čekajući pravoga mačora

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Tko još u ove vruće dane ne spava gol? Dobro, nekom je vruće, nekom promjenljivo oblačno i groznica ga prati... Ali naša kolumnistica živi u limenci. Onoj prastaroj zgradi ikoni novozagrebačke arhitekture u kojoj je zimi mrzlo, a ljeti kipuće. Obložene limom, a zapravo od početka predviđene za jednokratnu upotrebu, "limenke" su premašile vlastiti rok trajanja, sve zahvaljujući svojim ubogim stanarima kojima su postale mili, topli dom. Dom u kojem se noćima želite razgolititi, jer, bože, pa živite na najvišem katu, iznad vas je samo običan, vrući limeni krov! Tko bi vas s vrućeg limenog krova uopće mogao špijunirati? Naša kolumnistica Jasmina Trifunović shvatila je da svojom golotinjom može probuditi najniže životinjske strasti.

 

Živim na devetom, a ujedno i zadnjem katu zgrade u Utrinama. Iznad mene samo nebo. Lijevo i desno od mene mirni susjedi u godinama koji ne remete moj mir. Zato sam ja tu u sredini da sa svojom veselom družinom remetim njihov, al ne bih o tome, nije to sad tema...

Negativna strana tog mirnog života u stanu s krasnom velikom terasom je pasja vrućina. I tako u ljetnim mjesecima živim u ugođaju finske saune, a tješim se time da barem redovito i intenzivno svaki dan lučim toksine. Fini ljudi brinu o svom zdravlju i idu u saunu. Ja imam svojih mukotrpno stečenih 65 kvadrata... Ove se godine, kao ni prethodne tri, nije moglo skucati pare za klimu (nadam se da sljedeće to neće biti slučaj), pa se ja i moje potomstvo s osmijehom znojimo, kao, to je zdravo, a naša kuja je jadna toliko van sebe da se samo povlači od nemila do nedraga tražeći bilo kakav imalo rashlađen kvadratni centimetar prostora.

Iz nekog razloga dnevni je boravak znatno ugodniji od moje spavaće sobe, pa sam nekoliko noći prospavala tamo na kutnoj garnituri uz širom otvorena vrata terase. A to što su vrata terase širom otvorena nimalo me ne brine (čak ni kad spavam gola), jer, kao što rekoh, ispred mene puca pogled na Novi Zagreb, iznad mene samo nebo, susjedi s lijeva otišli godišnji, nigdje nikog... Posjetitelje mogu dobiti samo ako se netko odluči na zračni desant na moju malenkost. I tako, jednu noć, obnažena spavam, djeca kod svog oca, u stanu je i moj vjerni pas koji me zbog, kako već pripomenuh, pasje vrućine, uopće ne doživljava. I onda me pred jutro budi čudan osjećaj... Prisustvo... Nečiji pogled... Dižem se bunovna u sjedeći stav, srećom, ogledala nigdje blizu da ulovi moju pospanu, blentavu i zatečenu facu, i sjedim tako dok mi se u sekundi oštre radari. Zaokružim pogledom ispred sebe. Moje kuje Reni nigdje na vidiku. A i šesto čulo mi govori da se nisam zbog nje probudila. I onda osjetim to prisustvo negdje iza svojih leđa, tiruriru, tiruriru, u glavi mi svira ona poznata iz Psycha, nadomak sam strašnoj spoznaji... Duhovi...? Mistična bića...? Nečastivi osobno...?

Užasnuta okrećem glavu, a s naslona kutne garniture gledaju me širom otvorene oči ogromnog - mačka! U drugim okolnostima rekla bih "krasna, krupna mačorčina", ali u ovim - ni sama ne znam kako na mjestu zadržavam svoje srce koje bi najradije, glatko kao na aquaganu, skliznulo ravno u pete. I dalje bi da može... Sjedim gola i gledam ga. Sjedi i on, isto tako gol, i gleda mene. Duh mojih predaka...? Misteriozno umrle susjede...? Da nije neko drevno egipatsko prokletstvo, ipak su tamo štovali mačke kao svete životinje....

Najpametnije bi bilo zaurlati, jer, unatoč ranim jutarnjim satima i dramatičnim okolnostima prekida mog sna, itekako sam svjesna činjenice da živim na 9. katu i da mačke nemaju moći Spidermena. Prisjećam se da sam davnih dana gledala dokumentarac o nekom gradiću u Americi gdje je stanovnike pogodila kiša žaba. U drugom su na istu foru stanovnike izbombali lješnjaci. Pa da nije noćas pala kiša mačaka na Zagreb? Ili je mačak bio na posebnoj antiterorističkoj obuci, pa je, siroče, vježbajući kako da padobranom sleti u neprijateljske redove, fulao cilj i prizemljio se pogreškom ravno nadomak mojih nepokrivenih atributa? Da, bit će da je to, danas se u vojne svrhe koristi sve i svašta. Da mi je samo znati kojoj jedinici za posebne namjene pripada mačak komandos...

