arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Naša kolumnistica dijeli spavaću sobu s jednom gospođom iz reklame. Šta sobu? Dijele isti krevet. Ona što Jozu zivka da će joj serija pa da brzo postavi antenu, i njoj viče cijele dane i noći, direkt u uho. Kako li je kuja samo tamo dospjela? I kako kuje uopće dospiju u naše glave? U novom nastavku kolumne "Anatomija ženske konstruktivnosti" Jasmina Trifunović ispovijeda svoja naivna nasjedanja na marketinške trikove.

 

Ulošci, tamponi, mobiteli i mreže, jogurti, bakterije u zahodskim školjkama, koke sa ispucalom, a onda sa čudesno sjajnom kosom, čarobni prašci što peru neperive mrlje, ja to zaslužujem... Ne, nisam s pameti skrenula i otišla na kvasinu, sve ovo ima itekako čvrstu poveznicu. Razmislite. Prepoznajete? Daaaaaaa... Te divne, krasne, proljevaste, neuništive reklame. Svaki dan, između svih emisija, stalno i opet, uvijek iste, nezaobilazne, ubitačne, besmrtne...

Spavam snom pravednika. Gluho doba noći. Odjednom, stravični krici paraju tišinu, jeza ispunjava zrak, a ja skačem iz kreveta razrogačenih očiju punih strave i s krupnim grašcima znoja po čelu. Krici ne jenjavaju: "Jozooooooo, sa' će mi serijaaaaaa...!!!!!"... Dahćem i tresem se, slabašni piskutavi zvukići prestrašenog jadnika otimaju se jedvice iz mojih grudi, panično se osvrćem, a užas ne jenjava.

"Jozoooooooo, sa' će mi serijaaaaaaaa... aaaaaa.. grrrrrr..."! Oči su mi od neizrecivog straha velike poput nojevih jaja dok panično zvjeraju okolo. Ipak, u radijusu od nekoliko metara samo poznati prostor. Razaznajem rubove kreveta, dasku za peglanje (a na njoj i sav onaj neispeglani veš), ormar, kutije s cipelama... Oko mene samo mrak i tišina. Pa di je kuja koja kriči, majku li joj majčinu?!

Moj prestrašeni mozak lagano vraća bistrinu, a uz nju sve polako postaje onakvim kakvo uistinu i jest. Ja sam u svojoj spavaćoj sobi. Nema kuje koja jezivim glasom unezvjereno zaziva Jozu. Ona je u mojoj glavi. A tamo je jer je svakodnevno preko nekoliko puta na mom televizoru. Pokušava mene i ostatak nacije uvjeriti da pretplatnicima HTV-a treba digitalni signal, dok potresen od njezinih zastrašujućih grlenih mogućnosti siroti Jozo silovito s krova pada u cement i prašinu pred kućom. Bogami, kad kuja onako zaurla iš'o bi čovjek i na vrh Biokova loviti signal, a ne samo na krov. Al mene boli briga. Nek se j... kuja. Ja lopovima s HTV-a ne plaćam pretplatu, a digitalni signal već imam. Preko B-Neta. Aha! Eto vam ga na! Gamadi! Beeeeeeeee...! Otirem znoj i spavam dalje...

Ipak, urlačica ostavlja neizbrisive tragove na mojoj psihi, jednako kao i ostale, pomno smišljene navlakuše kojima se ne othrvavam baš uspješno. Recimo, često mi se dogodi da kao hipnotizirana krenem prema ulaznim vratima svoga stana (pardon, penthousea made in Utrina, iz ere socijalizma, vrijednost neprocjenjiva) uvjerena da me ispred čekaju slađahni patuljčići čiji mi umilni glasići govore kako "smrdi, smrdi, užasno smrdi...". Pritom se drže za svoje male nosiće, a mene zapahne stravičan smrad septičke jame koju nemam. Ali oni su tako uvjerljivi...

I nisam jednom usred supermarketa posegnula za WC Netom za septičke jame, uvjerena kako mi je to trenutno najpotrebnija stvar u životu od koje će moj svijet postati neslućeno bolji i kvalitetniji, ne samo mirišljaviji. Sprječavaju me redovito samo razumni glasovi mojih sinova koji mi odzvanjaju u glavi – mama, mi nemamo septičku jamu... Znam, dečki, znam, ali patuljci kažu... Mama, ne bacaj novce, nemaš kud staviti WC Net... Ali, možda u wc školjku... Mama... Dobro, dobro, neću...

