arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Za sve one koji čeznu za Jadranom utješna činjenica uvijek je bila da čeznu ionako za nečim predvidljivim. Samim time čežnja nekako splasne, uzdah utihne, a suze tek zazrcale oko. Jer doista - treba li mi baš smještaj na tom Mediteranu kakav je nekad bio, s tim predvidljivim hotelskim terasama kao savršenim izlaskom za obitelj, s tim pjevačicama koje vrte iste stihe svakoga dana, svake noći, te kuglice sladoleda prije spavanja? Otužnu hotelsku sliku zabave popravlja Dubrovnik, tvrdi Marko Sjekavica.

 

Da u Dubrovniku postoji kulture i izvan, i nakon Ljetnih igara uvjerio sam se posjetivši neke od brojnih koncertnih večeri organiziranih od strane Jadranskih lukzuznih hotela, pod nazivom "Zvijezde pod zvijezdama". Već pomalo isklišeizirano, ikonodulsko ime iza sebe krije nisku glazbenih večeri, u prekrasnim ambijentima taraca uz more ovih dubrovačkih palaca za turiste, na kojima, uz poslastice lokalne kuhinje, svoje muzičke poslastice priređuju domaći i strani glazbenici različitih žanrova (od Boška Petrovića i Georgieja Famea do Vlatka Stefanovskog, Septeto Nacional de Cuba ili primjerice Tereze Kesovije). Program obogaćuje kulturnu ponudu Grada u udarnom dijelu turističke sezone, od početka srpnja do početka rujna mjeseca.

Da je riječ o ugostiteljstvu koje je zaista na razini i progresivno razmišlja, za razliku od većine novopečenih i  kratkovidnih kolega iz vlastite branše, vidi se, među ostalim, i po interijerima hotela Palace, Bellevue, Excelsior, koji su udomili glazbene poslastice o kojima vam pišem, urešene djelima Dušana Džamonje, Ede Murtića, Jagode Bujić Wuttke, ali i radovima mladih i još neafirmiranih domaćih umjetnika. Rafiniranost ukusa za dekoraciju prostora i senzibilitet za nužnost i dužnost samostalnog organiziranja kulturne ponude sredine u kojoj se želi pokrenuti bilo kakva kulturna i kultivirana turistička djelatnost, onaj je bitan moment koji čini razliku. Bilo je tu još i klasičnih muziciranja te filmskih projekcija u suradnji sa Sarajevskim filmskim festivalom.

Ovim retcima nije namjera činiti neprimjerenu reklamu bilo kakvom jadranskom luksuzu, već njima želim promovirati kvalitetu i odmak od slijepe jurnjave za brzim profitom. Jer Dubrovnik je grad koji definitivno teško boluje od agresivnog, invazivnog, destruktivnog i degradirajućeg turizma. Okupiran od mora trkača s kruzera i jednodnevnih izleta koji će bez reguliranja broja posjeta i uplovljavanja, odlukom lokalne političke garniture, vrlo brzo uništiti ono što nam neke nedavne agresije i vlastita pohlepa i manjak sklada još nisu ruinali. Rasprodajom strancima, mijenja se tkivo jedne male sredine, gubi njezin iskonski šarm i osobitost. Puno je objekata u staroj gradskoj jezgri koji veći dio godine zjape prazni i šire pustoš nekad života punim uličicama. Strani investitori, koji ne znaju cijeniti duh ljudi u čiju su zajednicu došli, za sobom dovukavši neke nove navike, jezike i ukuse, dio su odumiranja o kojem ovdje pišem. Jenog novog starog svijeta nahvao.

Manjak fluida koji bi povezao publiku s izvođačicom i bendom na koncertu Tamare Obrovac dio je sličnih razloga i boljki, koje sam pokušao gornjim pisanjem naglasiti. Nedovoljno prepoznata i od publike cijenjena ostala je izvedba ove istarske umjetnice (na čiji smo se rad i osebujnost već i prije osvrtali u ovim našim virtualnim prostorima). Što je svakako šteta jer je riječ o glazbenoj produkciji koja je kvalitetna i vrijedna, samim tim što u sebi nosi jedinstven spoj tradicionalnog hrvatskog etno-melosa u nestajanju i džezi ritmova. Neovisno o svemu rečenom, pohvalno je da i ovakva mjesta i događanja, uz bok močvarskih Lazareta, u kojima je u ludoj i rasplesanoj atmosferi Tamara prošlog jednog ljeta pjevala, imaju uha i interesa za nekomercijalnu muziku toga tipa.

Susret s Josipom Lisac, već nebrojen, nepredvidiv, i uvijek obojan iščekivanjem onog sljedećeg, bez fraze, je uvijek novo, romantično, ljubavno iskustvo. Pod odsjajem mjesečine, u zavjetrini bure u koju se popodnevni maestral okrenuo, s pogledom na Grebena, s mnogim je domaćim i stranim gostima, nakon dobre i obilne večerice, Josipa podijelila dio sebe. Zapravo cijelu sebe. Pomalo nespretnu najavu, osim na hrvatskom, i na lošem engleskom voditeljice programa (što, osim mene, nisu propustili komentirati ni stranci za mojim i okolnim stolovima), s akcentuiranjem frizure i odijela, umjesto same glazbe, koja je srž cijele Josipine pojave, s uglađenom ironijom i malenim odmakom, prije početka pjesme, pogledala je i sama umjetnica, osvrnuvši se na dubrovačke intervjue u kojima su je "novinari" pitali za te tako sporedne stvari, uporno slavljene u brojnim nam medijima. Krive vrijednosti na svakom koraku pokušavaju zasjeniti one prave. Da je ne zamaram nakon nastupa, u taj kasni sat, a i unaprijed znajući za njezin odgovor, nisam Josipu upitao, vidjevši je nakon nastupa, kako radosna kreće prema liftu i skorim sanjama, kako je moguće da sa istim žarom, opijenošću i nepogrešivošću izvodi iznova i iznova svoje stare pjesme, dajući im istu snagu i živost kao i onim novima. Ljubav, sloboda, predanost kao izvor i nadgradnja velikog talenta, očekivan su odgovor. A ostalo je hir. Sve je samo hir.

