arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Dok se tristo tisuća Hrvata znoji na zubatome alpskom suncu, a oni u domovini svoj platinasti status na počasnoj sljemenskoj loži kupuju za 4.500 kuna, naša stalna kolumnistica Jasmina Trifunović skija među policama postsocijalističkih dućana i u mislima sanjka po novozagrebačkim brdima-atomskim skloništima. Hrvatska je raj na zemlji, ponosno zaključuje, i što bi ona kud i svi muje mujanovići? Ili možda ipak...

 

Subota, 3. siječnja 2009. Teškom mukom sam se digla, al isplanirala sam dan, pa eto, moram. Srkuljam tursku kavicu (u tom smislu sam jaaaaako tradicionalna i old fešn, nema kave do turske – sva sreća pa nam nisu Turci blokirali pregovore za EU, morala bih i tursku kavu bojkotirati) i otirem jutarnje krmeljiće koje još nisam umila. Nekako mi drago bezglavo bauljati i razbuđivati se prirodnim putem, bez šokova hladne vode. I što će jedna tipična Balkanka uz sve to nego upaliti televizor?

Škiljim kroz one dvije natečene sarmice na mom licu, HTV 1. Klasik vestern, 1954., "Trag pume", Robert Mitchum u glavnoj ulozi. Toooo... Sva sreća pa sam se probudila na vrijeme... (šalim se, shvaćate to, zar ne?)

Već po navici i gotovo opsesiji okrećem na teletekst da vidim što je nova. A tamo... Aman taman za jutarnje razbuđivanje, informacija koja sjedne posred moje buljice i odjekne ko bongo bubanj u tišini prašume... Granični prijelazi su zakrčeni jer 300.000 (!!!) Hrvata kreće na skijanje u inozemstvo što je 20 % više nego lani. Gledam u tih 300.000. Ma ziher vidim jednu nulu viška... Ne vidim. To je to.

U pozadini iz "Traga pume" zatrešti neka dramatična glazba, pucnjevi, užas, krici. I dok tamo svemogući Robert Mitchum rješava situaciju, za moj šok nema lijeka... 300.000... 20% više... recesija... teška vremena... remenje... banane...

Pa dobro, ko tu koga jebe? Jer, dok se činilo da je dr. Ivo do neslućenih razmjera isprepadao naciju najavom recesije i da Hrvati dobivaju masovni strahoproljev samo od slova "rrrrrrrrrr" iz Ivinih usta, ispada na kraju da su Hrvati neustrašivi ratnici koji riječ strah ni ne poznaju. Kučka recesija se ne usudi preko ovih granica! Hrvati u nenadjebivoj formaciji poput spartanske falange odbijaju svaki recesijski napad i ne daju da išta pomuti ružičasti život u našoj maloj državi prepunoj topline, blagostanja, zrelih plodova i obilja.

Da, kako je na početku svijeta izgledao raj za Adama i Evu, tako danas izgleda Hrvatska. Nema da nema. A ostatak svijeta neka umire u svojim gnojnim recesijskim ranama, pa ne možemo baš sad mi spasiti cijelu kuglu zemaljsku. Ipak, uz svo blagostanje i ideal kakvom teži ostatak svjetskih država, Hrvati su i ljudi dobra srca pa pomažu koliko mogu. Za početak, ovih 300.000 zapravo nije otišlo preko grane radi nekog vlastitog gušta, ne, ne... Otišli su isprazniti džepove i pomoći zbog recesije posrnulom austrijskom gospodarstvu...

No, kad se sve skupa zbroji i oduzme, meni je drago da praksa i stvarnost pokazuju kako razloga za paniku nema. Drago mi je da ljudi imaju, da si mogu priuštiti normalan život i da je panika stvorena bez razloga. Pa šta onda sa mnom ne valja...? Zašto ja i dalje nemam...? Zašto sam se ja isprepadala...? Mislim, zabrinule su me sve te prijetnje recesijom koju samo što nisu stavili na poklopac paštete ili otisnuli na WC papiru, iako meni recesija nije nikakav novitet, moja osobna traje već jedno duže vrijeme, ne'š ti, ja sam već prošla sve faze predbankrota...

Al ipak sam se opako zabrinula nakon što sam danima gledala sivo, obješeno, zabrinuto i otužno Ivino lice kako guta knedle, muca, laprda i straši nas recesijom. A da nije knedle možda gutao zbog nečeg drugog...? I možda dr. Ivo laže...? Ma, neeeeee..., ne bi on to nikad...

A ne laže ni Bandić. Jel bilo kak se šika? Bilo je. Na Sljeme su se popele tisuće dobronamjernih građana i poderali grla na Snježnoj kraljici. Bijah i ja, među finim svijetom na Gold tribini (ne, nisam se folirala u prethodnom pasusu i napamet bulaznila o besparici, Gold akreditacije koštaju 2000 kuna po osobi, ali ja ih svake godine dobijem od svog Djeda Mrazića, uz to što smo familijarno ljubitelji dobrih sportskih događanja, a što se ne bi malo šepurili tamo među ski rajom...).

