kauboji na tuškancu
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
U zagrebačkom kinu Tuškanac startao je ciklus filmova kultnoga finskog redatelja Akija Kaurismakija. Do 23. svibnja prikazat će se šesnaest filmova autora kojeg je Emir Kusturica, kolega po filmu i glazbi, nazvao redateljem zbog kojeg još uvijek vrijedi gledati filmove. A na Tuškancu će vrijediti pogledati i filmove o Akijevim Lenjingradskim kaubojima, "najgorem rock'n'roll bendu na svijetu". Zajašite u gledalište, preporučuje Nataša Bodrožić.

 

Anegdota kaže da je prilikom snimanja jednog filma, točnije scene ulaska glavnog junaka u kafić, Aki Kaurismaki tražio od svih statista koji su sjedili unutra da puše držeći cigaretu u lijevoj ruci. Rezultat je sasvim obična scena u kojoj sasvim običan lik ulazi u običan kafić, ali (iz pozicije gledatelja) nešto je tu - neobično. Situacija je smiješna, a da nije sasvim jasno zašto. "Ako je radnja spora - događaji se rutinski režu prigušenim nadrealizmom - ako se čini da su kratke rečenice kisele kao ocat, a glazbena podloga je rock'n'roll iz šezdesetih, možete biti sigurni da gledate Kaurismakija."

Od 27. travnja do 23. svibnja na programu kina Tuškanac mjesečni je ciklus filmova finskog redatelja Akija Kaurismakija u okviru kojega će se prikazati ukupno šesnaest filmova od kojih se neki nikada ranije nisu mogli vidjeti kod nas. Osim "Čovjeka bez prošlosti" koji je igrao u staroj, nikad prežaljenoj Kinoteci u Kordunskoj i "Lenjingradskih kauboja" koje smo odlazili gledati u Močvaru, možda se još tek pokoji film prikazivao na nekom od "opskurnih art mjesta" u gradu. Zato je ovo sjajna i izuzetna prilika da se Akija i njegov opus malo bolje upozna.

Aki Kaurismaki rođen je 1957. godine i već tad je imao brata, par godina starijeg Miku, s kojim je, kad je odrastao i nakon što se okušao u zanimanjima poput poštara i perača posuđa, osnovao producentsku kuću Villealfa (tribute Godardovu "Alphavilleu") pa su počeli praviti filmove. Prvi dugometražni film koji je snimio Aki Kaurismaki bio je adaptacija romana "Zločin i kazna" iz 1983. Međunarodnu slavu Aki je stekao filmovima o "najgorem rock'n'roll bendu na svijetu", Lenjingradskim kaubojima koje je sam osnovao ("Lenjingradski kauboji idu u Ameriku" (1989.) i "Lenjingradski kauboji susreću Mojsija" (1994.)). Film "Total Balalaika Show" (1994.) dokumentarni je prikaz koncerta u Helsinkiju na kojem su nastupali Lenjingradski kauboji s članovima glazbeno-plesnog ansambla Crvena armija izvodeći r'n'r klasike i narodne ruske pjesme. Kad smo već kod bendova koje osnivaju ili u kojima sviraju režiseri te glazbenih filmova koji prate njihove svirke ili turneje, nekako se odmah sjetim Emira Kusturice (film o Zabranjenom pušenju, "Super 8 stories" (2001.)) koji je u brojnim intervjuima naveo upravo braću Kaurismaki kao redatelje zbog kojih još uvijek vrijedi gledati filmove. I Kusturica i Kaurismaki imaju bendove i snimaju filmove o njima, koristeći ih kao medij otpora ili ironiziranja Zapada i vrijednosti razvijenog kapitalizma, obojica preziru Hollywood. Tako i film "Honey baby" (2003) Akijevog brata Mike Kurismakija sadrži motive koji jako podsjećaju na Kusturicu, ali više u kontekstu prizivanja nekog pomalo zaboravljenog, skoro utopijskog svijeta do kojega još nije stigao kapitalizam, nego kao prevladavajuća estetika.

Akijev filmski opus zapravo bi se mogao podijeliti u tri tematsko-žanrovska ciklusa. Prvi se odnosi na "ekscentrično i samovoljno tretirane adaptacije" (književnih predložaka): "Zločin i kazna" (1983.), "Hamlet se okreće biznisu" (1987.). Drugi tematsko-žanrovski ciklus, možda publici omiljeni, podrazumijeva žanrovski eklekticizam, radikalni svjetonazor, situacijski apsurd, humor kao izbor, a pop-kulturu kao podlogu: "Calamari Union2 (1985.), filmovi o Lenjingradskim kaubojima. Treći preokupacijski ciklus, zasigurno kritici najrelevantniji, tematizira radničku klasu specifičnim stilom baziranim na poetici soc-realizma, stilskom minimalizmu i sveprisutnom osebujnom humoru kao situacijskom i karakternom najprirodnijem odmaku (filmovi "Sjenke u raju" (1986.), "Ariel" (1988.), "Djevojka iz tvornice šibica" (1990.) koji ujedno čine "Proletersku" tj. "Gubitničku trilogiju").  

Za svoj film "Čovjek bez prošlosti" iz 2002. godine, Aki Kaurismaki je dobio Grand prix u Cannesu, neslužbenu "drugu nagradu", pri čemu treba napomenuti da je iste godine Zlatnu palmu dobio "Pijanist" Romana Polanskoga, a mišljenje je mnogih da se žiri u svojoj odluci vodio političkim i nekim drugim kriterijima, ne nužno estetskim.

"Čovjek bez prošlosti" (zajedno s filmovima "Putujući oblaci" (1996.) i "Svjetla iz sumraka" (2006.)) dio je posljednje "Finske trilogije" o ljudima s margine, konobaricama, vozačima tramvaja, noćnom čuvaru shopping centra, prodavačici na štandu kobasica, njihovim egzistencijalno-emocijalnim zavrzlamama i odnosima.

Filmovi Akija Kaurismakija imaju uvijek strogu granicu trajanja. Po njemu je idealno da traju sedamdeset minuta dok standardnih devedeset predstavlja crtu koja se ne smije preći.

Umjesto da nastavimo priču o Kaurismakiju Akiju, njegovom osebujnom tretiranju glumaca,  reduciranoj i distanciranoj glumi koju zahtijeva, specifičnom korištenju scenarija, tretmanu boje i sličnim tehnikalijama, završavam ovaj tekst napomenom da se ne može i ne smije ostati indiferentan prema naslovu tipa "Čuvaj rubac, Tatjana" koji je sam po sebi potresan, još kad se zna da je i to Akijev film i to o dvojici prijatelja, automehaničaru alkoholičaru Reinou i ovisniku o kavi Valtou koji je netom pobjegao od svoje dominantne majke i koji zajedno krenu na put autom pa pokupe dvije autostoperice, mršavu Estonku Tatjanu i krupniju Ruskinju Klaudiju pa ove pokažu interes za njih, ali zastrašeni Reino i Valto ne znaju kako im pristupiti... Apsolutno potresno!

Bilo da ste student, bankar, prodavač cvijeća, muzičar u filharmoniji, propali pisac, estradni umjetnik, rentijer ili pekar, ciklus filmova Akija Kaurismakija može vam promijeniti perspektivu, barem na sedamdeset minuta, u Tuškancu...  

film
 Autor    Nataša Bodrožić