oteti flomaster

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Volim vikende. To je vrijeme kad živce objesim o klin. Stres spremim u duboko zamrzavanje. Mozak isključim pa preživam i blejim ko kravica u djetelini. I kvocijent inteligencije svedem na tu razinu, pa samo gugučem, mrnjaučem i prebacujem se od nemila do nedraga, od kuhinje do sobe, od sobe do wc-a, sve u svemu - ne radeći ništa. I to je ono nešto što me čini sretnom. Izuzimam iz ovoga "ne radeći ništa" kućanske poslove jer to radim po inerciji i nisam nikad bila sklona tome da si zbog sauganja i ribanja wc školjke koju moji sinovi majstorski i temeljito zapišaju, dižem neke monumentalne spomenike. Vikend je uvijek vrijeme i za krasne epizode iz privatnog oliti intimnog života. U godinama sam kad se mentalni sklop složi tako da proživljavaš uživanciju života. Vikendi su za to najbolji, sve ono preko tjedna je uvijek na neku brzu brzinu, jebiga, obaveze ne dopuštaju drugačije. No, neću sigurno sada i ovdje o svom privatnom životu, o tome šutim ko som u mulju. Malo ću o onom ostatku vremena kad volim ne raditi ništa, ili barem neke banalne i nebitne stvari koje me vesele. Recimo, volim pržiti cedeje. Veseli me kad slažem pjesmuljke kak meni paše, osjećam se tako ko neki opaki di džej pa sam si sva važna. A još kad uspješno zasvira... Ajoj!

Naravno, kod ovih ilegale cedeja iz kućne radinosti karakteristično je da su svi isti, pa se na njih mora pisati kaj su da bi ih se razlikovalo. Ko za vraga, normalni flomić neće pisati po njemu, mora biti onaj vodootporni. I tako, jedno popodne, da malo odmorim mozak proizveh jednoga cedeja. Mlađi klinac, inače devetogodišnjak, baš mi bio u bolnici, tko bi rekao da upala sinusa može donijeti toliko problema i pizdarija. Al nećemo o tome, prošlo, zaboravljeno i ne ponovilo se. Stariji klinac, ponosni vlasnik opasnih i napornih 12,5 pubertetskih godina, bio kod svog tate (mog bivšeg hazbenda) i baš su nešto oni upravo kretali u bolnicu u popodnevni obilazak (ja sam bila zadužena za prijepodnevni) kad je meni za žvrljanje po cedeju zatrebao taj čuveni vodootporni flomić. I tako posegnem rukom za mjestom gdje on inače stoji, a tamo - ništa. Nema ga. E pa flomić nema sposobnosti Houdinija, pas nema afinitete prema flomićima (iako proždire i guta sve što joj dođe pod ruku, odnosno šapu), pa je zaključak samo jedan - moje potomstvo je OPET diralo moje stvari. Uz svu moju pregolemu i bezgraničnu majčinsku ljubav - to me neopisivo živcira!!!

I ne preostaje mi ništa drugo nego krenuti u misiju potrage u njihovu sobu. E da, možda će vam se to činiti normalno i jednostavno, ali vjerujte, onih nekoliko kvadrata u kojima moji mali hobiti obitavaju gore je od bagdadskih ulica netom nakon najžešćih udara američke vojne sile! Jedino je moguće eventualno pronaći krevet i ormar, sve drugo zahtijeva posebnu strategiju, posebno razrađenu metodologiju, alpinističku užad, cepine, padobrane, super sofisticiranu opremu za navigaciju, sposobnost snalaženja u najtežim uvjetima, gas masku i učinkovito oružje poput ručnog raketnog bacača. U slučaju da se neka zalegla zvijer nepoznatog porijekla baci na mene. Nekako uvijek vjerujem da bi svi oni koji godinama traže Yetija ili čudoviše iz Loch Nessa našli te spodobice upravo u sobi mojih sinova. Zapravo, u tom leglu možda obitava i nešto puno gore...