Ali ipak, oni najfiniji pripadaju Platinum tribini i tamo se u elitnom šatoru na dva kata već poslovično uzmuva jedan čudan bućkuriš ljudi iz svijeta sporta, političkih brabonjaka, poslovno menadžerskih drkadžija, iventušo-sponzoruša, djelatnika firme Kriminal d.o.o., doktora, odvjetnika i ponajviše džabalebaroša koji neumorno žderu i loču dok cuga teče u potocima. Otprilike 30 sekundi prije početka najtjecanja dovuku svoje guze do sjedeće tribine pa kao nešto mašu, navijaju, a onda prvom prilikom zgiljaju nazad među bijele stolnjake i internacionalne delicije. U Platinumu isto nema da nema.

A Bandinjo financijer se, kad sve to vidi, napuše od ponosa ko gušter blefer pa i nasred Platinum tribine kezi euforični osmijeh dok onoj svojoj čivavici Miji Ivi prosipa neke bonkasiće iz usta. A ona sirota, odvaljuje na te spikice i maloumno se smješka opčinjena svojim gazdom. Mile voli, Mile pati, Mile će da plati. Nije u pitanju. Tako to rade Batmani, a ne šonje. I svima nam je na Sljemenu bilo vrhunski. Nismo se izdrkavali u Platinumu, nego osvjetlali obraz domaćeg navijanja na snijegu kraj staze s još tisućama dobrih, dragih i normalnih ljudi kojima je alpski elitizam milijun svjetlosnih godina daleko. Obožavam Snježnu kraljicu i onu nenadjebivu atmosferu... Op, op, op, op, op...

No, i dalje se pitam gdje sam pogriješila i zašto mi je kretanje po zagrebačkoj bljuzgi  krajnji domet, uz iznimku ova dva super dana koja provedem na Sljemenu. A da sam očito ja krivo posložila neke legiće potvrđuje mi i situacija od neki dan. Hodam ujutro po onom truleksu od dućana u mojoj zgradi, Dioni-Dinovi koji izgleda kao posljednja i najgroteksnija utvrda socijalizma u kojoj je još uvijek posve normalno da prodavačica salamu sa mašine za rezanje skine prstima i onda stavi na papir... Dakle, hodam sa 100 kuna u džepu, i jaaaaako polako stavljam stvari u košaricu jer pritom i zbrajam. Naravno, ako imam 100 kuna ne mogu potrošiti 100 i 5. Zato zbrajam. I jako sam koncentrirana na tu matematiku.

A kako to obično biva, baš u tom trenu zvoni mi telefon. Kunem i proklinjem, ali javljam se jer je s druge strane lik već poslovično moćan u našem medijskom svijetu, nekad davno i moj šef u jednoj redakciji. Čestita mi novu godinu, pita jesam li na poslu. Nisam, na godišnjem sam, odmaram malo. I onda šok pitanje. Jesam li u Zagrebu, ili negdje na skijanju?

Zamišljam sebe kako u belom ski odelu i s veeeeelikim Gucci naočalama samouvjereno stojim na nekoj alpskoj padini dok me cvrlji zubato planinsko sunce. Al ne berem brigu. Nanijela sam prije toga na nosić i obraščiće Chanelovu kremicu da slučajno ne pocrvene... A onda mi tu sliku nadomjesti puno realnija kako se na plastičnoj kašeti spuštam s brda zapuštenog atomskog skloništa u mojim Utrinama...

Ne, nisam na skijanju, ne mogu si ga priuštiti. Onda, pijemo kavu sljedeći tjedan? Pijemo...

Prekidam vezu, al ne prestajem biti u čudu. Eto, čini se da je posve normalno imati, biti na skijanju, grickati kobase u Kronplatzu ili jodlati u Zeldenu. Nije normalno sa strahom trošiti 100 kuna u smrdljivoj Dioni. Nije normalno djeci kupovati bicikl i tenisice na rate. Nije normalno kuhati svaki dan jer je tako zdravije i jeftinije. Jasmina, Jasmina, sve si krivo postavila...

Od danas uvodim promjene. Imat ću. Ići ću. Jesi negdje na skijanju...? Joooooj, jesam, sori, nemrem ti sad puno pričati i prsti mi zebu dok držim na mobitel na alpskih minus... tko zna kolko... ma nije zbog impulsa, fakat sam mislila da ove Pradine rukavice puno bolje griju... al vraćam se za tjedan dana... Jeeee, baaaaaj, cmoki, cmoki, kisi, kisi...

I nemrem sad više trošiti vrijeme na pisanje. Uvježbavam jodlanje.

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (16)
slalom u dioni