Eh, da je mačak bio žohar, lako bih našla objašnjenje za njegovo ukazanje, ali ovako, moj je dnevni boravak nenadano postao neobjašnjiv poput Međugorja, a krupne oči koje su me mjerkale nepobitno su potvrđivale - on je tu... No, nekoliko sekundi kaotičnih previranja po glavi maksimum su koji si mogu dopustiti, jer znam da, iako trenutno nenazočna, negdje u mojih velebnih 65 kvadrata obitava čuvena kuja Reni, divan čupavi pas koji doslovno izgleda i ponaša se kao da je kroz ekran ispao iz nekakvog crtića, ali s druge strane, usprkos svom simpatično smiješnom karakteru - nadasve mrzi mačke. Reni je divna prema ljudima, izgleda totalno smiješno, ali genetika nosi svoje i naša je ljubimica mješanac šnaucera i terijera, u njezinim žilama kola fanatična lovačka krv, sve što hoda, leti, gmiže i kreće se, a ne spada u ljudski ili pseći rod, moju Renicu momentalno puni euforijom i pretvara ju u bespoštednog lovca do krajnje mjere izbezumljenog od želje da se dočepa svog plijena. Uostalom, i naš nedavno preminuli hrčak, pokoj mu duši, godinu i pol je živio na ormaru dok je naša ljubimica provela sate i sate cvileći i zavijajući podno ormara, zamišljajući valjda kako uspješno ščepava krhkog stvora. Jednom joj je to skoro i uspjelo. U zadnji tren su moji dečki Minotaura (tako mu bješe ime) iščupali iz Reničinih ralja. Osim što ga je dobrano zaslinila, ostao je jadničak, srećom, neozlijeđen...

Mantram nesvjesno nešto za smirenje, kasnije ću se baviti odgonetkama kako je misteriozni četveronožac dospio na 9. kat, a sad moram učiniti ono najvažnije - izbaciti ga van iz stana prije nego ga nanjuši predatorica Reni. Skačem na noge, uzimam mačka, mrmljam mu nešto slatko da ne bi bilo neželjenih poteza, buci, mali, mrnjau, dođi, mic, mamica će te malo primiti... I bezočno izbaciti iz stana, ako bude sreće, ravno na stubište. A šta će jadnik onda na stubištu? Ne, nema mjesta za slabosti, osjećaji su luksuz koji si sada ne mogu priuštiti, nek traži put niz stepenice ko što ga je našao do zaključanog stana na devetom katu. Nosim ga, korak, dva, ne buni se, samo me dva metra dijele od ulaznih vrata, već lagano trijumfiram, koncentrirana... Osjetim da mačak smrdi ko kuga po crkotini, diže mi se želudac, što zbog smrada, a što zbog činjenice da mi se odjednom kroz glavu vrte scene iz filma "Pat samatary". Da nije mačak pokojnik koji je uskrsnuo da bi naplatio neke davne dugove...? Ne, ne, ne razmišljaj, napreduj, to, ide mi, i onda - čujem nesmiljeni pseći galop, iz sobe mojih klinaca izleće napaljena Reni, euforija se u trenu širi oko nje, vidim da je u šoku, ali beskrajno sretna zbog svega što će uslijediti, pa da, njezine je monotone pseće dane razbio jedan ovako veliki ranojutarnji događaj...

Pokušavam umanjiti tragediju, grabim još jedan korak prema vratima, Reni više ne zna za sebe, držim mačka u lijevoj ruci, desnom pokušavam brljati po ključu, otvoriti vrata. Nastupa kaos, armagedon... Reni skače, mačak se prenerazi u mojoj ruci, panično počne mrnjaukati, a količinu njegove panike osjećam u dugim, oštrim kandžama koje se nesmiljeno zabijaju u moju ruku. Jebote, boli, boli, booooooli! Mačak se batrga, Reni je mahnita ko da je onaj isti nečastivi na kojeg sam maloprije pomislila ušao upravo u nju, mačje kandže me drapaju, trgaju, pokušavam ga otresti sa svoje podlaktice za koju se drži ko hobotnica, Reni ga pokušava dohvatiti, prima me očaj... Stepem mačka s ruke, curi krv, on bježi u moju spavaću sobu, ravno u moje carstvo, na moj krevet, Reni ga sustiže, nasred mog dragog mi kreveta nastaje kovitlac, traje nekoliko sekundi, i tada mačak na neku čudnu foru uspijeva pobjeći pod krevet. Tresem se, neću vam lagati, očajna sam, prestrašena ko grlica, uzrujana, grabim Reni za ogrlicu ne bih li ju odvukla ne terasu, a ona, mahnita, luda, silom hoće pod taj krevet, ne da se, ko da bika vučem. Uspije mi konačno, zatvaram ju na terasu, a ona istog trena počinje lajati jačinom od koje otpada fasada. Nedavno je svanulo, proklinjat će me pola kvarta...