No, ovaj kratki prikaz vjerojatno vam dovoljno govori o tome što je za mene u to subotnje popodne predstavljao pokušaj pronalaženja flomića. I o tome da sam u tom trenutku više nade polagala u pronalaženje Ratka Mladića i Osame Bin Ladena nego jebenog malog markera... Ali eto, šta je tu je, ulazim u opaku prašumu iz koje na mene vreba više nepredviđenih opasnosti nego u Dexterovom tajnom laboratoriju i linijom manjeg otpora, ali nekom, recimo zdravom logikom, idem prema mjestu gdje bi po svoj prilici inkriminirajući objekt mogao biti. Ladica radnog stola. Iako, u sobi mojih sinova sve je svuda, a najmanje po ladicama i ostalim nadasve korisnim mjestima koja svuda imaju svoju uporabnu ljudsku svrhu - osim u njihovoj sobi.

Lomim nogu skoro tri puta, čujem čudna mljackanja i grickanja (možda je to ipak hrčak koji već godinu i pol živi na ormaru jer ga pas silno želi proždrijeti), sudaram se sa koječime što tamo svakako ne bi trebalo biti, usput ushićeno otkrivam nekoliko davno izgubljeno-zametnutih stvari za koje sam mislila da su nepovratno nestale iz stana i čiji sam gubitak već više puta oplakala, i hrabro se probijam do ladice, svog cilja. Odvažno primam njezinu ručku, povlačim, čekam - ne, ne skače na mene iz ladice nikakav mutant, sve je tiho i pod kontrolom, uh, joj, uspjela sam... Sva sretna bacam pogled u ladicu očekujući radosni susret sa crvenim, tako željenim flomićem, kad tamo - šok! A uz njega, naravno, strah i nevjerica (što drugo?). Pa onda opet šok. Pa trljanje očiju. Pa šok. Pa širom razjapljena usta i slina koja mi od čuđenja curi iz kutova čubica po bradi. Pa šok. Pa na kraju ono pravo - zmajski bijes!!!

Umjesto crvenog flomića u mene gleda pepeljara. A iz nje nekoliko zgašenih čikova. Ni čikovi nemaju sposobnosti Houdinija, ja ih tamo nisam stavila, pas ne puši, ni hrčak ne fuma, dakle... moje bebe, moje srećice, moji cvrčci, leptirići, mamini ljubimci... Ajme meni! Kuku lele! Zlo i naopako!

Mahnito grabim mobitel, zovem svog prvijenca, hračkam u slušalicu od neobuzdanog bijesa, urlam - šta je to u ladici, šta je to u ladici... S druge strane tišina, kladila bih se da je koji put i očima preokrenuo, i onda začujem ono poluzainteresirano pubertetlijsko "štaaaaa...". Eto, tup i glup, pojma nema o čemu pričam, moje predinfarktno stanje njegov tlak ne diže baš nimalo. Ustrajna sam, arlaučem, želim pojašnjenje, on kroz sve to povremeno štekće, muca i trokira, a sve sa nekom poprilično neuvjerljivom svrhom da dokaže da buncam i haluciniram jer on nema pojma o čemu pričam i šta me spopalo. Hitlerovskim tonom naređujem da u povratku iz bolnice navrati gore u stan. I čekam taj trenutak... smišljam... planiram... kazna će biti okrutna i strašna... joj, joooooj...

Nakon nekog vremena on dolazi. Blijed i skrušen. I treba biti!!! Al mudrici je ova pauza dala vremena da razmisli i pripremi se, pa me gleda onim krupnim okicama i umiljato, ali i nadasve mudro, objašnjava kako su samo probali jer su bili radoznali. Pjenim se sva izobličena, gađam ga strašnim riječima vještice i beštije - sve je to dio majčinske ljubavi, u dobre je svrhe... Mali mudrac okreće ploču pa počinje čak i filozofirati. Kaže, naime, lagano bahatim tonom, da ne smijem zanemariti jednu bitnu činjenicu. A koja je to, molit ću lijepo?! Pa nisu uvlačili, veli on meni. Nisu uvlačili... I ja bih im sad na tome trebala biti duboko zahvalna?! Pohvaliti ih zbog neuvlačenja?! Možda i nagraditi?!

