arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Hipohondrija je bolest kojoj je glavni simptom osjećaj da smo bolesni. Točnije - ona je poremećaj kad se posve normalne tjelesne reakcije počnu tumačiti kao nenormalne i opasne za zdravlje. O poremećenima u svojoj okolini, ali i svojoj vlastitoj poremećenosti, Jasmina Trifunović piše u novom nastavku "Anatomije ženske konstruktivnosti". Naša je kolumnistica došla i do zapanjujućeg okrića - za hipohondriju su najviše krivi liječnici: nemojte se družiti s njima i budite zdravi u blaženom neznanju!

 

Moja bivša svekrva umire otkad znam za nju. A znam je od 1991. Pogađate – još nije umrla, a nije se čak ni relativno opasno približila točki odlaska na drugi svijet. Uz neke realne boljke koje ima i koje se uglavnom svode na vrlo nesmrtonosne probleme sa žuči ili cirkulacijom, daleko ju više muče one grozomorne i zastrašujuće boleštine za koje je sama odlučila da postoje. Ako se nju pita – napadaju je neviđene zvijeri iz samog devetog kruga pakla – karcinomi, infarkti, šlogovi, leukemije, multiple skleroze, paralize... Ako se nju ne pita – odavno se za to našao službeni naziv. Hipohondrija.

Sjećam se jako dobro i bulažnjenja jedne moje bivše prijateljice s kojom sam se družila kroz osnovnjak, srednju, a i koju godinu kasnije – kad ju je zaboljela glava, odlučila je da ima epilepsiju. Kad su je, da prostite, spopali problemi sa sranjem, odlučila je da ima ulcerozni kolitis. Kad je na opće iznenađenje svih završila neki šugavi tečaj za masažu (šugav, kažem, jer kurca tamo nije naučila) i izmasirala prve dvije mušterije, i kad su ju, kako je i bilo očekivano obzirom na neiskustvo, zaboljeli prsti, odlučila je da ima teški artritis.

I uvijek sam bila u nekom šoku i nevjerici jer mi nikako nije bilo jasno kak si zdrava i mlada cura može izmišljati boleščuge. Kasnije, kad me sustigla pokoja godina, a uz nju i ponešto životnog iskustva, počela sam razmišljati o tome da je uz sve kondore koje je sirotica imala u glavi možda nekakvu ulogu odigrala i činjenica da je radila kao medicinska sestra. Komunikacija s doktorima, odgovorno tvrdim, i najracionalnijima čeličnog karaktera usadi one odurne paranojice. Znam, iskusih na vlastitoj koži...

Ubrajam se, načelno, u one koji pucaju od zdravlja i ponose se time. Fit sam, idem u teretanu, papam zdravo, mislim pozitivno. Skoro pa ljigavo kako dobro zvuči. Ali... ali... Čitavo desetljeće mog novinarskog praćenja zdravstva i komunikacije s doktorima uzelo je danak. Njihov je posao da drobe o boleštinama. A ja sam shvatila da me svaki put kad ih slušam da drobe (nažalost, to je često i na dnevnoj bazi) sfrče od muke u želucu i vidim negdje u/na sebi barem djelić te boleštine. I to što me zafrče ziher je od želučane helicobacter pilory...

Prije neke 3-4 godine napipala sam na podlaktici, negdje iznad zapešća s unutarnje strane, malu kvržicu. Sjećam se kad su mi prsti prvi put prešli preko toga. Gulp. Knedla u grlu. I u trenu kvržica više nije kvržica. Eno je, začas u mojim očima narasla ko teniska loptica. Ma koja teniska... S ovim bi i Cibona mogla zaigrati u Euroligi...

Ajme... Majko mila koja si me rodila... Gotova sam... Odbrojavam posljednje trenutke lijepog, zdravog, ružičastog života. Znam ja šta je, znam ja... U mojoj ruci, u mojoj veni, raste ogromni, grozni, zastrašujući, neoperabilni tromb. Iako je veličine lopte kojom Kus uspješno gađa trice, doći će kroz krvotok do mog mozga i tamo napraviti – bum! Moždani oliti šlog. Vjerojatno ću preživjeti, ali ću ostati napol oduzeta, sfrkana i s izobličenom čubom ko Franjo Tuđman. Frfljat ću slinavo u uzaludnim pokušajima da nadrkanoj sestri u stacionaru kažem šta mi treba. Već vidim kako mutavo blejim u daljinu dok mi na slinček ispod brade pada kap po kap...