Jurim nazad, pokušavam namamiti mačka da izađe, al jok, prestrašen i ušokiran ukopao se ispod mog kreveta i ni makac. Panično razmišljam. Pa, da! Salama! Reni laje tako da će joj grkljan izletjeti, jurim u kuhinju, odrežem komad salame, vraćam se, mamim, vabim, nutkam, tepam, preklinjem... Ništa. Pa kako bi i bilo nešto, fućka se njemu sirotom šokiranom za komadić salame. Život mu je ugrožen, jebe mu se za parizer. Izvijam se preko kreveta i uspijevam ga dohvatiti nekako ispod, molim se da me opet ne razdrapa, ajme što smrdi, izvlačim ga, pažljivo, polako, to, vrata... Bacam ga van! Zaključavam se dvaput, i osam puta bih da mogu, samo da opet ne uđe. Nije toliko zbog mačka nego zbog neviđene nevolje koju njegovo prisustvo izaziva. Puštam Reni koja sumanuto njuši po cijeloj kući, traži ga, pa da, sjebala sam joj koncepciju, taman je od mog stana mislila napraviti žestoko poprište bitke, ovjekovječiti se slavom nakon lova na strašnu mačketinu. Uh, odlazim na tuširanje jer od kontakta s mačorom smrdim jednako kao i on. Ni pomisliti ne želim otkud mu taj smrad...

Na poslu kasnije svima prepričavam što mi se dogodilo. Ponavljam priču pet, deset puta... Nije mi teško, pa ipak je to jedan nesvakidašnji događaj. Svi su preneraženi, pa kako je mačak dospio na deveti kat? Ne znam, kraljica sam, sudionica mističnog zbivanja, radim od svega toga još veću dramu kako raste broj ljudi koji su moju priču čuli, a nisu našli objašnjenje za nju. Mmmmm, mačori ti dolaze nepozvani dok spavaš gola, zaključuju neki. Uh, sva sam si važna. Zovem i svoju prijateljicu Vesnu. Žena ima 11 mačaka i zna sve o njima. Potvrđuje mi kako je sve ovo potpuno atipično ponašanje za mačku, čudi se i ona skupa sa mnom, a kad joj spomenem smrad crkotine raspiruje moju ionako izmučenu maštu zaključkom da je mačak vjerojatno pripadao nekoj staroj usamljenoj gospođi u susjedstvu koja je umrla, usmrdila se na vrućini i, kad mačak više nije mogao izdržati, jednostavno je pobjegao i došao po pomoć. Pa zar ja da ga spašavam od usmrđene babetine? Oprostite mi na izrazu, ali nisam ja za to... A gdje je sad, pita Vesna. Ne znam. Nakon sat vremena znam. Dečki mi javljaju da se zavukao u strojarnicu od lifta koja je kraj našeg stana, vide ga kad se sagnu jer su vrata (zaključana!) strojarnice malo izdignuta od poda. Isto tako me obavještavaju da je pokušao naći utočište i kod susjeda desno od nas. Nije imao sreće, i on ga je nemilice izbacio. Napomenimo da ga je mačak prije toga pošteno izmasakrirao po ruci...

Popodne se, nakon dolaska s posla, ipak malo smilujem, pa ispod vrata uguram zdjelicu s vodom. A šta ću, vruće je. Joj, samo da ne počne tamo pišati i srati, po ovoj vrućini to baš i nije dobitna kombinacija... Drugog dana, dečki se s njim sprijateljuju. Tipično, sve što odraslima ne uspijeva, djeca obave bez problema. Intenzivno razmišljam što ćemo s uljezom. Neka gradska služba? Ne, nitko ne intervenira na ovakve situacije...

I nakon dva dana dramatike dolazi do raspleta. Kao i obično, banalnog. Nema mistike, nema legendi, nema terorista i antiterorista, nema groblja za kućne ljubimce... Pojavljuje se očajna susjeda, ulaz do mene, dva balkona od mog. Pegla ju euforija što je našla svoju zabludjelu i odlutalu ljubimicu, dolazi po nju sa sinom. Ljubimicu?! Žensko?! Pitam jer ne vjerujem, je li to mačak? Ne, nije, odgovara susjeda, to je naša curica, micica. Jeste sigurni, pitam. Izuzetno je velika, ženke nikad nisu tolike. Naravno da smo sigurni, susjeda me zbunjeno gleda, žensko je, a velika je jer je kastrirana.

Kakav udarac! Kakvo poniženje! Moja drama se rasprsne ko balonček od sapunice! Ne samo što je sva enigma dobila više nego logičnu dimenziju (maca je, naime, preko ograde ili krova naprosto sa svoje terase došetala na moju), nego mi je u moju rezidenciju ušetao sasvim pogrešan spol. Da budem jasnija, nije me obnaženu iz sna probudila čvrsta i snažna mačo mačorčina. Uz mene se to jutro pripila jedna obična, kastrirana ženturača...

 

 

Iz arhive:
Oteti flomaster, 8.5.2006.
Ma kakva Erin Brokovich?, 17.1.2006.
Imamo Uršulu Tolj, 23.10.2005.
Zob s okusom ćevapa, 30.5.2005.
Čivave pojma nemaju, 7.4.2005.

anatomija ženske konstruktivnosti (6)

Autor    Jasmina Trifunović