arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

kakica za lice

"Kakio sam. Kakio u parku. Mama je potom izvadila maramice, obrisala mi guzu i krenuli smo prema pješčaniku, da se igram s Markom koji tad još nije bio jači."

 

Mama me uvijek vodila za ruku. To mi je nekad bilo toplo i nježno. Nekad bi mi bilo neugodno, ako bi sreli nekoga iz mog vrtića. Još ako bi taj netko isto išao s mamom, a da se ne drže za ruku, meni bi bilo neugodnije.

Mama bi me uvijek potezala za ruku. Ako bih previše klizio po dućanskom izlogu ili skupljao žvake s poda, potegla bi me i za uho. Ali za ruku uvijek.

Kad bih se malo igrao grančicama u parku oko smeđih masa koje sam tada zvao kakica, a zamišljao da to nisu, već neki fini kolači koje moram servirati prijateljima iz parka, mama bi me vukla za ruku.

«Ne treba ih puštati u park, za njih je selo», govorila je mama, svaki put gluha da bih i ja želio psa. Uvijek me fasciniralo kako mama zna da je to govno, kakica, baš pseće. Nikad nismo imali psa. Ne znam kako je to mama naučila, ali ona bi uvijek nepogrešivo govorila «stalno puštaju džukele u park».

Zimi bi to baš bilo lijepo. Blještavo bijela snježna livada s gomilom smeđih kolača. Grudanje je bilo zakon. Kad bi me netko, Marko najčešće, uzeo na pik, ja bih na grudu uzvraćao mojim kolačem. Onda bi me došla špotati Markova mama Zorica, da tko me tako učio, da jel sam normalan, te da će me reći mami, pa ću vidjeti.

Nisam razumio tu gadljivost ljudi koji si svako jutro, papirom doduše, trljaju guzu. Mama je uvijek govorila da je grad pun govana, da policija ništa ne radi, i da bi svakog tko nema metlicu odmah trebalo strpati u Remetinec. Remetinec, to je zatvor.

Nekad bi naše mame, dok bi se mi gađali grudama i govnima, zajedno sjedile na zimskoj terasi kvartovskog kafića i puhale u vruću kavu. Onda kad bi Marko dotrčao umrljan govnom, kava se ostala hladiti, a moj obraz se odmah ugrijao od mamine nimalo nježne ruke. «Opet gađaš, jesi lud?», govorila bi ona, što ozbiljno, a što zbog toga što Markova mama gleda, pa mora pred njom pružiti primjer. Osim toga, uvijek je računala da će Markova mama častiti. Izbjegavala je plaćat kave kad god je to mogla.

kolumna
Autor    Mali Zvonko
«Nemoj ga, nije on kriv», rekla je, taj jedan jedini put blagonaklono, Markova mama Zorica. I ja i moja mama zinuli smo od čuđenja. Pa zašto me onda deveta pred njom? «Oprat će se to... Nisu djeca kriva, ajde malo su se igrala», ispunila ju je nevjerojatno velika količina milosti. Ista ona koja bi mi uvijek govorila da će me tužit mami, sad me kao branila. «Grozni su ti što ne kupe za svojim psima. Mislim, radi djece. Ugaze lako, ne moraju se ni gađat», objašnjavala je Markova mama Zorica.

«Imaš pravo, to je ono što je strašno», govorila bi moja mama dok bi ponovno prinosila mlaku kavu usnama. «Ja da imam psa, čistila bih za njim. Bilo bi mi neugodno zbog sve te djece koja se igraju u parku. Ali njima ništa nije neugodno.»

Prethodnog proljeća meni se bilo prikakilo. Dobro sam se toga sjećao. Mama me kao i uvijek povukla za ruku, sretna što sam naučio reći kad mi se kaki. Pelene su skupe, govorila je, moraš naučiti sam.

Nije nam se išlo kući pa me mama odvela do nekog grma, skinula mi hlače i držala me u zraku. Nije mi se više kakilo. Mama je probala da onda bar piškim. Primila me za pišu i malo sam piškio. Onda sam rekao da mi se ipak i kaki, pa me mama opet okrenula i u zraku držala. Kakio sam. Kakio u parku. Mama je potom izvadila maramice, obrisala mi guzu i krenuli smo prema pješčaniku, da se igram s Markom koji tad još nije bio jači.

No... Te sam se zime, kad sam Marka pogodio govnom u uho, prisjetio događaja od proteklog proljeća. «Mama, a jesi ti imala metlicu i lopaticu kad sam ja onaj put kakio u parku?», pitao sam. Mama mi je onda opet zacrvenila lijevi obraz.

Nisam to nikad razumio. Tada sam naučio da je za jednu kakicu u redu da bude u parku, a za drugu nije. Nadao sam se da će me mama jednog dana naučiti koja je koja, pa da onda više ne dobivam pljuske. Meni su govna uvijek isto mirisala, mirišu i danas. Bez obzira izlaze li iz psećih ili dječjih guza, sve je to isti drek. Ili bi barem trebao biti.