Teško da ova dama ima prevelike veze s "romantičnim popom", kako je to podno njezina imena napisano na kartama, što je je i njoj samoj zagrebalo oko i potaklo komentar. Sumnjam da se previše druži s popovima, a i da etiketu poularnosti može pokupiti Severini. Što joj apsolutno ni ne treba, jer svojim art rockom, koji ponekad poprimi obrise salse, sevdaha ili fada, stvara jednu kemiju i naboj između sebe i svojih štovatelja, dobre vibracije koje je teško opisati, a još teže prekinuti nekim novim trendovima i strujanjima u pop glazbi.

Da ova fenomenalna Lisica svoju slobodu ne prodaje nikome, pa tako ni boji mjesta niti frekvenciji publike pred kojom nastupa, jasno je pokazala ljubazno zabranivši konobarima da oskvrnjuju njezin Most i zuje joj pred licem dok se sama pretvara u glazbu koju izvodi. Jer dakako da je ona svjetlosnim godinama daleko od pjevačice za svadbe i slična okupljanja, čiji bi nastup bio spojiv sa zveckanjem pribora za jelo. Nažalost u publici je bilo individua koji bi se puno bolje uklopili u takve miljee, jer iako su platili 350 kuna za ovu večer, i još najmanje toliko za piće, nisu sa sobom donijeli dovoljno bazične kulture i respekta prema umjetnici i njenim sjajnim glazbenicima, ali i ostatku publike, Josipinim prijateljima i obožavateljima iz raznih zemalja, te svojim mizernim kokodakanjem, na jednom fureštom jeziku, izazvali glasan prijekor, inače mirne Nijemice, tete Were, obiteljske prijateljice koja je sjedila uz mene i svog dunda Igora i uživala u muzici koju vole i cijene već godinama, još od dana kada je Josipa sa Zlatnim akordima nastupala u Dubrovačim vrtovima sunca i započinjala svoju karijeru.

Snažna i oku nevidljiva energija, koja se stvorila pod dubrovačkim zvijezdama, zaista bez greške pripremljene interpretacije, snaga i savršenstvo glasa, odlična muzička pratnja, originalnost, izražajnost nastupa, duhovitost i iskrenost pričica i anegdota koje su uvodile pojedine pjesme (koje su ostale nedostižne strancima, ipak nezakinutim univerzalnim jezikom i kvalitetom glazbe), prepoznatljiv i sebi vjeran i dosljedan stil, kratak su sažetak večeri koju vam ovdje donosim. A o kojoj ću storiju finut, s jednim sporednim detaljem, koji je ipak pokazao da unutrašnja ljepota izbija i vani, da je Jospia Lisac svemirska i bezvremena svojim stasom, isto kao što je to i glasom... suknja koja prelazi u minicu s prednje strane joj odlično, jednostavno besprijekorno stoji! 

Tereza Kesovija, koju sam prošle jeseni slušao u pariškoj Olympiji, ugodno iznenađen sjajnom formom i elanom njezinog nastupa, imala je problema s glasom na početku ovog svog dubrovačkog koncerta pa su pjesme izvedbom postale bliže recitacijama. Odlučivši skinuti cipele i ostati bosa u rozoj si, večernjoj toaleti, gospođa iz Konavala povrtila je dobar glas i unatoč osrednjem razglasu, sforcavajućem vjetru, a okružena vještim mladim muzičarima gudačkog kvarteta, uspjela je dodirnuti publiku. Prizvavši sjećanje i iskazavši veliki pijetet prema Serge Lami, autoru pjesme, i njezinoj najpoznatijoj interpretatorici, Dalidi, Tereza je zasjala izvevši jednu od  antologijskih pjesama francuske glazbe, "Je suis malade". Bilo je tu još drugih francuskih i talijanskih melodija, zatim novih pjesama, koje su ostale bliske njezinom prepoznatljivom stilu i naravno festivalskih hitova koji su je učinili poznatom i posuli je slavom. Čarobni začin cijeloj večeri, kao dijelu dana i kao jelu, dali su zvuci minulih dana, slike iz prošlosti o kojima Tereza rado pjeva, tražeći stare prijatelje, šetajući se pod mjesečinom, uz fonatane, kroz kontrade, slušajući serenade uz skaline od buže.

Ove tri dame, tri vil, koje vam spomenuh, podosta različitih glazbenih izričaja, ponudile su sve tri publici ponajbolje od svog stvaralaštva i učinile još jednom muziku glavnom hranom starih gradskih mira i gospođa i gospara šarenih šešira.  

glazba
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Arhiva ALH
tri vile na objektu sreće