I onda sam prvom prilikom pitala jednog kirurga šta je to. Kvržica, reče mi on. Pa znam, majke ti, tolko sam još suvisla. I, šta će mi se dogoditi? Ništa, odmahne on rukom, to je malena nakupina masnog tkiva, ziher na tijelu još negdje imaš koju takvu. Opasno...? Čovjek ni ne odgovori. Samo mahne rukom. Bezopasno. Potpuno i nadasve... Okej, mislim dobro, kužiš, neeeee, kaj sad, tak sam si nekak i ja mislila, ma točno sam znala da nije ništa, to kaj sam se malo zabrinula je iz čistog opreza, kakva paranoja, nema ni riječi o hipohondriji... Dajte, molim vas...

A prije nekih mjesec dana odjednom me speglala temperatura. I prva dva dana nisam od toga ni radila neku grčku dramatiku uvjerena da će se dodatni simptomi pojaviti – ziher imam virozu i samo je pitanje trena kad ću zasliniti i početi hripati i kašljati kao mrki medvjed. Tri dana su prošla a kod mene nikakvih sipmtoma. Ništa. Samo temperatura. Dođe i četvrti dan. Samo temperatura...

Pokušavala sam tih dana biti na poslu umanjujući tako strahove koji su me obuzimali, bijedne li mene, pa tko zna šta mi je... Ebola, Q-groznica... Sve su one počele tako misteriozno kad su se prvi put pojavile u čovječanstvu... I onda – krajnji udarac. Ko kad muhu umlatiš s onom plastičnom lopaticom. "Znaš", reče mi jedan mladi kolega u redakciji, "tako ti je moj mali susjed u Biogradu danima imao temperaturu bez drugih simptoma, nitko nije znao šta mu je, i na kraju su mu na pretragama u Zagrebu otkrili – leukemiju." Aaaaaaaaaaa... ghkrkrkrkghkrrrrkrghhhhhrrr... Gušim se, tonem, nestajem, pišem oporuku... Ne pišem... Nemam kaj za ostavit...

Jel to to? Leukemija? Mučenje? Kraj? Nije valjda... Pa nisam još učinila ništa s čim ću ući u povijest...

Prilično priglupo pogoršavam vlastite užase koje ko da je režirao Carpenter osobno, pa surfam po internetu i tražim simptome leukemije. Da ih sad sve ne nabrajam – ne sumnjajte u to da sam ih odreda prepoznala na sebi... I tako je prošlo osam dana u agoniji i temperaturi. A onda sam, onako usput i slučajno, shvatila da malo prečesto piškim zadnjih dana. A onda me i lijevi bubreg počeo malo boljeti. A onda sam konačno odšetala i do našeg utrinskog doktora Jojbolija, pa je od cijele moje strahote i tužne sudbine ostala samo jedna upalica bubrega kao posljedica đipanja po hladnom. Ne bum umrla. Bar ne za sada i ne od leukemije.

"Puno pijte i piškite", reče mi moj doktor. Hm, pa ne zvuči baš kao da su me snašli preveliki jadi i sudbina kleta...

A moram priznat i da nisu. Sve što me snašlo je blagi oblik paranoidne hipohondrije i stanoviti oblik PTSP-a uzrokovan prisilnom komunikacijom s liječničkim sojem koji svak pametan zaobilazi u širokom luku. Jednom mi je jedan kardiokirurg rekao da su on i kolega, dok su studirali, bili u žestokoj patnji jer su mislili da imaju svaku boleštinu o kojoj su učili. Tako je i meni s njima. Ko da studiram medicinu. A usput me, za stvarno, ne pretjerujem, malo muči želudac. Nećemo pretjerivati, mislim da je početak čira, gastritis, helicobacter pilory i sindrom iritabilnih crijeva... Možda... Mislim... Mislim... Mislim da mi treba doktor Dabić...

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (17)
hiperhipohondrija