imamo uršulu tolj!

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Da mi neko kaže od danas će chick lit biti tvoj posao kojim zarađuješ za kruh, ja i djeca bi u roku dva mjeseca izgledali ko da smo proveli godišnji na Manjači. Da budem jasnija, pocrkali bi od gladi i žeđi. Moja realnost, naime, daleko je od komercijalnog. Pa ko bi normalan platio da čuje kako ja kuham gulaš i ispuštam dušu zbog neplaćenih računa i borbe sa pubertetom mog starijeg sina (i nadasve zajebanim karakterom onog mlađeg)? Plaća se da se čita kako chikenice oliti kokice plahuću gradom u svojim Manolo Blanghi (jel se to tak piše?) cipelama i s jednog dubokoumnog razgovora žure na drugi. Plaća se da se pročita kojim dućanima su prodefilirale, znate, ONI dućani koje obični ljudi zaobilaze ko govno dobermana na asfaltu Zrinjevca. Zašto bi netko platio da pročita od čega se sastoji moj nedavni shopping? Ne vjerujete? Evo, reći ću vam pa prosudite sami.

Posao me odveo u Beograd, pa sam tamo nasred Terazija od uličnog prodavača polovnih knjiga kupila onu o Osami Bin Ladenu i to za ciglih osam kuna. Povratak prema Zagrebu obavila sam preko Brčkog, pa sam u čuvenoj Arizoni kupila djeci košarkašku loptu i utukla bosanske ćevape. U Zagrebu ovaj budući bestseller ima nastavak, pa sam za 300 kuna pribavila dijelove za moj 15 godina star Fiat Uno koji na cesti prdi jače nego stokilaška 70-godišnja baba dan nakon tri tanjura zelja i bažulja. O, shopping nije tu završio, priča snova se nastavila kupnjom salama, mesa i konzervi graha u Ipercoopu - vrijednost cca 400 kuna, a kruna čašćenja bile su čizme za moje slatke nožice - Mercatone, 200 kuna, crne, visoke, špičaste, nadasve jebačke - podsjećaju na Baldininijeve, ah... Uostalom, ne piše na njima da su iz Mercatonea.

A znate šta je prethodilo kupnji dijelova za prdekalo Unića? Bio je u nepokretnom stanju, pa sam sa drugim autom, kakti novijim po datumu ali još većom ragom, koju otplaćujem tako da mi maznu trećinu plaće, ne mogu ga prodati, a nemam ga s čim registrirati, trknula do grada samo kratko da odem na presicu. Posao je posao, mora se... Ionako se ne vidi da je neregistriran i da ja nemam para da popravim onaj drugi, registrirani. To je ko s frajerima, od svakog bi trebalo uzeti po malo da se složi nešto kako spada... U protivnom su svi ko Johnny Bravo...

I tako krstarim u svom neregistriranom čeresalu, parkinga ni za lijek (usput, ili kako bi u chick lit pisalo - btw, presica je u Hatzovoj, centar grada, noćna mora u po bijela dana). Uspijem se sparkirati kod Poglavarstva, na Trgu Stjepana Radića, i to na rinzolu. Ne piše nigdje da je tamo zabranjeno parkiranje, osim toga, još je brat bratu desetak auta na tom istom rinzolu. Odkaskam do Hatzove, još i svoju kamenčugu od laptopa vučem na ramenu jer, znate kako je, danas se krade sve, u autu više ne smiješ ni frtalj kruha ostaviti. Odradim sve, vučem svoj teški teret nazad, a na mjestu mog zločina - ćorak!

Sve makine tamo, al moje čeresalo iščezlo... Zašto baš moje? Zašto baš ja? Eno ispred mene je bio ultra skupi terenac, al ne, meni se to moralo dogoditi, ko prstom u govno. Znam uzrok priče, gamad sa paukom iz Zagrebparkinga, sisači krvi običnih ljudi, egzekutori ispaćenih građana! Nabacujem cool osmijeh, think positive, juhu!, život je lijep, pa to se svima dešava, zar ne? Ušvicana i sa usiljenim osmijehom nabadam do tramvajske stanice dok mi rame otpada, pa sve bu ok, ne moram im odmah platiti, a parkiralište pauka je samo dvije tramvajske stanice od inkriminirajućeg mjesta. Ipak, osmijeh mi se grči i frče me u crijevima, jer negdje podsvjesno šljaka moja čuvena intuicija. Nervozno, gotovo psihotično u mozak me kucka misao da moj autek nije registriran...

