidu legalizirane varijante ecstazyja za široke mase.

Do 27. svibnja četvrti i peti kat ovog jedinstvenog arhitektonskog zdanja (muzej je projektirao Amerikanac Steven Holl) nastanjuju umjetnički radovi iz triju azijskih zemalja u kojima se, uz znatne ekonomske promjene, događa i iznimno bujanje suvremene umjetničke scene. Iako su u suštini kulturalno, politički i religiozno različite zemlje, Indonezija, Kina i Tajland pružaju upravo onaj prijeko potrebni uštipak koji će nas iz svijeta svidljivih pop pjesmuljaka i kostimografsko-koreografskih egzibicija vratiti u nezaslađenu stvarnost. Azija se naime nalazi pred golemim izazovima ekonomskoga rasta, socijalnih problema i ljudskih prava, prirodnih katastrofa i prenapučenosti (samo u ove tri zemlje živi četvrtina ukupne svjetske populacije)... Kustosi Tuula Karjalainen i Marja Sakari zaključili su da umjetnici Chen Zhen, Hu Yang i Yang Zhengzhong (Kina), Heri Dono, Eko Nugroho, Melati Suryodarmo i Entang Wiharso (Indonezija) te Araya Rasdjarmrearnsook (Tajland) najbolje mogu ilustrirati živu umjetničku scenu koja korespondira sa svim tim pitanjima.

Možda je rad upravo zadnjespomenute, Tajlanđanke Araye, jedan od globalno najinspirativnijih s obzirom da nas suočava s temom smrti kojoj ucviljena zapadna civilizacija prilazi monumentaliziranjem digniteta, slijepim ritualiziranjem i nediranjem "u mrtve“. Smrt je u istočnjačkoj tradiciji mnogo prirodniji oblik ljudskoga stanja. Na tri sučeljena platna projiciraju se videozapisi u kojima umjetnica pred tijelima umrlih čita ulomke stare tajlandske knjige. Izabrala je upravo one koji su umrli napušteni i sami, želeći im na taj način odati počast. U drugom video radu Araya odijeva mrtvu ženu, provjeravajući kako joj stoji koja haljina kako bi se ova što dostojanstvenije (i trendy) uputila na onaj svijet. Umjetničini projekti nisu samo religiozni rituali, već i osjećajni hommagei za one koje običavamo zaboraviti, kako bi nama samima bilo lakše. U jednom od radova Araya, jedna od trenutačno najpoznatijih i najkontroverznijih tajlandskih umjetnika, nedostatak muškarca u životu i krevetu nadomješta služenjem kuje, servirajući joj s bogate trpeze malo piletine, pa ribe, pa kruha, pa kako se već gospodični kuji prohtije.

Sposobnošću adaptacije na nove okolnosti bave se i drugi autori. Hu Yang je primjerice fotoaparatom ušao u domove ljudi svoga rodnog grada. Zavirivanje u šangajske dnevne boravke, s ispisanim komentarima onih koji u njima žive (od nezaposlenih krpitelja kraja s krajem, do visokopozicioniranih menadžera), istovremeno otkriva da su svi protagonisti umorni od svojih situacija, podjednako i ilegalni imigranti, i srednja klasa, i "art brand account executive...“ menadžment kojem, iz pozicije siromaka iz slamova, ali i nas, gledatelja njihovih raskošnih vila koje ne zadovoljavaju rastuće apetite, ide neloše u životu.

Entang Wiharso u svojim slikama i instalacijama kombinira osobna iskustva sa zapadnjačkim i indonezijskim mitologijama (on živi između SAD-a i Indonezije). Upravo je zanimljivo (i pomalo kontradiktorno) kako koristeći folklorne elemente (recimo lutkarstvo kazališta sjena) uspijeva upravo kritički govoriti o socijalnim pitanjima. Kritizira i međunarodnu politiku, pitanja okoliša i kulturalnih stereotipa. "Dobro jutro, gospodine Bush“, poručuje Wiharso dok groteskno izobličene figure nakićene očima lutaka u rukavicama konzumiraju pandu. I na obližnjem stolu serviran je ručak "zagađen normama“, na kojem vrište (zavijaju) neidentificirani stvorovi (hrana?), dok pod stolom, valjda zaštićeni od potresnih distorzija, čuče procvjetali konzumeri.

Rad drugog i ujedno jednog od najpoznatijih indonezijskih suvremenih umjetnika također se osvrće na nacionalno naslijeđe. Heri Dono spaja magični realizam s političkom kritikom. Njegovi "Politički klaunovi“ make-upom su vječno nasmiješena lica, glave koje se hrane staklenkama urina na koje su spojene njihove crpke. Iznad njih slijeću "pali anđeli“ naoružani penisićima, krilcima i ubojitim projektilima, dok u prizemlju Dono prepisuje "Šok terapiju za političke lidere“ vješajući tradicionalne lutke naglavačke o u zid zakucane stolce.

Oštru kritiku zapadnjačkog načina života daje svojedobna učenica Marine Abramović, performerica Melati Suryodarmo. Videozapisi njezinih performansa u kojima primjerice u naručju ziba veliki komad glatkoga životinjskog mesa ili oblači tucete odjevnih predmeta na sebe crtaju tanku granicu između svakidašnjice i apsurda. U jednom performansu Melati je odjevena u finu crnu večernju haljinu i visoku petu, te takva svečana stupa na golemi komad maslaca, zapadnjačkog imperativnog simbola obilne prehrane koji nije poštedio ni nju, priseljenu Njemicu. Maslac se pod njezinim snažnim i senzualnim plesom topi, ona pada, ali se nanovo diže, svjesna važnosti prilagodbe na mehanizme tog skliskog svijeta zapadnjačke ekstravagancije.

I drugi umjetnici izložbe "Vjetar s Istoka“ ukazuju na kontradikcije naših društvenih sustava, tragaju za formulom sreće i istodobno oštre svoje političke britve. Čak i ako prihvatimo ironičnu sugestiju najmlađeg izlagača (Eko Nugroho, rođen 1977., generacija stripa i animacije), "Your pressure turns into pleasure“, pitanje je može li si stanovnik ovog eurovizijskog kontinenta uopće priuštiti hrabrost napuštanja utješne iluzije kad ga od podcijenjenog svijeta u kojem djeca-robovi prave tenisice za Zapad dijeli tek obična lingvistička fraza i eventualno izgubljenost u prijevodu. Socijalne disproporcije ionako nikad nisu poznavale strane svijeta.    

likovnost
Autor    Ivan Kralj