kandže koje grabe top liste
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Kandže"
Marko Vidojković
(Samizdat BE92, 2004.)

 

 

Možda ste već čuli za Marka Vidojkovića (ipak polovicu života ostavimo na netu). Ako niste - šteta. Reklamira se kao bestseler, što i jest jer je skoro pa rasprodano i drugo izdanje. Na prošlom beogradskom sajmu knjiga bio je na trećem mjestu liste najprodavanijih knjiga (iza Dobrice Ćosića i njegovog "Kosova" (!)).

To je priča o beogradskom studentskom protestu 1996/1997.(protiv Miloševića, naravno, i izborne krađe). U početku se čini kao vjerna priča o stvarnim događajima, ludilu na ulicama, iz usta autentičnog studenta, sudionika demonstracija. Poslije se pretvara u nešto sasvim drugo, u bajku.

Glavni lik je student prava, živi s majkom koja nema posao, bez dinara u džepu i bez ikakvog plana ili ambicije, osim rušenja vlasti. Tip je bijesan, radikalan, živi samo za i isključivo zbog protesta. Za njega ne postoji svijet osim beogradskih ulica (ne računajući demonstrantsku šetnju do Kragujevca). Tip je životinja, zatvoren u Srbiju devedesetih, ne jede danima, jebe usput, kaput mu je prljav, pun fleka od krvi koja mu stalno curi iz nosa. Ta krv je predznak ili pretkazanje: kod oca, na "slavi" upoznaje žensku bez trepavica - Nadu - zbog koje potpuno "odlepi", a zbog nje i sam (skoro pa dokumentaristički) roman prelazi u bajku.

Nada je nestvarno biće, možda samo nada s velikim N; ona vidi budućnost i sjajno se ševi; ona kaže da budućnost možeš promijeniti, sudbinu - ne. Zbog nje pucaju žarulje.

Marko Vidojković ima dvadeset devet godina i nekoliko romana za sobom. Ima i bend s kojim svira punk. Kaže da je za pisca, osim dobre nastavnice srpskog jezika i dobrog znanja gramatike i pravopisa u osnovnoj školi, najbitnija stvar životno iskustvo. On je hard core pisac, direktan, političan, piše u zaletima, bez stajanja; kaže da, jednom kad krene, piše po dvanaest sati dnevno.

U Srbiji knjiga dobro prolazi iz više razloga: Vidojković je pisac koji piše o stvarnom životu, nedavnoj prošlosti, koje se svi još predobro sjećaju; to radi "vješto i zavodljivo"; pripada strogo urbanom miljeu, što ga automatski i politički svrstava; piše o protestu i demokratskoj opoziciji bez idealiziranja, raskrinkavajući situaciju i u njihovim redovima, što je opet vrlo aktualno, na kaotičnoj političkoj sceni današnje Srbije.

Kandže nisu manifest neke izgubljene generacije, jer nema tu nekog programa, ideje koja se promovira. Upravo suprotno. Zapravo je bijes ono što pokreće, bijes kao potpuno prirodna pojava i jedini obrambeni mehanizam koji čovjek može da ima u onakvom vremenu, riječima samog autora. Moj glavni junak, svaki moj glavni junak zapravo, je pre svega besan. Koliko god da je on besan na svoje roditelje ili na neku svoju devojku ili svoje prijatelje ili ne znam ni ja na koga, to se zapravo sve vraća na onaj bes zbog nemoći da se suprotstaviš tom čudovištu zvanom život ili svet ili kako god, pogotovu u tako idiotskoj i nenormalnoj zemlji kakva je bila Srbija.

Nešto što naročito upada u oči u romanu je potpuno odsustvo idealiziranja. Čak i fenomenalna Nada je žena isprepletenih zubića, bez trepavica. Idealan pejsaž je beton Novog Beograda koji se vidi iz Nadina stana. Naravno, nema zapravo ni ljubavi u nekom "klasičnom" smislu, ljubav je nevjerojatna ševa s nevjerojatnom ženom koja, opet, i jest i nije žena.

U svakom slučaju, zanimljiva knjiga. Nisam sigurna kako bi prošla kod nas. Ima u njoj i četnika u autobusima i četnika u protestu, čak se i jedan od frendova mitingaša zove Čele, što je skraćeno od četnik. Čele je lud za Vukom Draškovićem, ravnogorcima i tom pričom. Ali ovo definitivno nije roman o četnicima i stvarno bi bilo smiješno kad bi ih pravocrtni hrvatski čitatelj počeo pobrojavati u "Kandžama".

Ocjena: 7/10


Iz knjige

Onda je skinula džemper i ostala potpuno gola. Strgnuo sam košulju sa sebe i bacio Nadu na kancelarijski sto. Bućnuo sam u njezino vilinsko jezero, jednom, dvaput, i od silnog uzbuđenja svršio. Posle nepuna dva minuta, samo gledajući u obrise njene frizure, meni je ponovo bio kao drvo i ona mi se okrenula zguza i naslonila laktovima na sto. Kroz venecijanere je prolazilo taman toliko svetla da nazrem uobičajenu šemu mladeža na njenim leđima, Kasiopeja - Andromeda, i pretvorim se u zver. Video sam kako mi kapi krvi iz nosa i znoja s čela kaplju po njenom dupetu, video sam kako rukama stiska olovke koje su se prosule po stolu, osećao sam kako stopalima grebe po podu. Sto je, pod našim telima, otišao skroz do prozora i Nadino znojavo telo bilo je nešto bolje osvetljeno, taman toliko da ugledam duboke zareze po njenim rukama. Žilet. Usporio sam.

“Ne, ne, nije to ništa”, dahtala je ona i rukom gurala moje dupe ka sebi.

“Kako, bre, nije ništa, iskasapila si se!”

“Mali napad ljubomore, prošlo je, sad je sve okej.”

“Šta je, bre, okej!”, dreknuo sam i izvadio ga. Ona se okrenula i zagrlila me.

“Više to nikada neću raditi. Veruj mi. Veruj mi!”

Bio sam nemoćan pred njenim obrisima i očima koje su se caklile u mraku. Ona je to osetila, odgurala me do fotelje i ja sam seo na ledenu kožu koja mi se zalepila za dupe. Nada je čučnula iznad mene, uhvatila mi se rukama oko vrata i polako sela.


Iz arhive:
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Nataša Bodrožić