ma kakva erin brokovich?

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Lijena sam i neodgovorna kad je u pitanju redovitost pisanja mojih kolumni na Kupusu. A tek koje li nesreće - vlasnik te iste, nadasve čuvene web stranice, sjedi u redakciji baš preko puta mene. Moj krvopija, Nosferato, Drakula... Svaki dan me pita di je nova kolumna. Svaki dan ja odgovaram - evo, sutra... i onda dođe sutra, ja ostanem bez još malo krvi, pa opet kažem sutra... Ali!!! Danas je došlo sutra!

Zašto to meni dođe baš tako nemam ni ja pojma, al eto, popegla me potreba da podijelim sa svekolikom javnosti ponešto od svojih dogodovština. Pazite sad. Tako sam se ušokirala neki dan. Cijeli šok se vrti oko samo 35 kuna, ne bi čovjek reko da je to moguće, ali varate se, je. Dakle, ja sam poznata kao ljubitelj Balkana, balkanske hrane, balkanskog srdačnog mentaliteta, balkanskih mužjaka, mmmm, grrrrrrr... No posao me odvede preko grane, u civiliziranu Europsku Uniju, i tako plahutajući po skliskim cestama kroz alpski planinski masiv jezdim prema čeličnoj Njemačkoj, krajnji cilj Frankfurt. Da, onaj na Majni. I dok sav svijet do tamo putuje oko devet sati, moj kolega fotić i ja putujemo više (neugodno mi reći koliko, ali znatno više), pa tako stajemo usput, na kavice, ručkove, piškenje, kakanje...

U trenutku kad smo relativno blizu cilju, mene počne frkati pun mjehur, a njega prazan želudac, pa stajemo u birtiji kraj Nurnberga, znate one uz autoput. Piškimo, ručamo, pijemo kavu, sve ide ko po špagici, i pred odlazak ja još samo trknem kupiti vodu i čokoladu. Na blagajni ceh oko 3,5 eura, vadim novčanicu od 10 eura i plaćam. No, teta s druge strane mi vraća svega euro i pol. Gledam u sitniš na dlanu, vidim da nešto ne valja, ali opet si mislim, u Njemačkoj sam, pa to bi ipak trebao biti civiliziran svijet, čuvene njemačke metode rada, čvrsta disciplina, nema žmukljanja i varanja... Ipak, istina je neminovna, u mojoj ruci fali još pet eura i nekim čudnim englesko-njemačko--hrvatskim esperantom objašnjavam teti da se prevarila. Kad ono - teta nepokolebljiva. Maše glavom ko vjetrenjača i objašnjava da nije. Ja pak sa svoje strane klimam glavom ko da me lupa Parkinskonova bolest i ustrajno tvrdim da je. Teta ne popušta, vadi iz blagajne novčanicu od pet eura i pokazuje mi ju, tvrdi da sam joj to dala. Jebem joj u sebi Hitlera, Goethea, Helmuta Kolla, Borisa Beckera... Dolazi do erupcije moje osjetljivosti na nepravdu, ja sam vam, naime, Vaga po horoskopu pa sam planetarno tako ustrojena. Nije, naravno, stvar u pet eura, ali je riječ o onom čuvenom principu, ne bu mene niko j.... AKO TA BLAGAJNICA HOĆE IĆI NA MORE, NEĆE PREKO MOJE MUKE I TEŠKO ZARAĐENE KINTE!!!

Stanem u obrambeni stav ko Šuker u šesnaestercu, izbacim svoju bundicu od bijelog zeca, mislim si, sad ćeš ti vidjeti šta je balkanska čvrsta volja. Procijedim kroz zube - your boss... Teta spremno zove, brusim se, čekam iz pozadine tog nekakvog bossa, držim ga na nišanu... Uskoro izlazi zalizani Jurgen (poslije sam saznala da se tako zove, saznat ćete i vi kako), najprije ljubazno sluša, ali mu ljubaznost nekako brzo popušta, a sa tim popuštanjem diže se ton mog glasa i raste moja uvrijeđenost.

Pitam ga da koji k...c on misli, da šta mu ja ličim na lopova za pet eura. Čak sam toliko fina da u cijeloj prepirci ostavljam mogućnost da se gospođa blagajnica slučajno zabunila. No Jurgen, kao pravi njemački boss, firer, vojskovođa, na moje sveopće čuđenje staje u tetinu obranu i kaže on meni - pazite ovo - da kako se ja usuđujem reći da su njegovi ljudi krivi!? Nečuveno!

Na faci mi se mijenja malo tupost, malo bijes, sva sreća ne vidim se, ali osim Jurgena u mene gleda i pol birtije. A jebiga... Jurgen, sav bijesan, nudi rješenje. Navečer, kad se blagajna zatvori i napravi obračun, ako bude pet eura viška u kasi, oni će mi to poslati poštom, nek mu ostavim adresu. U velikom stilu vadim službenu vizitku, dajem ju pokretom ko da sam u najmanju ruku Adnan Kashogi, i svisoka kažem kako očekujem ne samo pet eura nego i ispriku. Moj kolega fotić me pokušava odvući, cvili, moli, šapće nek pustim, nek zaboravim... Ja da popustim?! Na ovakvu nepravdu?! Ma da je samo malo veća cifra bila u pitanju rekla bi ja njima da zovu polizei, pa nek se blagajna odmah zatvara! Bjesnim, kuham, kipim, rigam vatru... Sjedam u auto, krećemo dalje, i već nakon sat vremena gotovo potpuno zaboravim da se to dogodilo...

Tjedan dana nakon nemilosrdno mi nanesene nepravde, već sam ponovno u Lijepoj Našoj, dolazim iz grada u redakciju, i na stolu me čeka kuverta. Ne kontam šta je, vidim samo žig Nurnberga. Otvaram kuvertu, a uz pisamce iz nje ispada i - pet eura!!! Hiperventiliram od čuda, kričim po cijeloj redakciji, mahnito jurim i mašem s pet eura, srce mi hoće iskočiti od čuda dok svojim radnim sudružnicima objašnjavam pozadinu cijele priče. Zavlada sveopće oduševljenje, pa naravno, svi smo ovdje Balkanci pa se kolektivno čudimo takvom postupku.

Čitam pismo, a unutra, na savršenom engleskom, isprika, duboko žaljenje, blagajnica je pogriješila. Potpisao Jurgen. Majku mu milu... Pluća mi se pune zadovoljstvom, ponosom, pobjedom, osjećam se ko Aleksandar Veliki, ko da sam pokorila pola svijeta. Svečano stavljam pet eura u novčanik, a dva dana kasnije postajem i međunarodna zvijezda jer moj kolega Rašeta njemačkoj novinskoj agenciji s kojom surađuje šalje vijest o mojoj avanturi, o mojoj pobjedi pravde. Ma kakva Erin Brokovich, ko kaže da te samo viši ciljevi mogu izdići iz anonimnosti?! I eto, agencija je vijest stvarno i objavila, a mi smo se svi još jednom uvjerili da je samo 800 kilometara dalje itekako moguće ono što se u našem podneblju ne bi dogodilo ni u najmaštovitijoj priči. Al unatoč ovoj maloj Grimmovoj bajci, ja se i dalje usuđujem reći - ma šta će nama ta odgovorna, čelična i mehanizirana Europa? Draži je meni svaki balkanski dilber od zalizanog i odgovornog Jurgena. Jebo ga Goethe...

anatomija ženske konstruktivnosti (4)

Autor    Jasmina Trifunović