Dolazim tamo u velikom stilu, samouvjerena poput neke chik, odmah bacam spiku da ništa ne priznajem i da niš ne bum platila. Čovjek na šalteru sliježe ramenima, izdaje mi uplatnicu na 500 kuna, i šalje me na šalter do. Policija... I potom, sve lađe mi tonu jer vidim da preko puta mene stoji neumoljiva seljačina u plavom - opaki brk, zlatni pečatnjak na ruci, cokće zubima i onim nadasve iritirajućim csffff, csffff zvukom coktanja vadi ostatke hrane među zubima. Sve krene po protokolu, ali onda on uoči da je autu istekla rega. I to kad - prije dvije godine...

Recitira mi jedan po jedan zakon koji sam prekršila, ja nakon svakog ponavljam da ništa ne priznajem i da ništa ne plaćam, a osjećaj da stvari idu u p.m. sve je jači. Pokušavam biti superiorna i mudra, kažem da auto nije bio u vožnji, stajao je na rinzolu. Pa kako je došao do rinzola, pita on. Stavila ga tamo vučna služba, kažem ja mudrica i mislim si šta ćeš sad? Pa dobro, kaže on, svejedno ste prekršili to, to, to i to, la, la, la, kenj, kenj, kenj, troškovi... Ne mogu ponoviti taj niz...

Pitam nakon svega jel mogu sad uzeti auto i ići. I onda - neandertalac zadaje posljednji udarac, lucky strike - kaže da mogu, al samo ako ga vučna služba odveze. Ne vjerujem, pitam ponovno, a kenjac nadmoćno ponavlja - s ovim vozilom ne možete na prometnice. I da stvar bude bolja, to mu nije dosta, već uzima moju prometnu, izlazi iz one svoje kućice i odlazi nekolicini kolega motorista koji stoje u blizini (ne radeći ništa, usput budi rečeno) i sa podsmijehom zbog kojeg bih ga rado odalamila da mu ostane zalijepljen na gnjusnoj faci, pokazuje kad je autu istekla rega.

Ja prilazim, budi se u meni osvetnički poriv, i u momentu kad se moj neprijatelj okreće prema meni i pred svojim kolegama svisoka kaže skinut ćemo vam tablice, stvari se bar nakratko okreću u moju korist i jezičinom kobre ispušem tu napuhanu balončinu ležerno progovorivši, pred onim istim njegovim kolegama, da je jadan ako je to jedino što skida u životu. Likujem jer motoristi ne mogu sakriti posprdni osmijeh, iako znam da je s oštricom moje jezičine nepovratno nestala i ona mikroskopski mala šansa da se izvučem iz gabule, ako je uopće i postojala.

Kromanjonac mi ljutito govori nek idem skinuti tablice, al onda se ja pravim chick i kažem slatko da ja to ne znam. Mrtva ladna, ko Roger Moore kad izgovara Bond, James Bond, pustim ga da deset minuta po prepunom parkingu traži moju pilu. Znam di je, al neopisivim zadovoljstvom me ispunjava što on ne zna pa traži. Aha! Neka mu!

Ipak na kraju nađe, obavi svoju misiju s istom važnosti kojom marinci iz postrojbe Delta obavljaju svoje i važno ode. I šta da vam kažem? U novčaniku sam imala 200 kuna. Vučna služba koštala je 200 kuna. Urednik iz moje redakcije bio je human i dao mi na korištenje službeni auto, a frendica mi je posudila lovu da mogu platiti majstora i kupovati svaki dan kruh, mlijeko i jogurte. Dijelovi za Unića i ostatak velebnog shoppinga obavljeni su na Diners karticu moje druge frendice. Račun stiže tek sljedeći mjesec pa ću o tim mukama razmišljati kad postanu aktualne i opipljive.

I eto, jel vam sad jasnije zašto se moja realnost može svesti samo na čisti entuzijazam? I zašto moja realnost može zaživjeti samo kao produkt uporne i dosadnjikave prirode mog dragog prijatelja i kolege Ivana Kralja, vlasnika ove web stranice, koji me goni kao vrag grešnu dušu da štogod napišem. Nisam ja definitivno za chick lit, samo za one koji zalutaju na Kupus i za one srodne duše u mom životu s kojima razmjenjujem veselja i sprdačinu na račun mnogočega što je, kažu, in. Uostalom, ne mogu si pomoći, chik lit suviše mi se rimuje sa chick(en) shit....

anatomija ženske konstruktivnosti (3)
Autor    Jasmina Trifunović