arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Život je opasna stvar danas. Iz šumarka doleti metak i - cak. Nema te više. Opasnosti nisu pošteđene ni novinarke. Tako se i Jasmina Trifunović s pravom zapitala je li idiličan život u pitomom novozagrebačkom kvartu tek privid ili splet nimao slučajnih faktora koji mogu objasniti čak i zašto Utrinama ne trebaju kvartovski policajci. U toj idiličnoj atmosferi upravo kordon krava štiti Jasminu od potencijalne kiše metaka. To se ne mijenja ni za najbolju urbanu vilu.

 

Mislim, da se razumijemo, mogla sam si ja bez pol frke kupit stan u urbanoj vili i imat svoje parkirno mjesto. Kužite, ko na dlanu mi je život nudio opciju da šetam svoje bose nožice po velebnom penthouseu bez bojazni da ću prehladiti svoj reproduktivni sustav. Jer, podno grijanje brine o tome, naime... A kad me uhvati muskulfiber od trčkaranja po brojnim kvadratima, mogla sam ući u topli džakuzi i pustit mjehuriće da odrade svoje.

Al nisam. Znala sam odmah da iz obližnje šumice, koja, po mogućnosti, obavezno ide uz jedno takvo okruženje, može dopizdit neki metak. I eto!

Bila sam u pravu! Izađe čovjek malo iz zatvora da protegne noge, i šta ga iznenadi? Metak iz šumice! Tko ga je odaslao? Ne zna se. Kako? Ne zna se.

Iz čega? Ne zna se. Zašto? Ne zna se.

E, vidite, zato sam si ja lijepo na svoja solidno jaka ženska pleća natovarila 25 godina hipotekarnog kredita i razbaškarila se u 65 velebnih kvadrata penthousea u utrinskoj limenci. Okej, malo mi je prve dvije godine voda u potocima curila niz zidove sa trulog ravnog krova, al su ga onda renovirali. Okej, još uvijek nisam skucala za klimu, pa smo ove godine bili dečki, ja i kuja ko četri dimljena kulenčića kad je sunce iznad nas kroz krov upeklo u našu nastambu. Okej, malo ponekad ljeti njušimo onaj Chanel 5 koji nam doplahuće zračnom linijom direkt sa Jakuševca. Ali... Kod nas nema da se ne zna! Sve se zna!

I zato ja nemam nikakve bojazni da mene netko pred mojom limenkom može upucati. Osim što ispred nemam šumicu, nego pokakano-popišanu livadu s utabanom stazicom i zujećom trafo-stanicom, Društvo polumrtvih i beskrajno zlih haustorskih baba (DPBZHB) znalo bi ko je ubojica i prije nego bi snajper na pod odložio. Jer, moje haustorske vampirice sve znaju, iako su već polulude i jednom nogom u grobu, mogle bi i gosponu Beškeru očitati koju o istraživačkom novinarstvu. Gurnule bi nos i u najsmrdljivije govno ak treba, samo da znaju. A ako i ne znaju, izmisle da znaju, pa tako uvijek DPBZHB ima neka saznanja i osnovu za analitički pristup. I zato bi za te profićke jedan egzekutor sa snajperom bio pičkin dim. A ubojice ko ubojice, znaju oni to pa se ni ne usude ovdje doć. DPBZHB je u svijetu profića sa snajperima strah i trepet.

Recimo, Dakićka s drugog kata. Lice (i karakter) Belzebuba, a dah Superhika. U ruci uvijek crveni plastični hamper pred kojim padaju i najsofisticiraniji snajperi. Jednom mi je, prije koju godinu, udarila mlađeg klinca pa sam joj natovarila policiju i odvukla je na prekršajni sud. Malo ju je to primirilo, al samo na neko vrijeme. Jednom sam joj rekla da je cugerica, a ona meni – "neko pije, a neko se kurva!" Aha!?????????? Okej... Mrzi me ko vrag svetu vodicu, al prije nego proslavim Dom Perignonom kad krepa, ipak imam na umu da dok je nje niko ne bu pucal po Maretićevoj.

Onda, Dragićka, stan ispod mene. U pičku materinu. Stari šišmiš koji kuha najsmrdljivije zelje u galaksiji, a ak tak smrdi dok se kuha pitam se kak je kad ona i njezin sin alkos počnu puštati rafale. Njima smeta kad dišemo, a da ne spominjem ostalo. Dragić junior koji neodoljivo podsjeća na Normana Batesa, a i mama mu je, uostalom, slatka ko mumija iz Psycha, jednom je ohrabren promilima u svojoj krvi pozvonio na moja vrata i probao s onim truć-bla o buci i šta mu sve smeta. Kad sam riknula ko planinska aždaja nikad više nije prešao onaj red stepenica koje vode gore do mene.

Ima njih još. Ona kaj skuplja komunalije, ne znam joj prezime. Stari kukac kornjaš koji također ima svog Normana Batesa. On izgleda ko da su ga zakopavali na groblju kućnih ljubimaca, a okladila bih se u najdraže ćevape sa Cvjetnog da spava sa mamicom u istom krevetu. A kaj još... Ni mislit neću. Brrrrrrr...

Pa ima jedna debela kojoj isto ne znam ime, okamenjeni fosil sa trocifrenom brojkom kila. Teškom mukom dovuče svoju hladetinu do klupice ispred haustora, pa ko veliki ružni puding infracrvenim okicama poput terminatora zk-zk, zk-zk, zvjera i snima. Kolko je ona nepomična, tolko su joj okice ko iz Jamesa Bonda, periferni vid na kojem bi joj pozavidjeli i najistreniraniji komandosi. Sveprisutna na klupici od ranog proljeća do kasne jeseni.

I sad zamislite sve te bakutanere na hrpici. Bal vampira kojeg bi se prepali i najhrabriji. I neosporno je – nema takvih u urbanim vilama. U urbanim vilama su kojekakvi Balabani i njihove žene manekenke, a svi skupa na ništ nemaju komentara. Moja šišmiševa družina DPBZHB na sve ima komentara. I nema te pancirke koja štiti bolje od njih.

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (9)
krave na putu