Popizdim još više i vičem kako, ako me spopadne želja za filozofijom, uvijek mogu u knjižnici posuditi Platona (laž, u svim knjižnicama grada Zagreba sam na crnoj listi jer već nekoliko godina dugujem tri knjige, al moje laganje u ovom je trenu nadasve plemenito), moje nepopuštanje i ljutnja ga lome, brizne u plač, i viče - da takav sam, sad ćeš vidjeti kakav sam još... Diže se, u suzama odlazi u hobitsko leglo (svoju sobu), ja zjakam otvorenih usta, kužim da mi planira nešto donijeti, pokazati. Isuse na nebesima! Oblijeva me znoj! Šta ću sad još vidjeti? Plijen iz pljačke? Ilegalno oružje? Vrećicu trave? Pa neće valjda predložiti da skupa sfrčemo po jednu i riješimo to ko odrasli ljudi... Mladi prijestupnik se vraća, baca nešto na trosjed pored mene, spegla me lagano olakšanje jer vidim kutiju od cedeja, uzmem, pogledam, a unutra - Intime Kammerspiele i par sisa na naslovnici! Pornjava!!!

Lagano kalkuliram... Nisam ovo očekivala pa slažem mudru facu, takozvano kameno lice na kojem se ništa ne vidi. Mrtvačkim tonom pitam otkud mu to, a već u sebi mislim - joj, baš ću ga večeras pogledati... Našli smo na cesti, veli on. Na cesti?! Da, rekoh, i ja se popikavam na pornjavu svaki put kad izađem iz haustora. Pa kaj on misli da sam ja s pameti skrenula? Iako sam na dobrom putu da se to dogodi... Uvjerava me da je to fakat tako. Pa jel gledao on to, pitam ja. Naravno da je. I to ne jednom. Kuliram se, glumim za Oscara, mirnim i itekako opasnim glasom objašnjavam da znam kako njegovi hormoni u pubertetu divljaju i kako mi je savršeno jasno da ga interesira šta se dešava u kompliciranoj radnji Intime Kammerspielea, i da to nije neki veliki grijeh, ali cigarete... To je neoprostivo! Kažem mu da smo gotovi, šaljem ga nazad tati, ostajem u stanu bijesna ko ris, on pokunjeno odlazi. Pokušava promucati šta kanim s pornićem. Šic, b'ež, sram te bilo, drznik jedan mali, još pitaš, ide prijelom na pola i u smeće, naravno! Moš mislit...

Pokajnik odlazi, a ja ubacujem dvd da kao pravi i predani roditelj u detalje otkrijem čime mi se to djeca bave dok krvavo zarađujem za kruh. Oh, nije loše, bum, tras, ma vidi akcije, pa reakcije...

Pričam poslije svom dragom kako je moj sinko u sobi imao skriveni pornić. I naravno, on tipično muški reagira i zgranuto me pita - pa nisi ga valjda zbog toga napala i kaznila? Ne, nisam, jesam zbog onog drugog, sankcije su bile opake i strašne, a što se Kammerspiela tiče mogu samo reći da je nakon mog analiziranja (koje je imalo roditeljsku i odgojnu svrhu, to molim vas ne zaboravite) još istu večer završio kod moje prijateljice Sanje. I u istoj večeri usrećio dvije odrasle žene! Sanja je mudro predložila da ipak ne pričamo puno okolo kako smo subotnju večer prekratile gledanjem pornjave iz vlasništva jednog pubertetlije, a kad je nakon tri dana navratila do nas, moj prvijenac nas je sa šeretskim smiješkom gledao i vrlo brzo skontao - aha, obje ste ga pogledale, jel da...? Mudro i uzvišeno smo se držale, dok nas nije pitao jel nam bolji prvi ili drugi filmić. Zblenuto smo gledale jedna u drugu, a u mojim jednako kao i u njenim očima isto pitanje i nevjerica - pa zar su na dvd-u dva filma? Kako to nismo skužile...?! Skrenula sam razgovor s teme i zapečatila diskusiju (lažnim) objašnjenjem da je dvd odavno u smeću, ali za kraj moram priznati - taj mali, bijedni dvd uspio je dvije odrasle žene usrećiti još jednom...

 

Iz arhive:
Ma kakva Erin Brokovich?, 17.1.2006.
Imamo Uršulu Tolj, 23.10.2005.
Zob s okusom ćevapa, 30.5.2005.
Čivave pojma nemaju, 7.4.2005.

anatomija ženske konstruktivnosti (5)

Autor    Jasmina Trifunović