Eh, za borbu s napasti iz septičke jame još i nađem snage i mrvicu razuma, ali za one anticelulitne, preskupe i niškoristi điđe-miđe – nikako! I uzalud mi pamet i logika, znam da je mukotrpan put do pristojno dobrog izgleda, znam da je cijena krv, znoj i  suze made in teretana, nebrojeno pretrčanih kilometara, nebrojeno podignutih kila  s onim bučicama, na jedvite jade progutani kuhani bjelanjci uz dodatak sirovih mrkvi (takozvani režimski ručak), čoksa koja se što češće zaobilazi u širokom luku (osim kad bijedni karakter popusti pa poslije jeca od kajanja), zobene pahuljice s neponovljivim okusom bljutavog novinskog papira, fat burneri, hektolitri zelenog čaja i niz drugih neminovnih načina, ali svaki put pokleknem i nasjednem na onaj put  za koji unaprijed znam da je uspješno prodana magla.

Tužna pica sjedi u krasno uređenom vrtu, na njoj lepršava mini skuknjica, a ispod suknjice se nožica blago naborala od odvratnog i tako nam mrskog celulita. Picica pogledom očajnika gleda rupičastu nožicu, a u sljedećoj sceni žnjara celulitne rupice rol on masažerom iz kojeg curi blagotvorni anticelulit gel. Kako ona žnjara, tako se ja prosvjetljujem, svjetlo blaženstva okružuje moj televizor, izlazim iz svog tijela, duh mi se izdiže do stropa dnevnog boravka, i na vrhuncu ekstaze vidim posljednju scenu u kojoj pica sretna, nakon malo žnjaranja tim čarobnim gelom, trči na čvrstim nožicama, utegnutim, ko da celulitnu hladetinu nikad vidjele nisu.

I već sljedećeg dana eto me u DM-u, kupujem čarobnu Garnier điđu i hitam kući mackati po svojim rupicama. Već nakon prva dva poteza masažer me tako uštipne za kožu da nekontrolirano kričim dok vidim sve zvijezde. Pripišem tu sitnu nezgodu mom mahnitom rolanju po nogama, pa usporim tempo. Ne pomaže. Gad i dalje štipa! I već tu se golemi balon mog oduševljenja počinje polako ispuhivati, a dok nađem tempo i kut pod kojim nema štipanja, balona je već pola nestalo. A gadovi su se ogradili. U uputstvima piše da masažer štipa. Naravno, to otkriješ tek kad ga kupiš. Onu otužnu žlundru s reklame ništ nije štipalo, a peglala je po nožici ko sumanuta. I celulit joj je čudotvorno nestao. Turbo. Kao da ga nikad nije ni bilo.

Nakon mjesec dana rolanja i bezbroj vrlo bolnih uštipavanja moj je potpuno isti kakav je i bio. Tvrdokoran ko dubrovačke kule pred mletačkim napadima, uspješno se odupro nekakvom bijednom gelu i zapravo smiješnom masažeru. Odupro se nije jedino moj karakter i moja labava volja koja je, sluđena ovakvim navlakušama, bijedno mekana poput prekuhanog pudinga. Svečano si obećajem, po tko zna koji put  u svojih trideset i kusur godina života, da svoju pamet i teško zarađene kune više neću stavljati u službu marketinških manipulatora koji su vješto, poput S.W.A.T. timova, utrenirani da bi mene svladali i onesposobili. Odlučila sam. Čvrsta sam. Nepokolebljiva...

... Do sljedeće navlakuše koja me pogađa ravno u centar ravnoteže. Rol on (opet!) koji pica macka oko očiju, pa onda u rekordnom roku nema podočnjaka. I opet S.W.A.T.-ovci Garniera, majku im. Nemam trenutno love pa si posramljena priznajem da je to jedini razlog zašto već ne muljam vjerojatno debelo precijenjeni gel oko očiju. Al već se vidim kako uz puno kajanja i puno naivne vjere u učinkovitost, na blagajni DM-a plaćam i ovaj oblak magle. Al ima jedna gotovo pa presudna činjenica. Ma točno sam vidjela na reklami, takav je kadar - ovaj sto posto ne štipa...

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (15)
kuja mi je u glavi